Živimo u vremenu u kojem su se prave vrijednosti posakrivale iza maski lažnog morala, bluda, nevjerovanja… kada imamo vremena za kojekakve aktivnosti ili “ubijamo vrijeme” od dosade, a nemamo vremena za namaz i Allaha Uzvišenog… kada kroz naše ruke prolaze mnogi časopisi i knjige raznovrsnog sadržaja, a Kur’an nikad da stigne na red… kada u omladinskim razgovorima dominiraju teme o TV emisijama, muzičkim zvijezdama i kojekakvim nevjernicima. Da, nevjernicima, ali nevjernicima koji uspijevaju da navedu ljude da zaborave Onoga koji ih je stvorio i da zaborave onog koga treba da slijede i poštuju.

Kada bi svakog od nas upitali volimo li Allaha i Njegovog Poslanika, sa sigurnošću bismo potvrdno odgovorili, ali čime bismo potkrijepili tu ljubav? Ukoliko ne poštuješ Allahove naredbe, ukoliko iz dana u dan izazivaš Njegovu srdžbu provodeći sate u nepokoravanju, oponašajući nevjerničke običaje, onda nemaš pravo reći: “Ja volim Allaha i Njegovog Poslanika”, jer je ta tvoja izjava bez potpore i bez očevidnih dokaza i kao takva slaba i nepouzdana. I nemaš pravo to izjaviti koristeći se adutom “vjera je u srcu”, a raditi sasvim suprotno praksi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.

Tako je danas primjetno da tipičan mladić ili djevojka znaju puno o tzv. muzičkim, glumačkim, sportskim i manekenskim idolima, a vrlo malo o Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem. A toliko nam malo treba da ga zavolimo… Kako da ga ne zavolimo kad je on Allahov miljenik, kad je on najbolji čovjek koji je ikada hodao Zemljom. Jasno je da je slijeđenje Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, uvjet da zaslužimo Allahovu ljubav i oprost, jer kroz pokoravanje Poslaniku, mi se pokoravamo Allahu. Gajeći ljubav prema Poslaniku, mi zapravo gajimo ljubav prema Uzvišenom Allahu: “Onaj ko se pokorava Poslaniku, pokorava se i Allahu” (En-Nisa’, 80).

Bio je to čovjek odlikovan savršenim normama etike koje se riječima ne mogu opisati. Srca ljudi hrlila su poštovanju i uvažavanju njegove ličnosti, kako se ne pamti da je iskazano nekom čovjeku na ovom svijetu. Oni koji su živjeli u njegovo vrijeme, zavoljeli su ga do granica zanesenosti i nisu prezali u spremnosti da daju svoje živote  kako njemu ne bi falio ni nokat sa prsta. Posjedovao je savršenstvo koje nije imalo nijedno ljudsko biće. Nenadmašan u govorničkim sposobnostima, blag i tolerantan, darežljiv i plemenit prema slabijima, hrabar i neustrašiv, a s druge strane stidljiv i obazriv, najpravedniji i najiskreniji… Da, sve to… I još mnogo toga. Možda nekom izgleda nestvarno i lažno, možda namjerno neće da povjeruje u to, ali to je nepobitna činjenica koju potvrđuje ajet: “Ti si, zaista, najljepše ćudi.” Dovoljno da ga zavolimo jeste to da je njegov život Kur’an i da ga je odgojio niko drugi do sam Allah putem Kur’ana.

Sustezao se od tri stvari: uživanja, pretjerivanja i onoga što ga se ne tiče, nije govorio bespotrebno, nije se glasno smijao, nije se rukovao sa ženama… Pa, da li mi to slijedimo njegovu praksu i da li ga volimo? Stvarno stanje njegovog ljudskog ideala ne može se dokučiti tek tako… Pitam se samo kako da ga čovjek ne zavoli a on je uložio toliko truda, bio maltretiran, mučen, ponižavan, a zašto i zbog koga? Zbog mene i tebe, da bi nas sačuvao džehennemske vatre i dostavio uputu od Allaha. Zar postoji srce koje neće zavoljeti Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, a saznalo je da će se on zalagati za nas na Sudnjem danu? Jer, on je, za razliku od drugih poslanika, svoju dovu ostavio za Sudnji dan, za zalaganje za svoj ummet. Zar da ne poštujemo onoga koga su mnogi prije nas poštovali? Onoga čije su noge oticale od ibadeta, a znao je da su mu svi grijesi unaprijed oprošteni? Ali, on nije htio da bude nezahvalan... Šta je tek onda sa nama?!

