Priredio: Nermin Avdić

“Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče: ‘Islam je da svjedočiš da nema drugog boga osim Allaha i da je Muhammed Allahov poslanik, da obavljaš namaz, daješ zekat, postiš ramazan i da obaviš hadždž ako si u mogućnosti.’ Čovjek reče: ‘Istinu si rekao.’ Na to smo se začudili: pita ga i potvrđuje mu...”

“...i reče: ‘O Muhammede...’”, a nije rekao: “O Allahov Poslaniče”,

kako bi pomislili da je pustinjak, jer su pustinjaci Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, oslovljavali ličnim imenom, a stanovnici grada su ga oslovljavali imenom kojim su mu pripisivali vjerovjesništvo ili poslanstvo, kao npr. Allahov Poslanik ili Allahov Vjerovjesnik.

Stubovi islama

1. Svjedočenje da nema drugog istinskog božanstva osim Allaha i svjedočenje da je Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, Njegov rob i poslanik,

2. obavljanje namaza,

3. davanje zekata,

4. post mjeseca ramazana i

5. obavljanje hadždža po mogućnosti.

1. Svjedočenje da nema drugog boga osim Allaha i svjedočenje da je Muhammed Njegov rob i poslanik

Pod ovim se podrazumijeva da čovjek smatra i verbalno i srčano očituje da nema istinskog božanstva osim Allaha Uzvišenog.

Svjedočenje podrazumijeva priznanje i potvrdu srcem i izgovor riječima jer je svjedočenje izgovaranje i obavijest o onome što se nalazi u srcu.

Stoga, ako onaj koji svjedoči prizna u srcu, a nijem je, nije u stanju da izgovori svjedočenje riječima, bit će mu dovoljno priznanje srcem zbog nemogućnosti i nesposobnosti potvrđivanja riječima.

Međutim, svjedočanstvo samo jezikom nije dovoljno, a dokaz tome jeste što i licemjeri (munafici) svjedoče Allahovu jednoću, ali oni to čine samo jezikom bez prihvatanja srcem, te im to neće koristiti. Tako su dolazili Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, potvrđujući mu da oni svjedoče da je on poslanik, ali Allah Uzvišeni, i pored toga, svjedoči da su takvi ljudi lažljivci.

Pitanje:

Kako nema drugog boga osim Allaha kad postoje ljudi koji obožavaju različite bogove kao što su: Sunce, kipovi, Isa, alejhis-selam (Isus), krava, miš i sl.?

Zar i Allah Uzvišeni ne spominje druge bogove...?

Da, Uzvišeni kaže: “I kad bi pala naredba Gospodara tvoga, ništa im nisu pomogla božanstva njihova koja su mimo Allaha molili, samo bi im propast njihovu povećali.” (Hud, 101)

Također: “Zar će ih njihova božanstva, a ne Mi, odbraniti? Ta ona sama sebi ne mogu pomoći, i niko ih od Naše kazne ne može pod okrilje uzeti” (El-Enbija, 43), i: "I ne moli, pored Allaha, drugog boga. Nema boga osim Njega!” (El-Kasas, 88).

To su božanstva koja se obožavaju mimo Allaha, ali su ona lažna i ništavna, nisu prava božanstva. Ona nemaju pravo da budu obožavana. Kaže Uzvišeni: “To je zato što je Allah istina, a oni koje oni, pored Allaha, mole – laž, i zato što je Allah Uzvišen i Veliki.” (El-Hadždž, 62)

Ibn Kesir, Allah mu se smilovao, kaže da je Allah, “tj. Gospodar Jedini dostojan obožavanja, a sve što je mimo Allaha – laž je, jer ne može donijeti niti štetu niti korist.”

Allah: ime Gospodara Uzvišenog i Veličanstvenog, i niko se ne naziva tim imenom osim Njega. To je temelj i osnova svih ostalih Njegovih imena, te zbog toga ostala Njegova imena slijede ime Allah.

Pitanje:

Da li ovaj šehadet uvodi čovjeka u islam?

Da, ovaj šehadet uvodi čovjeka u islam, čak ako bismo mislili da je izgovorio prividno tražeći utočište, pa čak ako bismo mislili da je izgovorio lažno, u tom slučaju bit će zaštićen njegov život i imetak.

