Iskušenje ili ponos hidžabom

Piše: Ummu Muaz Smajlović, prof.

“Allahu je prava vjera jedino islam.” (Prijevod značenja Ali Imran, 19)

Ovaj ajet, a i Kur’an u cijelosti, jasno aludira na to da islam kao vjera savršeno odgovara svakom vremenu i prostoru: ”Sada sam vam vjeru vašu usavršio i blagodat Svoju prema vama upotpunio i zadovoljan sam da vam islam bude vjera.” (Prijevod značenja El-Ma`ide, 3) Pripadnost islamu ne manifestira se  tvrdnjom za sebe da je musliman ili izjavom o “čistoći srca”.  Naprotiv, pripadnost islamu znači prakticiranje svih Allahovih i Poslanikovih naredbi i ostavljanje svega onoga što su Allah i Njegov Poslanik zabranili. Današnje stanje bosanskih muslimana u velikoj mjeri odudara od stanja kakvim bi se trebao odlikovati jedan muslimanski narod. U ovome tekstu dotaknut ću se teme koja je u posljednje vrijeme posebno aktuelizirana u svim društvenim sferama, a koja među iskrenim muslimanima izaziva revolt i ogorčenje, otuda je nemoguće ne unijeti ”nakupljene” lične osjećaje kada se radi o ovo našoj društvenoj stvarnost. Pretpostavljajući da mnoge muslimanke dijele ovo mišljenje, odlučila sam da podijelimo zajednička osjećanja, jer ”vjernici su samo braća” (prijevod značenja El-Hudžurat, 10). Isto tako, pretpostavljam da se mnoge muslimanke osjećaju kao stranci u vlastitoj porodici, okruženju, gradu i državi, što je opet potvrda Poslanikovih riječi: “Doista je islam počeo kao stranac i tuđinac i vratit će se kao stranac i tuđinac kao što je i počeo, pa blago li se strancima i tuđincima.” (Muslim)

 

”Šareni komad platna kojim se porobljava žena”

Mahrama – hidžab uvijek je aktuelna tema, iako nekada određeni postupci ili događaji još više aktueliziraju tu temu, pa se o hidžabu  počne  “malo više“ pričati i  pisati u odnosu na prethodni period. Nije mi poznato da je ikada u povijesti islama mahrama tretirana kao komad platna o kojem se treba raspravljati, kao što to danas čine mnoge sestre, braneći  šerijatsku zakonodavnost hidžaba. Iskrivljena shvatanja bosanskih muslimana, o mahrami kao “komadu platna” koji nosi ko hoće, a onaj ko neće i ne mora (jer “neka je srce čisto, a ostalo je lahko”), dovela su do toga da se pokrivena žena mora raspravljati sa mnogima o tome da li je mahrama vjerom naređena ili je to demokratska sloboda zasnovana na ličnom izboru. I ne samo to, štaviše, svaka pokrivena muslimanka mora se boriti za svoja osnovna ljudska prava. Iako bosanski muslimani za sebe govore da su demokrati, teško da se to može tvrditi kada je u pitanju njihov odnos naspram pokrivenih žena i kada njihova teza “neka se oblači kako ko hoće“ nije sprovedena u praksu. Jer ako istinu govore, kako to da nismo čuli da je napadnuta neka žena koja hoda u mini-suknji, otkrivenih grudi i svega ostalog, u što se svaka čedna muslimanka i musliman stidi pogledati. A, s druge strane, čuli smo da je žena sa mahramom ili nikabom: napadnuta, udarena, otpuštena sa posla, pljunuta nasred ulice, dobila šamar sa počasnim  terminom ”vehabijko, marš u Saudiju”, ženi pod nikabom strgnut je nikab s lica, upućivane su joj verbalne uvrede, djevojčici sa mahramom zabranjeno je takmičenje, ne može  se zaposliti… itd., itd.