Često poželim toliko toga da kažem, ali prosto zanijemim pred tolikim nerazumijevanjem i otporom koji me okružuju sa svih strana, poput jednog mračnog kruga koji se skuplja i koji će me, često mi se čini, najzad i ugušiti. I zato mi često nešto zadrhti u srcu, nešto veliko i neobjašnjivo, ali toliko učestalo, da sam naučila da živim s tim. Naposljetku, znam da ne mogu mijenjati svijet iz korijena, ali vrijedi se potruditi. Možda vas ovo moje razmišljanje malo podstakne da saznate mnogo toga o ovom velikom čovjeku.

Život je ispunjen iskušenjima i niko ih nije pošteđen, kao ni ja. Moja iskušenja odnose se na moje roditelje i traju već godinu i po dana, a ja sam veoma zabrinuta zbog situacije koja me zadesila. Do sada sam čitala razne priče o sličnim iskušenjima kroz koja prolaze ostala braća i sestre i nekako mi bude lakše. Stoga sa vama želim podijeliti priču o iskušenjima sa svojim roditeljima.Ja imam 32 godine, udata sam i majka troje djece, elhamdulillah. Inače, i prije sam bila muslimanka, ali samo po imenu. Allah me uputio, elhamdulillah, u Svoju odabranu vjeru islam i pokrila sam se, zahvaljujući samo Allahu, prije godinu i po. Za svoje roditelje ne mogu reći da praktikuju islam, osim što znam da moj otac kada ga zadesi iskušenje, kao što je gubitak posla ili strah za zdravlje, eh, tada klanja.
Za moju majku ne mogu reći da sam zapamtila da klanja ili nešto slično u vezi islama, ali neću dušu griješiti jer ne znam, možda kada je potpuno sama, možda tada radi mnogo toga što ja ne znam, a Allah zna najbolje.

Uglavnom, iskušenja su veoma teška. Od prvoga dana kada sam se pokrila, oni su prekinuli komunikaciju sa mnom i sa mojim mužem.
Ja sam bila vezana za roditelje, ali posebno sa majkom jer smo se čule svaki dan, a viđale skoro svaki drugi ili treći dan, jer i pored toga što mi je majka, ona mi je bila i najbolja prijateljica i nisam imala prijateljicu kao nju, kojoj sam svaki detalj svoga dana ispričala. Večere i doručak bili su redovni kod mojih roditelja i to smo voljeli mnogo.

Moji roditelji, naravno kao i svi nane i dede, veoma vole naših troje djece i navika je bila takva da bi ih moja mama mnogo puta u sedmici uvijek preuzimala iz obdaništa dok sam ja bila na poslu, i vodila svojoj kući, ugađala im i davala sve što žele. A jednom u sedmici dvoje starijih išli bi prespavati kod mojih roditelja i to je bilo nešto čemu su se i djeca a i moja mama veoma radovali.

Kada su prekinuli kontakt sa nama, mi smo i dalje slali djecu kod njih, jer je moja mlađa sestra bila uvijek tu da pomogne i prihvatila nas je ovakve kakvi jesmo.
Moja mama bi samo poslala poruku na mobilni kada bi željela preuzeti djecu i došla bi ispred kuće i čekala u autu dok djeca ne izađu iz kuće.
Mnogo puta na samom početku, a i za ovu godinu i po, muž i ja pretrpjeli smo mnoge uvrede i ''spuštanja'', ali smo samo trpjeli i nikada nismo uzvratili nijednom ružnom riječju.

Zvali su nas vehabijama, govorili su da moj muž izgleda kao četnik, prljavo i neuredno sa bradom i da će zaraziti djecu, zatim da ja izgledam kao ciganka i da nisam nigdje prispjela sa takvim izgledom, da vjerujemo u nešto što ko zna ko je pisao. Vrijeđanje Poslanika, a.s., da ne spominjem te uvrede jer su grozne, subhanallah.

Mnogo puta bi mi poslala po 10 poruka na dan i sa toliko uvreda da bih plačući otišla kući ranije s posla jer nisam mogla više izdržati.
Nekada bi se pojavila na ulaznim vratima moje kuće kada bi djecu dovezla nazad i ja bih pokušala na lijep način da je pozovem da uđe malo u kuću. Ona bi tada uzviknula najjačim glasom: "Bože sačuvaj, nikada!"
Nekada je znala stajati po četrdeset minuta pred vratima i napadati me, pljuvati na moj izgled i govoriti kako sam grozna i ružna, da me vidi na ulici samo bi se okrenula, da uništavamo djecu i da djeca neće imati normalan život, da ne može da gleda mog muža, da joj se gadi i da je on kriv što sam se pokrila, iako ja sam prva počela klanjati i sama se pokrila bez ijedne sugestije svoga muža, a on je, mašallah, počeo klanjati mjesec dana poslije mene.
A prije toga nijedno, ni ja ni muž, nismo praktikovali islam.