Dokaz tome je događaj u kojem je jednog mnogobošca u bitki sustigao Usame ibn Zejd, Allah bio zadovoljan njime, te mu je mušrik pobjegao. Nakon što ga je ponovo stigao i zamahnuo sabljom, mnogobožac je rekao: “La ilahe illellah – nema boga osim Allaha!” Ali Usame ga ubi misleći da je to izgovorio samo kako bi se spasio smrti. Potom je o tome obavijestio Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a on mu na to poče ponavljati: “Zar si ga ubio nakon što je izgovorio da nema drugog boga osim Allaha?” Usame reče: “Allahov Poslaniče, on je to izgovorio tražeći utočište”, a Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nastavi ponavljati: “Zar si ga ubio nakon što je izgovorio da nema drugog boga osim Allaha?” Usame kaže: ”Poželio sam da nisam prihvatio islam prije ovog dana”, zbog težine i žestine koja ga je snašla, Allah bio zadovoljan njime.[1]

Ruknovi (stubovi) “la ilahe illellah” (nema boga osim Allaha)

1. negacija (nema boga),

2. potvrda (osim Allaha)

Dokazi:

- “U vjeru nije dozvoljeno silom nagoniti – Pravi put se jasno razlikuje od zablude! Onaj ko ne vjeruje u šejtana, a vjeruje u Allaha – drži se za najčvršću vezu, koja se neće prekinuti. – A Allah sve čuje i zna.” (El-Bekare, 256)

- “Mi smo svakom narodu poslanika poslali: ‘Allahu se klanjajte, a kumira se klonite!’” (En-Nahl, 36)

- “I Allahu se klanjate i nikoga Njemu ravnim ne smatrajte” (En-Nisa, 36)[2]

Šarti (uvjeti) "la ilahe illellah" (nema boga osim Allaha)

1. Ilm (znanje), tj. negiranje i potvrđivanje, da srce zna šta jezik izgovara.

- “Znaj da nema boga osim Allaha!” (Muhammed, 19)

- “Oni kojima se oni, pored Njega, klanjaju – neće moći da se za druge zauzimaju; moći će samo oni koji istinu (šehadet) priznaju, oni koji znaju.” (Ez-Zuhruf, 86)

“Ko umre a zna da nema boga osim Allaha, ući će u Džennet” (bilježi Muslim), tj. da nema istinskog božanstva koje zaslužuje da se obožava, osim Allaha Uzvišenog.

2. Jekin (ubjeđenje), tj. potpuno znanje o tome bez ikakvog vida sumnje.

- “Pravi vjernici su samo oni koji u Allaha i Poslanika Njegova vjeruju, i poslije više ne sumnjaju, i bore se na Allahovom putu imecima svojim i životima svojim. Oni su iskreni!” (El-Hudžurat, 15)

- Od Ebu Hurejre, Allah bio zadovoljan njime, prenosi se da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Svjedočim da nema boga osim Allaha i da sam ja Njegov rob i poslanik. Nijedan rob neće sresti Allaha sa ove dvije riječi, ne sumnjajući u njih, a da neće ući u Džennet.” (Bilježi Muslim)

3. Kabul (prihvatanje), tj. moguće je da onaj koji poznaje njegovo značenje poziva, ali da čovjek ne prihvata taj poziv iz oholosti.

- “Kad im se govorilo: ‘Samo je Allah Bog!’ – oni su se oholili i govorili: ‘Zar da napustimo božanstva naša zbog jednog ludog pjesnika.’” (Es-Safat, 35-36)

4. Inkijad (pokoravanje), tj. pokoravanje njegovim pravima i obavezama koje proističu, a to su obavezna djela koja se moraju raditi radi Allaha Uzvišenog.