 

Stav islama o hidžabu

Demokrate i zagovornici ljudskih prava neprestano nas obasipaju tzv. ljudskim pravima po kojima svaka osoba ima osnovna ljudska prava od kojih su: sloboda misli, savjesti i vjeroispovijesti. Ne možemo a da se ne zapitamo da li su ta osnovna ljudska prava sprovedena u praksi na bosanskim prostorima kada je u pitanju mahrama, a sa njom i druga obilježja islama? Demokratski obrazovane osobe (bez obzira na njihovo zanimanje i vjeroispovijest) zakazale su kad je u pitanju mahrama jer “mahrama krši kodeks kojim se zabranjuje isticanje vjerskih i nacionalnih simbola u pravosudnim (a samim tim i državnim) institucijama“. (Dnevni avaz, rijaset.ba) Slobodno možemo reći da jedna pokrivena muslimanka vrlo teško može da nađe zaposlenje, bez obzira na stručnu spremnost i bez obzira da li će taj posao biti u državnom ili nekom drugom sektoru. Demokrate koji tako zdušno zagovaraju ”ljudska prava” izgleda nisu savladali onaj dio o ljudskim pravima o vjeroispovijesti, kao i to šta mahrama  predstavlja za jednu muslimanku. “Komad platna“, kako ga nazva jedan Bošnjak (ne znam  da li se ismijavao ili ozbiljno tako tretira hidžab), predstavlja sastavni dio vjere. Mahrama je, poput namaza, obavezna svakoj punoljetnoj muslimanki i kao takvoj farz (stroga obaveza) joj je da prilikom izlaska iz kuće nosi taj ”komad platna” na glavi. Rekao je Uzvišeni Allah: “O Vjerovjesniče, reci ženama svojim, i kćerima svojim, i ženama vjernika neka spuste haljine svoje niza se. Tako će se najlakše prepoznati pa neće napastvovane biti. A Allah prašta i samilostan je“ (prijevod značenja El-Ahzab, 59); i ”A ako od njih nešto tražite, tražite to od njih iza zastora” (prijevod značenja El-Ahzab, 53); i “Reci vjernicama neka obore poglede svoje i neka vode brigu o stidnim mjestima svojim; i neka ne dozvole da se od ukrasa njihovih vidi išta osim onoga što je ionako spoljašnje, i neka vela svoja spuste na grudi svoje; neka ukrase svoje ne pokazuju drugima, to mogu samo muževima svojim, ili očevima svojim, ili očevima muževa svojih, ili sinovima svojim, ili sinovima muževa svojih, ili braći svojoj ili sinovima braće svoje, ili sinovima sestara svojih, ili prijateljicama svojim, ili robinjama svojim, ili muškarcima kojima nisu potrebne žene, ili djeci koja još ne znaju koja su stidna mjesta žena; i neka ne udaraju nogama svojim da bi se čuo zveket nakita njihova koji pokrivaju. I svi se Allahu pokajte, o vjernici, da biste postigli ono što želite“ (prijevod značenja En-Nur, 31). Nikada nijedan učenjak kroz cijelu historiju islama ili običan častan musliman nije rekao da je ženi muslimanki dozvoljeno da izlazi bez mahrame pred osobu koja joj nije bližnji rod, a kako bi tek rekli da je dozvoljen i vjerom ohalaljen način odijevanja ogromne, nažalost, većine muslimanki danas. One ne samo da su skinule mahramu (kamo sreće da su ostale na tome), već su skinule skoro kompletnu odjeću povodeći se za nečim ili nekim ko im nikada nije i ne može biti uzor.

 

Da li snosimo dio krivice?

Svakog čovjeka koji osjeća i trunku pripadnosti islamu zaprepastila je i ražalostila izjava jednog Bošnjaka, muslimana, koji je u medijima izjavio da Bosnu i njene džamije silom osvajaju vehabije koje hoće “da se koračimo kad klanjamo i gonimo naše žene da su niko i ništa“. (Dnevnik FTV, 2. 12. 2011. god.) Subhanallah!!! Zar se zbog prakticiranja islama i ispunjavanja Allahovih naredbi muslimanka etiketira kao ”nitko i ništa”? Zar islam nije ženi podario sve onda kada ona nije imala ništa? Zar, nakon što je bila zlostavljana, najjeftinija ubijana roba, nije postala najvredniji dragulj koji se pomno čuva i pazi? Zar Uzvišeni Allah nije znao šta je najbolje za ženu kad je rekao: “U kućama svojim boravite i ljepotu svoju, kao u davno pagansko doba, ne pokazujte, i molitvu obavljajte i zekat dajite, i Allaha i Poslanika Njegova slušajte“(prijevod značenja El-Ahzab, 33) Zar jedna muslimanka ne bi trebala osjećati ponos kada se pojavi u javnosti obučena na način kojim je njen Gospodar zadovoljan? Zbog čega se muslimani plaše svoje vjere i mahrame? Pisac ovih redova rado se sjeća Bosne u periodu između 1993. i 1994. godine. Iako je bio rat, iskušenja, pucnji, granate, progonstva muslimana sa njihovih ognjišta, palenje džamija, kada bi izišla na bilo koji skup ili okupljanje među mladim ljudima vidjela bih „more hidžaba“ ispred sebe. Raznobojne mahrame su mi govorile da su tu muslimani i muslimanke koje se mole Allahu i nadaju se Njegovoj pomoći: “O vjernici, ako Allaha pomognete, i On će vama pomoći i korake vaše učvrstiti.“ (Prijevod značenja Muhamed, 7)