Sva iskušenja koja su nas zadesila sa mojim roditeljima trpjeli smo, a ja sam plakala i dovila Allahu da oprosti mojim roditeljima i da ih uputi na pravi put, inšallah.

Moj otac je znao zvati razne hodže po drugim gradovima da potvrde da li postoje vehabije, pa su skoro svi i rekli da postoje (bosanske hodže), pa bi nas zvao i govorio: ''Vidiš da to postoji'', i napadao bi nas kao da smo mi nešto krivi.

Godinu dana od početka naših iskušenja, moj otac se jednog dana samo pojavio pred vratima i ušao nam u kuću kao da je sve ''normalno''.
Dolazio je tako možda dva mjeseca sve do Bajrama ove godine, kada je nazvao za Bajram jedan dan i ja sam počela pričati kako želimo izvesti djecu u jedan veći grad jer je tu bilo neko dešavanje posebno za djecu pa da to gledaju. Otac mi je rekao da skinem mahramu jer me neko može ubiti, ne daj Bože. Tada sam mu rekla da je sve u Allahovim rukama i da je sve određeno i da se ne mogu svake sekunde brinuti o tome šta će biti. Tada mu je bilo krivo jer
on smatra da je sve sudbina, zapravo misli da ja izazivam sudbinu i da čovjek može sam sebi odrediti ili spriječiti sudbinu, te da ću, ako skinem mahramu, spriječiti da mi se nešto desi, subhanallah. Sve je to nekako ispalo tako da sam htjela da to izbjegnem, ali on nije popuštao.
Završili smo razgovor, ali od tada on više ne dolazi kod nas.

Međutim, i pored svega, mi i dalje šaljemo djecu kod njih nekoliko puta u sedmici i jednom na spavanje vikendom. Dvoje starijih, koji imaju četiri i šest godina, shvatili su da nešto nije u redu i često su pitali što ne idemo više kod nane i dede i zašto mene više niko ne voli, pa smo im rekli da nana ne voli moju mahramu, ali da ja i dalje volim dedu i nanu i da mi želimo ići kod njih, ali da oni to ne žele.

Često smo pokušavali pitati da dođemo, ali moji roditelji imaju takvo ponašanje da naprave veliku frku, tako da se iskreno bojim, jer uvijek su uvijek govorili da bi mi skinuli mahramu ako se, ne daj Bože, pojavim pred njihovim vratima itd.
Kada me je jednom napala ispred mojih ulaznih vrata, toliko je vrištala i galamila da sam se bojala da će neko zvati policiju, a i djeca su se uplašila.

Ponašanje je bilo nenormalno do te mjere da nas je zvala teroristima i nekim vehabijama (a ja donedavno nisam ni znala da postoji ta riječ ''vehabija''), i izgovorila bi mi takvih riječi stvari da bih se ja sva tresla i samo plakala, pogotovo znajući da su komšije možda čule sve.

Moje zdravlje je narušeno zbog ovakvog njihovog ponašanja i napadanja, osjećam se slabijom i moji živci nisu više isti. Subhanallah, čak su mi doktori prepisali tablete za smirenje koje još nisam počela piti jer se sve nadam da ću biti bolje, inšallah.

Zadnji događaj koji se desio prije skoro dvije sedmice bio je potresan i previše za sve nas. Djeca su bila kod mojih roditelja, osim najmlađe kćerke.

Dan prije toga mi smo počeli djecu voditi u džamiju, u mekteb, da počnu učiti o islamu, a i arapski jezik, i to je jedina džamija u našem gradu koju svi smatraju arapskom, ali veoma je mješovita, ima i Kineza i Turaka, i Arapa i Pakistanaca, i svih naroda pomalo jer je to jedina džamija u gradu pa se niko ne dijeli i nema gdje drugdje ići.
U ovu džamiju dolazi, dakle, svi osim Bosanaca koji ne žele tu ići, izuzev nekoliko njih, ali svi drugi i oni koji žele ići na džumu putuju u drugi grad koji je od nas udaljen oko 40 minuta vožnje u jednom pravcu. Moji roditelji su čuli da smo vodili djecu u džamiju koju smatraju arapskom (jer većina Bosanaca mrzi Arape, subhanallah).
Moj otac je prvi nazvao i počeo pitati zašto ne vodimo djecu u bosansku džamiju, a ja sam rekla da su, za mene, sve džamije Allahove kuće i da ne želim putovati u drugi grad kada imam džamiju u svom gradu.