- “I povratite se Gospodaru svome i pokorite Mu se prije nego što vam kazna dođe – poslije vam niko neće u pomoći priskočiti.” (Ez-Zumer, 54)

5. Sidk (iskrenost u izgovoru), a to je preventiva (zaštita) od licemjerstva.

- “Misle li ljudi da će biti ostavljeni na miru ako kažu: ‘Mi vjerujemo!’, i da u iskušenje neće biti dovedeni? A Mi smo u iskušenje dovodili i one prije njih, da bi Allah sigurno ukazao na one koji govore istinu i na one koji lažu. ”

(El-Ankebut, 2-3)

- Od Muaza ibn Džebela, Allah bio zadovoljan njime, prenosi se da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: "Nema nikog da posvjedoči da nema drugog boga, osim Allaha i da je Muhammed Njegov poslanik, iskreno iz srca, a da ga Allah neće zabraniti Vatri.” (Bilježe Buharija i Muslim)

6. Ihlas (iskrenost u djelima)

- “Iskreno ispovijedanje vjere dug je Allahu!” (Ez-Zumer, 3)

- “...a naređeno im je da se samo Allahu klanjaju, da Mu iskreno, kao pravovjerni, vjeru ispovijedaju.” (El-Bejjine, 5)

- Od Ebu Hurejre, Allah bio zadovoljan njime, prenosi se da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Najsretniji čovjek s mojim šefatom (zauzimanjem) na Sudnjem danu bit će onaj koji je najiskrenije rekao: ‘La ilahe illellah’.” (Bilježi Buharija)

7. Mehabbeh (ljubav) prema ovoj riječi i prema onome na što ona upućuje, te zadovoljstvo i radost s njom.

- “Ima ljudi koji su umjesto Allaha kumire prihvatili, vole ih kao što se Allah voli, ali pravi vjernici još više vole Allaha.” (El-Bekare, 165)

Ruknovi (stubovi) svjedočenja: “Muhammedu resulullah”:

1. Da čovjek posvjedoči da je Muhammed rob (a to je odgovor kršćanima)

2. Da posvjedoči da je Muhammed Allahov poslanik (odgovor židovima)

Svjedočenje da je Muhammed Allahov Poslanik, tj. svjedočenje da je poslan svim stvorenjima (ljudima i džinnima), a poslanik je čovjek kojem je Allah Uzvišeni objavio šerijat i naredio mu da ga dostavi.

Jer, ljudi prije Nuha, alejhis-selam, bili su jedan narod te im nije bio potreban poslanik, a zatim su se razmnožili i počeli međusobno razilaziti pa su bili u potrebi za poslanikom, a onda im je Allah Uzvišeni poslao poslanika, kao što kaže:

“Svi ljudi su sačinjavali jednu zajednicu, pa je Allah slao vjerovjesnike da donose radosne vijesti i opomenu, i po njima je slao Knjigu sa Istinom, da po njoj sudi ljudima u onome u čemu su se oni razilazili.” (El-Bekare, 213)

Poslanici su bili poslani onda kada su se ljudi počeli razilaziti kako bi im presudili po istini, tako je prvi poslanik bio Nuh, alejhis-selam, a posljednji Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem. Obaveza je vjerovati da je on posljednji u nizu poslanika.

Greška je što neki tvrde da je prije Nuha, alejhis-selam, bilo poslanika, jer Allah Uzvišeni kaže: “Mi objavljujemo tebi kao što smo objavljivali Nuhu i vjerovjesnicima poslije njega.” (En-Nisa, 163)

U hadisu o šefatu (zauzimanju) na Sudnjem danu rečeno je da će ljudi doći kod Nuha, alejhis-selam, te će mu reći: “Ti si prvi poslanik kojeg je Allah poslao stanovnicima Zemlje.”[3]

A onaj ko bi pozivao u to da je vjerovjesnik poslije Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, propis za takvog je da je nevjernik, zbog riječi Uzvišenog: “Nego je Allahov Poslanik i posljednji vjerovjesnik.” (El-Ahzab, 40)

Važno je napomenuti da nije dovoljno samo jezikom izgovoriti šehadet (svjedočenje) nego je obaveza slijediti Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, što je jedan od uvjeta da bi djelo bilo primljeno kod Allaha Uzvišenog.

O obaveznosti slijeđenja Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, Uzvišeni kaže:

“O vjernici, pokoravajte se Allahu i pokoravajte se Poslaniku i nadređenim između vas!” (En-Nisa, 59),

“O vjernici, pokoravajte se Allahu i Njegovom Poslaniku, i ne napuštajte ga, ta vi slušate šta on govori” (El-Enfal, 20),

“O vjernici, pokoravajte se Allahu i pokoravajte se Poslaniku, i ne ništite djela svoja!” (Muhammed, 33) i drugi ajeti.[4]

(Ovo je 2. dio komentara Džibrilovog hadisa, a u narednom tekstu slijedi nastavak, uz Allahovu pomoć)

[1] Bilježe imami Buharija i Muslim.