Nažalost, danas skoro da ne vidim nijednu. Visoke bijele munare i džamije u gradovima svjedoče o islamskom identitetu naroda, ali ljudi na ulicama pokazuju suprotno.  U ovakvoj društvenoj zbilji, ako slučajno sretnem ili ugledam pokrivenu muslimanku u gradu, onda se osjećam sretno jer znam da ima netko ko je po idejama i odijevanju sličan meni. Subhanallah! Kakvog se to onda ”osvajanja” plaše bosanski muslimani? Zar se uzrok našeg lošeg finansijskog, duhovnog i moralnog stanja ne nalazi upravo u ostavljanju vjere i mahrame? Naš Gospodar je rekao: “Allah neće  izmijeniti jedan narod sve dok on ne izmijeni sam sebe.“ (Prijevod značenja Er-R`ad, 11) I ovdje se nameće još jedno pitanje, a to je da li i mi pokrivene muslimanke snosimo određenu odgovornost zbog ”nedostatka” mahrama na našim ulicama? Jesmo li učinile dovoljno u upoznavanju muslimanki sa ovim farzom? Ili je lakše izbjeći teret prenošenja i prakticiranja naučenog? Povlačenje ”pokrivenih” muslimanki, posebno onih koje posjeduju određeno islamsko znanje, sa pozornice života zbog toga što je uznemiravana nije baš najbolja strateška odluka.

 

Allahova ruka je nad džematom

Jedinstvo muslimana je odlika ovog ummeta tokom njegove historije. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: ”Primjer vjernika prema vjerniku je kao primjer građevine, jedan dio učvršćuje drugi”, zatim je spojio prste, sallallahu alejhi ve sellem (Buhari i Muslim); ”Primjer vjernika u njihovoj ljubavi, samilosti i saosjećajnosti je kao primjer tijela: ako oboli jedan dio, cijelo tijelo pati od temperature i nesanice.” (Buhari)

Vjernici i vjernice, muslimani i muslimanke, trebali bi živjeti za islam i umirati za njega. Brinuti se, podučavati, braniti, saosjećati i žalostiti se zbog muslimana i muslimanki kojima je učinjena nepravda. Koliko nas je takvih? Koliko pokrivenih muslimanki se brine kako njena pokrivena sestra živi? Kako putuje u školu? Da li je njena sestra zbog mahrame izbačena sa posla? Ili smo se zabavile svojim brigama, tako da su sestrine suze i brige samo njene? Kako nam je lahko nekome reći sestro, međutim, jesmo li svjesne kakvu odgovornost i obaveze nosi ta riječ?

 

Allahovo obećanje je istinito

Ljudski život na dunjaluku je suviše kratak da bismo ga proveli u nepokornosti svome Gospodaru. Kada prođe jedna sekunda, minuta, sat ili godina, ne možemo ih vratiti. Dunjaluk i njegove teškoće završit će se jednog dana: “Sve što je na Zemlji prolazno je, ostaje samo Gospodar tvoj, Veličanstveni i Plemeniti.“ (Prijevod značenja Er-Rahman, 26-27) Svaka muslimanka koja ima probleme zbog mahrame treba biti ponosna i ne treba se previše osvrati na riječi koje, iz neznanja ili mržnje, dolaze od nedobronamjernih osoba. Treba znati da joj je nagrada zagarantovana u mnogim Kur`anskim ajetima i Poslanikovim hadisima za koje bi trebali, ako bi ih željeli nabrajati, puno više papira od ovog skromnog teksta. Stoga, sestro, ustraj na svakom iskušenju i budi ponosna, potpomogni se sjećanjem na Dan kada će Allah pitati Svoje robove, pa kada te bude upitao zbog čega si se strpjela u iskušenjima, odgovori: ”Allahu moj, iz pokornosti i ljubavi prema Tebi, Gospodaru moj”.

 

El-Asr

Print Friendly  Iskušenje ili ponos hidžabom pf button both



X