Tada  je otac počeo svašta govoriti i vrijeđati, a u pozadini se čula sam mamu kako proklinje i govori kako želi da meni moja djeca budu kao što sam ja njoj. Tada sam rekla mužu da ode po djecu jer ne želim da slušaju takve gluposti. Nakon nekoliko minuta moja mama je nazvala i rekla ono što je već govorila godinu i po – da više nije moja mati, da sam je izgubila onog dana kada sam se pokrila, da mi nikada neće doći bez obzira šta da mi se desi, dobro ili loše. Onda je opet vrijeđala islam i govorila kako možemo slijediti nešto što je napisao neki čovjek, subhanallah.

Kada mi je spočitala što vodim djecu u ''arapsku'' džamiju, rekla sam joj da se i u tome ogleda ljepota islama i da sve ostale nacije dovode svoju djeca, pa tako i ja vodim svoju da vide da ima musliamna Kineza, Arapa i svih ostalih.
Na to je ona rekla da to nije ispravno i da trebam voditi djecu u džamiju gdje dolaze samo ''bijela'' djeca, subhanallah. Tada sam joj rekla: ''Izvini, mama, ja svoju djecu neću učiti da mrze ikoga zbog boje kože.'' Ali, znam, i da sam ih vodila u bosansku džamiju, zasigurno da bi opet bio problem što ih vodim u džamiju i da tu nema kraja i zadovoljstva sa njima.

Rekla mi je da želi da se razvedem od muža jer joj se gadi, što je mene naprosto šokiralo i u nevjerici sam je upitala kako može reći nešto takvo, a ona je ponovila da želi da se baš razvedem, ne daj Bože. Rekla je da je kod moje sestre vidjela moju sliku na kojoj sam pokrivena i da je pljuvala na tu sliku i da sam grozna i samo je govorila ''fuj, fuj''.

Tada je počela nabrajati najgore slučajeve u gradu i sa nama porediti djecu drugih roditelja Bosanaca koja su bila u zatvoru, na drogi, koji su vozili pijani i ubili nekoga, subhanallah, koji žive sa curama ili momcima druge vjere, koji imaju vanbračno dijete, i osobe koje su prevarile svoju ženu dok su bili još u braku, i cure koje nose odjeću tako da skoro pa i nemaju ništa na sebi i ne poštuju roditelje nimalo. Sve ih je nabrojala i onda rekla da se divi sve i jednom roditelju od te djece jer su za nju sada svi bolji od mene, da sam ja najgora od njih svih i da sam zaostala i da me se stidi.

Kad god bih tada zaustila da joj nešto kažem i oslovila je "mama", ona bi se izderala i rekla: ''Ne zovi me mama, zovi me po imenu jer ja nisam više tvoja mati.'' Tada bih zaplakala pa nastavila i opet zaboravila za neko vrijeme pa je nazvala mama, i svaki put bi me opet napala i rekla da je ne zovem mama.

Navodila je primjere vjernika i njihove žene koje vjeruju i klanjaju, ali nisu pokrivene i muževi su kao normalniji od moga i pitala zašto ne budemo kao oni,  a moj muž, subhanallah, da ga Allah nagradi, ima toliko strpljenja da nikada nije napravio frku niti rekao ružnu riječ, a mnogi ne bi trpjeli sve ono što je on pretrpio, hvala Allahu. U tom trenutku upitala sam je: ''Draga mama, zar se ne sjećaš, prije nego što sam se pokrila, pa tu čitavu godinu dana prije pokrivanja počeli smo polahko klanjati, elhamdulillah, pa ste nas zato napadali i govorili da je preče da to vrijeme provodimo sa djecom. Pa kada smo počeli postiti u ljetnom periodu, prije mog pokrivanja, tada ste nas napadali jer je toplo i da pretjerujemo i ljutili ste se što smo odbijali da se kupamo u bazenima.
Kada bi moj muž išao u džamiju napadali ste ga i govorili da je vehabija i da ne treba ići, a sada govorite da biste sve to prihvatili samo da se ne pokrijem.