[2] I slični ajeti, kao što su: El-Isra, 23, i Ali Imran, 64.

[3] Bilježe imami Buharija i Muslim.

[4] Kao npr. Alu Imran, 132, En–Nur, 54 i sl.

Priredio: Mithad R. Ćeman

Abdullah b. Abbas, radijallahu anhuma, kazuje da Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, prenosi od Uzvišenog Gospodara i kaže: “Zaista je Uzvišeni Allah odredio dobra i loša djela, a zatim je to objasnio, pa ko naumi da uradi dobro djelo pa ga ne uradi, Allah mu to upiše kod Sebe kao potpuno dobro djelo; a ko naumi da uradi dobro djelo i uradi ga, Allah mu upiše kod Sebe nagradu od deset do sedam stotina puta, ili još mnogo veću. Ko naumi da uradi loše djelo pa ga ne uradi, Allah mu to upiše kod Sebe kao potpuno dobro djelo; a ko naumi da uradi loše djelo i uradi ga, Allah mu upiše samo jedno loše djelo.” (Bilježe El-Buhari, 6491, Muslim, 131)

Riječi: “...da Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, prenosi od Uzvišenog Gospodara...”, odnose se na el-hadisul-kudsijj, a to su predaje koje Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, prenosi od svoga Gospodara, azze ve dželle.

“Zaista je Uzvišeni Allah odredio dobra i loša djela, a zatim je to objasnio...”, misli se na određenje zapisano u El-Levhul-mehfuzu, ali i na određenje koje je zapisano fetusu još u utrobi majke, kao što je pojašnjeno hadisom koji prenosi Ibn Mes‘ud, radijallahu anhu. Djela se mogu podijeliti na dvije vrste:

- Srčana djela, u koja spadaju namjere.

- Djela udova, u koja spadaju vidljiva djela i postupci.

“...pa ko naumi...”, tj. odluči i riješi “da uradi dobro djelo pa ga ne uradi...”, ne uspije ili bude spriječen u izvršavanju, ali ne zbog nemara, već zbog drugog uzroka koji ga je omeo iako je za izvršenje tog djela bila prisutna namjera. “Allah mu to upiše kod Sebe kao potpuno dobro djelo...” Upravo nepokolebljivost srca razlog je upisa nagrade za potpuno dobro djelo.

“...a ko naumi da uradi dobro djelo i uradi ga, Allah mu upiše kod Sebe nagradu od deset do sedam stotina puta, ili još mnogo veću”, to uvećavanje dobrih djela je zbog Allahove milosti i dobročinstva (fadlen ve ihsana), kao što kaže Uzvišeni: “Ko uradi dobro djelo, bit će deseterostruko nagrađen, a ko uradi loše djelo, bit će samo prema zasluzi kažnjen, i neće im se učiniti nepravda” (El-En‘am, 160), dok u drugom ajetu kaže: “Ko je taj koji će Allahu drage volje zajam dati, pa da mu ga On mnogostruko vrati?” (El-Bekare, 240), gdje nije spomenuto koliko će ovo djelo biti uvećano, tako da to samo Allah zna.

Uzvišeni Allah kaže: “Oni koji imanja svoja troše na Allahovom putu sliče na onoga koji posije zrno iz kojeg nikne sedam klasova i u svakom klasu po stotinu zrna.” (El-Bekare, 261.) Ovo uvećavanje i do sedam stotina puta biva shodno namjeri i jačini imana udjelitelja, mjestu i vremenu udjeljivanja ili zbog onoga što to dobro djelo implicira. Uzvišeni Allah vraća određenim i neodređenim uvećavanjem i to sve zbog Svoje milosti i dobročinstva (fadlen minhu ve ihsana), a to srazmjerno dobroti i vrijednostima srca ili dobroti i vrijednostima djela.