A dobro znam i da nisam, ne daj Bože, pokrivena da bismo uvijek imali problema zbog praktikovanja islama jer vi ne shvatate islam onako kako treba zbog neznanja.''
Ona je priznala da je to sve tačno i da trebamo posvetiti život ovom životu, a da niko nije umro pa se vratio i potvrdio sve to u što mi vjerujemo.

Subhanallah, moji roditelji vjeruju u Boga, ali ne vjeruju u drugi svijet, i ne prihvataju Kur'an kako ga Allah objavio, smeta im dosta toga što je naš Gospodar Allah naredio u Kur'anu, i ne prihvataju Poslanika, a.s., pogotovo moja majka jer misli da je to čovjek koji je samo želio slavu i sve to izmislio, Allah mu se smilovao.

A da ne spominjem vjerodostojne hadise, to je kod mojih nešto skroz neprihvatljivo, a čak i Bosanci vjernici koji klanjaju pristali bi uz mog oca i rekli: ''Ma ništa, samo Kur'an, kakvi hadisi'', pa bi rekli da nas ovakve što u to sve vjerujemo treba poslati u Saudijsku Arabiju.
Isto tako, hodže koje je moj otac zvao,  govorili su mom ocu: ''Neka nam je Bog na pomoći'', zbog brade i što slijedimo sunnet Poslanika, a.s.

Čak je moj otac vodio svoga brata i snahu kod nekog hodže jer su imali bračne probleme, pa im je taj hodža napravio nešto.
Ja sam to strogo zabranjivala i govorila svome ocu da to ne valja i da nije od islama, ali on je govorio da je on hodža i da on ne rastavlja brakove, nego da ih samo spaja, da je on dobar hodža. Kada bih mu ispričala kako oni to rade i šta Kur'an i Poslanik, a.s., kažu o tome, on to ništa ne bi prihvatio i ostao bi pri svome uvjerenju da je dobro ići nekome takvom.

Također, rekao nam je kako je taj hodža izgubio svoj posao i da proklinje vehabije jer su oni krivi što je izgubio posao. Moj otac se pita šta je to loše uradio da izgubi posao i ne želi da  shvati da nije u redu što je taj hodža moju amidžinicu svu ispipao i dirao dok joj je učio Kur'an, pravio joj ko zna šta. Jednostavno, moj otac neće da prihvati neke stvari i misli da smo mi previše striktni u našoj vjeri.

Poslije ovog zadnjeg događaja tresla sam se možda i dva dana i nisam mogla doći sebi kako treba. Sve je to bilo u najgorem... najgore riječi i tolika dreka i galama da mi više nismo mogli trpjeti.

Nakon svega nismo opet ružno uzvratili i strpjeli smo se, ali smo moj muž i ja odlučili da više ne možemo slati djecu kod njih jer je sve počelo djelovati na djecu.
Moja mama je samoinicijativno poslala po mojoj sestri neke dječije stvari jer je shvatila da je pretjerala i da djeca neće više dolaziti, a to je uradila prije nego što smo mi imali priliku da išta reknemo, znači sama je shvatila koliko je pretjerala. Iako nismo ništa rekli, ona je sama shvatila da mi sigurno nećemo dozvoliti da im djeca dolaze, jer je događaj bio prevelik i uputile su nam se riječi koje su prešle sve granice.

Do koje je mjere sve došlo moglo se vidjeti po djeci i po mome četverogodišnjem sinu koji mi je tada tužno rekao: ''Mam, nana je rekla da ti nju ubijaš i da si ti zla osoba, ali ti nisi zla, ja to znam, ti si fina." Ja sam počela plakati i nisam mogla vjerovati da su počeli i djecu da miješaju iako smo uvijek govorili da se djeca ne smiju miješati.
Moja šestogodišnja kćerka isto je to potvrdila iako nije bila tu kada je to moj sin rekao, pa je poslije sama rekla da je nana o meni loše pričala.

Svaki put kada smo usmjeravali djecu i tražili da poštuju neka osnovna pravila, kao što je ulazak u kuću prije akšama, moji roditelji to ne bi ispoštovali i čak su puštali djecu da se kupaju u bazenu u predakšamsko vrijeme, u što sam se često uvjerila kad bih nazvala da provjeril jesu li djeca u kući. Na isti način su se ponašali i u situaciji kada smo od nih tražili da djecu ne odvraćaju od islama i od nas, ali oni bi samo nastavili ''po svome''. Mene i moga muža nimalo ne poštuju, a pogotovo moga muža. Koliko sam samo puta rekla da ne smiju i nemaju pravo loše pričati o njemu, ali uzalud, oni i dalje o njemu govore sve najgore, pa mu čak reknu da se vrati u Bosnu kao da je ovo njihova država.

Nakon svih pokušaja shvatili smo ne samo da nas odvraćaju od vjere nego i našu djecu, i čak kvare naš roditeljski ugled kod naše djece. Oni bi najviše voljeli da se otkrijem i da prestanem klanjati, postiti i učiti Kur'an, ne daj Bože, i takvu bi me prihvatili, a ne mogu me prihvatiti ovakvu kakva jesam.

Znam da je sve u Allahovim rukama, dovim Allahu i znam da to Allah može okrenuti preko noći i da moji roditelji postanu, inšaallah, vjernici.

Sve to shvatam, ali ova situacija negativno se odrazila na moje zdravlje, dosta sam smršala i oslabila na živcima, ne mogu više živjeti u strahu hoće li me danas napasti neko i trpjeti tolike uvrede.

Ja sam njima rekla da su naša vrata uvijek otvorena za njih, da im nismo okrenuli leđa, da želimo da dođemo kod njih, da ih volimo, ali da su oni nama  okrenuli leđa i ja tu ne mogu ništa. Na sve to moja mama kaže: ''Džaba ti mahrama i sve to tvoje kada si ti uradila ovo svojoj majci, uvrijedila je i izabrala jednu krpicu, mahramu, pored svoje majke i neka ti to bude na duši. To me toliko boli i rekla sam joj da nju ne mogu staviti na prvo mjesto, a, ne daj Bože, Allaha na drugo mjesto: ''Allah je prvi, a naravno da si mi ti pored Allaha jedna od najprečih i islam me uči da te poštujem mnogo'', ali ona ne misli tako i smatra da sam ja najgora kćerka i govori da joj niko nije uradio ovo što sam joj uradila ja i ovoliko je povrijedila što sam se pokrila.

Uglavnom, rekli smo im da ili ćemo svi doći ili neće niko, da djeca ne mogu sama da im dolaze, pošto odvraćaju djecu i govore im svašta, i nisu bili zahvalni godinu i po dok smo im davali djecu, i tada su svašta govorili umjesto da su šutjeli iako se ne slažu sa nama, ali eto mogli su poštovati makar to što šaljemo djecu kod njih.

Mene samo brine to što moja majka mene kune i govori da sam ja njoj uradila nešto najgore i da će me njene suze stići, a znam da sam čitala da se dova ne prima onome ko je prekinuo rodbinske veze.
Šta ja sada mogu učiniti u ovom slučaju kada i do sada bezuspješno pokušavali, zapitam se. Međutim, i dalje nismo digli ruke i imamo nade da se mogu pomiriti sa nama, ali samo smo se povukli jer ne možemo trpjeti teror koji se vrši nad nama svako malo.

Na kraju je moj muž rekao: ''Što je dosta, dosta je'', i od sada ako imaju šta reći da se obrate njemu i da više neće dozvoliti da  mene napadaju.

Subhanallah, teško je kada su to tvoja majka i otac, pa u istom gradu moraš živjeti bez njih.
Oni ne žele ništa da imaju sa nama jer nas se toliko stide, čak moj otac koji je prije išao u džamiju samo za Bajram, zadnje dvije godine ne ide ni u bosansku džamiju na Bajram jer je rekao da su ga ljudi pitali da li je njegov zet vehabija. Toliko nas se stidi i kaže da zbog nas više ne ide ni za Bajram u džamiju.

Allahu dragi, prihvatam sva iskušenja koja mi pružaš i olakšaj svakome ko kroz ovo prolazi i gore od ovoga. Olakšaj nam i oprosti našim roditeljima jer oni stvarno ne znaju, i smiluj im se i uputi ih na Pravi put, inšallah, a ja halalim svojim roditeljima svaku uvredu, svaku lošu riječ i svaku svoju suzu.

Hvala na čitanju i da vas Allah nagradi na vašem trudu i radu!

Selam alejkum!


D. H.

Sjedim u kući i razmišljam: moj iman na zavidnom nivou, odnos sa mužem također... Upravo sam se vratila sa druženja u Jönköpingu. Koristim priliku da se zahvalim Švedskoj da‘vetskoj organizaciji  (SDO) na odlično organiziranom druženju, a posebno im hvala što je gost druženja bio šejh Safet Kuduzović. Želim da sa vama podijelim o čemu trenutno razmišljam. Dvije stvari dominiraju u ovom košmaru misli. Prvo i glavno, “moj islam prije i poslije šejha Kuduzovića”, drugo, naš odnos prema učenjaku koji je spreman preći kilometre da bi svoje znanje podijelio sa nama.