Riječi: “Ko naumi da uradi loše djelo pa ga ne uradi, Allah mu to upiše kod Sebe kao potpuno dobro djelo”, znače da onaj koji naumi da počini loše djelo, ali naposljetku od toga odustane iz straha od Allaha, azze ve dželle, bit će mu upisano jedno dobro djelo zbog promjene namjere, jer je namjera srčano djelo, a u ovom slučaju to djelo je strah od Allaha zbog kojeg je odustao od činjenja lošeg djela. Ukoliko bi odustao od djela zbog nemogućnosti izvršavanja, a imao je namjeru počiniti ga i srčano je ostao nepokolebljiv u tome, i zbog te srčane nepokolebljivosti, bit će mu upisano loše djelo.

Riječi: “...a ko naumi da uradi loše djelo i uradi ga, Allah mu upiše samo jedno loše djelo”, jasno dokazuju da se loša djela ne umnožavaju jer nagrada za njih počiva na pravdi i Allah nikome ne čini nasilje, tako da ne upisuje djela koja nisu počinjena, već u ovom slučaju upisuje samo jedno loše djelo, dok je umnožavanje dobrih djela zbog Allahove dobrote prema nama.

Ovaj veličanstveni hadis je radosna vijest za muslimana, podstiče na donošenje ispravnog nijjeta – namjere i činjenje dobrih djela i izbjegavanje nevaljalih. U ovom hadisu je upozorenje na loše namjere jer one uništavaju svoga nosioca i kreatora. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, objasnio je ovo u hadisu: “Kada se dvojica muslimana susretnu sa svojim mačevima (kada se sukobe sabljama), i ubica i ubijeni bit će u Vatri.” Prsutni upitaše: “O Allahov Poslaniče, jasno nam je za ubicu, međutim, šta je tu kriv ubijeni?”, a on odgovori: “I on je nastojao da ubije svog druga.” (Bilježe El-Buhari, 31, i Muslim, 2888; hadis Ebu Bekreh, radijallahu anhu) Ubijeni je umro, ali nije odustao od namjere ubistva svoga brata muslimana, htio je to uraditi, ali nije uspio ostvariti, tako da je ostao na lošoj namjeri, čime je zaradio ulazak u Džehennem. Allah da nas sačuva ovakve završnice, iako je ubijen, “nagrađen” je zbog loše namjere.

Musliman mora voditi računa o tome da popravi svoje namjere, da te namjere budu iskrene, radi Allaha, azze ve dželle, da ostavi ružna djela i razmišljanje o njima i da ih se u potpunosti riješi i odbaci. Ne smije se pokoriti nagovorima svoje duše koja ga podstiče na loša djela, niti podsticajima šejtana, već ostavlja ružna djela iz straha od Allaha, azze ve dželle.

Komentar hadisa br. 37 iz djela

”Četrdeset Nevevijevih hadisa”

Preuzeto iz djela:

El-Minhetur-rabbanije fi šerhil-erbe‘inin-Nevevijje,

uvaženog šejha dr. Saliha b. Fevzana b. Abdullaha el-Fevzana,

člana Vijeća velikih učenjaka KSA

i člana Stalne komisije za izdavanje fetvi

Priredio: Nermin Avdić

Od Omera, Allah bio zadovoljan njime, prenosi se da je rekao: “Kada smo jednog dana sjedili kod Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, pojavi se čovjek u izrazito bijeloj odjeći, s jako crnom kosom, nisu se na njemu vidjeli tragovi putovanja, a niko od nas ga nije poznavao, te sjede kod Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, prisloni svoja koljena uz njegova, stavi svoje dlanove na stegna i reče: ‘O Muhammede, obavijesti me o islamu!’ Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče: ‘Islam je da svjedočiš da nema drugog boga osim Allaha i da je Muhammed Allahov poslanik, da obavljaš namaz, daješ zekat, postiš ramazan i da obaviš hadždž ako si u mogućnosti.’ Reče čovjek: ‘Istinu si rekao.’ Mi smo se začudili (tome što) ga pita i potvrđuje (njegove odgovore)’, (rekoše ashabi).

Ponovo reče (čovjek): ‘Obavijesti me o imanu!’ (Poslanik) reče: ‘Da vjeruješ u Allaha, u Njegove meleke, u Njegove knjige, u Njegove poslanike, u Posljednji dan i da vjeruješ u odredbu dobra i zla.’

Čovjek reče: ‘Istinu si rekao.’

Zatim reče: ‘Obavijesti me o ihsanu!’ (Poslanik) reče: ‘Da obožavaš Allaha kao da Ga vidiš, jer ako ti Njega ne vidiš, On tebe zaista vidi.’

Čovjek reče: ‘Obavijesti me o Sudnjem danu!’ (Poslanik) reče: ‘Upitani ne zna ništa više od onoga koji pita.’

(Čovjek) opet reče: ‘Obavijesti me o njegovim predznacima!’ (Poslanik) reče: ‘Kada robinja rodi sebi gospodaricu i kada vidiš gole i bose čobane, čuvare stada, kako se nadmeću u izgradnji palača.’

Zatim je čovjek otišao, a nakon izvjesnog vremena (Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem) reče mi: ‘O Omere, znaš li ko je bio onaj čovjek što je pitao?’ Rekao sam: ‘Allah i Njegov Poslanik najbolje znaju.’ Reče: ‘To je bio Džibril, došao vam je da vas poduči vašoj vjeri.’”

Bilježi imam Muslim.[1]

1. Biografija ashaba koji prenosi hadis, tj. Omera ibnul-Hattaba, Allah bio zadovoljan njime, navedena je u prethodnom tekstu u komentaru hadisa “Djela se vrednuju prema namjerama...”

2. Vrijednost hadisa

Kaže Ibn Dekik El-‘Id, Allah mu se smilovao: “Ovo je veličanstven hadis, u kojem  se nalaze obaveze (zadaće) vanjskih i unutrašnjih djela, a sve šerijatske nauke vraćaju se na njega (kao izvor)...”

Rekao je Ibn Redžeb, Allah mu se smilovao: "Ovo je veličanstven hadis i njegova važnost je velika. Tu se nalazi objašnjenje cijele vjere, kao što je i Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao na kraju hadisa:

‘To je bio Džibril, došao vam je da vas poduči vašoj vjeri’.”

Također, imam Nevevi, Allah mu se smilovao, kaže: “Znaj da su u ovom hadisu sadržane sve vrste znanosti, spoznaje, morala, ljubaznosti, štaviše, on je osnova islama.”

U ovom hadisu Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, pojasnio je stubove islama i imana, objasnio šta je ihsan, te neke od predznaka Sudnjeg dana. U njemu je objašnjena cijela vjere koja je izgrađena iz više dijelova.

Stoga ljudi nisu na istom stepenu u vjeri; jedan od njih je musliman, drugi je mu’min, a treći je muhsin. Ovo su stepeni po gradaciji, jedan je opširniji od drugog.

3. Razlog (sebeb) izgovorenog hadisa

Spominje se od Abdullaha ibn Burejde, a on od Jahjaa ibn Ja‘mera da je rekao: “Prvi ko je počeo da govori o kaderu (odredbi) u Basri bio je Ma‘bed el-Džuheni.  Kada sam krenuo sa Muhammedom ibn Abdurahmanom el-Himirijjom na hadždž ili ‘umru, rekli smo: ‘Kada bismo sreli jednog od ashaba (prijatelja) Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i pitali ga o tome šta govore ovi ljudi o kaderu. Tada je u mesdžid ušao Abdullah ibn Omer ibnul-Hattab, pa smo ga ja i moj prijatelj okružili, jedan sa lijeve, a drugi sa desne strane... te sam upitao:

‘O Ebu Abdurrahmane, pojavili su se ljudi koji uče Kur’an i rade (slijede) po znanju’, pa je spomenuo problem da ti ljudi misle da nema kadera te da Allah o nekom događaju ne zna dok se on ne dogodi.

Zatim je rekao (Abdullah ibn Omer): ‘Kada budete sreli takve, obavijestite ih da sam ja čist od njih i da su oni čisti od mene.’ Zatim se zakleo da kada bi neko od njih imao zlata koliko brdo Uhud i to podijelio kao sadaku, ne bi im to Allah primio sve dok ne bi vjerovali u kader.’

Nakon toga, rekao je: ‘Pričao mi je moj otac Omer ibnul-Hattab, pa je rekao: -Kada jednog dana smo sjedili kod Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem...’, te je naveo kompletan hadis.

Dakle, cijeli hadis spomenut je samo zbog govora o kaderu.