Često sebe uhvatim kako kažem “moj islam prije šejha Safeta i moj islam poslije šejha Safeta”. U mom srcu zauvijek će ostati zapečaćen o druženje na kojem sam prvi put čula šejha Safeta. Bilo je to prije nekih četiri i po godine. Trudna, očekujem rođenje svoje treće djevojčice, obučena u široke hlače i dugu tuniku. Propisnu islamsku odjeću, mislila sam tada i tako naučila od onih čija sam predavanja slušala, ni svjesna Allahove milosti prema meni što mi je taj dan u džemat poslao šejha Safeta. Da Allah neizmjerno nagradi sestre koje su bile prisutne na tom druženju i koje su šejhu postavile pitanje da li žena može vani izlaziti u hlačama (iako su same znale odgovor, pitanje je postavljeno ne bi li neka od nas, u hlačama, shvatila i izvukla pouku). Šejh, Allah ga poživio, u samo njemu tipičnom stilu odgovori da može, ali da preko ima džilbab koji pada preko članaka. Tim odgovorom kao da me ošamari.  Wake up call!!! Da li je stvarno moguće? Je li u pravu ovaj šejh? Mora da jeste, iznosi čvrste argumente iz Kur’ana i sunneta. Ja rabbi, smiluj mi se! Gdje sam do sada živjela? Gdje je do sada bio ovaj šejh?  Brže naručuj duge džilbabe. Gospodaru, smiluj mi se, očisti moje srce i daj mi snage da razaznam istinu od neistine! Kao da sam svoje prve godine u islamu prespavala dubokim snom. Hvala Allahu koji posla šejha Safeta u Švedsku i koji omekša moje srce na putu traganja za istinom! Sve ispravno što znam o našoj plemenitoj vjeri naučila sam od šejha Safeta i kad bih mu se cijeli život zahvaljivala i oduživala, ne bih mu se mogla odužiti ni za onu jednu jedinu riječ upute koja je od njega došla do mene.

Zbog svega navedenog, ova naša druženja su mi jako bitna, jer svaki put nešto novo naučim. Znam da nisam jedina i da mnogo sestra i braće osjeća isto. Nije nam teško ni u trudnoći, ni sa malim bebama, ni po ledu i snijegu prelaziti po 600 km na putu traženja znanja. Nije teško braći iz Finske putovati cijelu noć brodom, pa onda 300 km po ledu, samo da nauče nešto novo o ovoj našoj plemenitoj vjeri.

Ali, ima nas, nažalost, i koji nismo svjesni blagodati koju nam Allah šalje. Preferiramo i prednost dajemo dunjaluku, ne stižemo na druženja, ili još gore, dođemo na druženje, ali nemamo pojma o edebu ponašanja pred učenim.  Vallahi, bude me stid što postojim kada čujem kako se braća ponašaju za vrijeme predavanja: kada čujem kako prekidaju šejha dok govori, kada čujem kako se igraju sa svojim telefonima za vrijeme predavanja, kada vidim sestre kako sjednu u krug i pričaju dok predavanje traje, kao da smo svu pamet svijeta pokupili, a ni Amme-džuz ne znamo. Stidimo li se kad nam šejh postavi jednostavno pitanje i nismo u stanju odgovoriti na njega? Nije li nas prvo stid Allaha, a onda čovjeka koje ostavlja svoju porodicu i kilometre prelazi kako bi nas nešto naučio, a mi uporno pravimo iste greške? Nismo li svjesni Allahove blagodati prema nama – da je jedan ovakav učenjak spreman baš nama doći i podučavati nas našoj plemenitoj vjeri? Kada ćemo se opametiti?

Gospodaru, smiluj nam se i učvrsti naša srca na pravom putu!  Daj da budemo  žedni na putu koji vodi do izvora znanja! Omili nam naša druženja u Tvoje ime i poživi šejha Safeta Kuduzovića kako bi nam nastavio dolaziti i podučavati nas našoj vjeri! Amin!

Ummu Davud

Kad se dunjaluk osladi, čovjek više ne mari ni za drugom, ni za Bogom. Njime ovlada prokletnik i sapuće mu na uho kako je dunjaluk jedino što treba da slijedi i uživa u životu, a da sve drugo nije važno. Ahiret, smrt, moral i sve drugo što je proizašlo iz Allahove, dž.š., objave, časnog Kur'ana, došaptava mu da je izmišljotina. Mnogi se uhvate u tu zamku i krenu krivim putem. Bio jedan dječak koji je rastao sa svojim sestrama i bratom uz pobožne roditelje, učio dobro u školi i džamiji, ali je nakon izvjesnog vremena nastavio školovanje u gradu te se "oteo" kontroli roditelja. U to vrijeme bilo je "popularno" ići u barove, kafane, piti, bludničiti... pa je i on, tada već mladić, to radio. Uživajući tako zaboravio je da treba ići u džamiju umjesto u kafanu, klanjati umjesto piti i bludničiti...

To je trajalo sve do njegove ženidbe i nakon nekog vremena je, sad kao zreo muškarac, i na nagovor svojih pajtoša, opet nastavio ići u kafane i činiti sve što je Svevišnji Allah zabranio. Mnogo je novca potrošio na gluposti ne mareći za porodicu i sinčića i kćerkicu, roditelje i rodbinu, tražeći drugove po smrdljivim birtijama umjesto u džamiji. Svi su mu bili preči od njegovih bližnjih. To je tako trajalo do rata '92. Tokom rata našao se na klackalici života i smrti. Naime, svakodnevna opasnost po život, pogibija bližnje i daljnje rodbine, drugova, spoznaja da je protratio svoje naljepše godine života u mraku i magli doveli su ga do toga da počne razmišljati o Allahu, dž.š., i ahiretu. Od sestre dobija Kur'an časni sa prijevodom koji je pročitao u dahu i nakon toga poželio da uči i klanja. Ali, kad je počeo učiti – ne zna ni naopako.

Osjećao je veliki stid i nešto ga zaboljelo u grudima. Po povratku sa ''linije'' uzima ilmihal i pročitavši samo jednom sure koje je nekad znao, vratiše mu se u sjećanje. Od tada je neprestano učio, klanjao i osjetio da mu se iman povećao te je pomislio da je jači od prokletog šejtana. Pazi, samo je pomislio i nakon toga poželio je da se "testira". Odlučio je da napravi "pauzu" neko vrijeme i smatrao da se može vratiti kad god poželi i pasti na sedždu Svevišnjem Allahu. Međutim, desilo se nešto sasvim drugo. Umjesto toga, on je malo-pomalo zaglibio kao nekad. Počele su strašne muke. U porodici je bila zastrašujuća atmosfera. Djeca već i u školu krenula, neimaština, nema posla, nema nikakvog rješenja da otkloni nedaće u koje se zapleo, pokušava da uči i klanja, ali nikako da to obavlja niti ima za to vremena. Sve se počelo urušavati. Bio je na ivici ludila i u misli su mu dolazile zastrašujuće ideje. Pomišljao je da ubije suprugu i djecu, da izvrši samoubistvo...

I, jednoga dana, odnosno noći, pred sabah, usnio je san. I to kakav san. Sanjao je sebe na nekoj padini kroz koju je tekao bistri potočić i čuo svoj glas kako uči suru El-Asr. Probudio se, ali je i dalje čuo svoj glas kako uči. Nakon nekog vremena razbudio se i razmišljao o svom neobičnom snu. Pribrao se, ustao i klanjao dva rekata noćnog namaza. Sačekao je sabah te je i njega klanjao. Od tog dana nastavio je klanjati i promijenio se, a promijenilo se i njegovo stanje. Djeca su rasla, on dobio stalni posao, jedan sin završio vjersku školu – medresu i njegova je porodica bila za primjer drugima.

Kad taj danas izađe na sokak ili u džamiju, ljudi rado sa njim razgovaraju, a on nalazi vremena za svakog i nastoji pomoći kome može. Njegov put do Istine bio je težak i on je bio najveći krivac, a dunjaluk je za njega samo nešto što nema mjesta u njegovom srcu. Ne mari za bogatstvom i zadovoljava se sitnicama koje su mu potrebne da bi preživljavao. Što se tiče njegove porodice, svi su na Pravom putu i drže se Allahove, dž.š., upute, elhamdulillah. On ponekad sjedne sa ljudima, omladincima, pa čak se raspriča i sa djecom i iz njega zrači dobrota i toplina koja se ne može ne primijetiti i osjetiti.

Često priča o svom životu i upozorava one koji malo eskiviraju, da to ne čine navodeći im šta je sve preživljavao. Njegovi drugovi ga kore što ne prešućuje svoju prošlost, ali on im samo odgovara da je ne krije i time želi pokazati onima koji slijede dunjaluk i prokletog šejtana da se okane toga i da imaju jasnu sliku o tome šta je bilo njemu dok je bio takav...

Hamza