4. Komentar hadisa

Postoje i drugi rivajeti (putevi dolaska ovog hadisa), u nekim od njih ima dodataka na ovaj hadis, a u nekim nedostataka određenih izraza.

U nekim predanjima spomenuto je prvo pitanje o islamu, a u drugim o imanu, kao što spominje npr. imam Tirmizi i drugi od Ebu Hurejre, Allah bio zadovoljan njime. Također, ima predanja od Omera, Allah mu se smilovao, da je pitanje o ihsanu bilo između pitanja o islamu i imanu.

“Kada smo jednog dana sjedili kod Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, pojavi se čovjek u izrazito bijeloj odjeći, s jako crnom kosom, nisu se na njemu vidjeli tragovi putovanja, a niko od nas ga nije poznavao, te sjede kod Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem.

Prisloni svoja koljena uz njegova, stavi svoje dlanove na stegna i reče...”

Običaj ashaba, Allah im se smilovao, bio je da su sjedili kod Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kako bi se podučili, te su ga pitali o vjerskim propisima i o dunjalučkim činjenicama. Tako je jedne prilike u takvo društvo došao čovjek čudnog izgleda, a i kompletna situacija bila je čudna. Jer, da je bio iz Medine, ljudi bi ga znali, pa je to dokaz da je dolazio iz nekog mjesta van granica grada. Međutim, na njemu se nisu primjećivali nikakvi tragovi putovanja, a obično bi putnik dolazio raščupan i prašnjav zbog putovanja kroz pustinju.

Dakle, čovjek nije stranac, a nije ni stanovnik Medine, jer nema niti tragova putovanja niti ga ljudi poznaju... Čudno!?

Na kraju hadisa Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, spomenuo je da je to bio melek Džibril koji je došao u ljudskom obliku da bi podučio ljude vjeri.

Inače, melek nije dolazio ljudima osim u ljudskom obliku, jer čovjek nije u stanju da gleda meleka u njegovom stvarnom obliku kako ga je Gospodar stvorio, tako da je dolazio u obliku čovjeka kako se ljudi ne bi prepali i razbježali. Izuzetak je kada melek dođe u trenutku čovjekove smrti ili kažnjavanja i tada se pojavi u stvarnom obliku, kako kaže Allah Uzvišeni:

“Onoga dana kada ugledaju meleke, neće biti tada radosti zločincima.” (El-Furkan, 22)

Međutim, kada meleki dolaze u stanju u kojem vlada mir i sigurnost, dolaze u različitim oblicima koji su poznati ljudima.

Što se tiče činjenice da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, vidio meleka Džibrila u stvarnom obliku u kojem je i stvoren, to se desilo samo dva puta.

Prvi put ga je vidio u Mekki nakon što se povećalo uznemiravanje Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, od strane njegovog naroda te mu je došao u stvarnom obliku kako bi mu olakšao iskušenja podstičući ga na smirenost i strpljenje.

Drugi put ga je vidio u stvarnom obliku u noći Miradža kod Sidretul-Muntehaa[2], kao što spominje Allah Uzvišeni: “On ga je i drugi put vidio kod Sidretul-Muntehaa” (En-Nedžm, 13 i 14).

“... pojavi se čovjek u izrazito bijeloj odjeći...”, tj. njegova je odjeća bila čista.

“... s jako crnom kosom...”, tj. bio je lijepog izgleda. Ovo je dokaz da učenik kada želi da dođe kod učitelja da stječe znanje treba da bude lijepo i pristojno obučen, te da uljepša svoj izgled shodno toj prilici, jer je Džibril došao na ovo druženje u svojstvu učitelja i učenika i tom prilikom podučio ih je kakav učenik treba da bude kada dolazi na mjesto u kojem se podučava znanju.

Dakle, druženje sa učenjacima je ozbiljno druženje tako da se za njega treba pripremiti shodno mogućnostima.

“... te sjede kod Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem...”

U ovom postupku Džibrila nalazimo nekoliko odgojnih karakteristika učenika koji traži znanje, a neki od njih su:

1. Da učenik uljepša svoje tijelo i odjeću,

2. Da sjedi ispred učitelja okrenut u njegovom pravcu kako bi od njega stjecao znanje,

3. Da se ne okreće suprotno od učitelja,

4. Da se ne šali,

5. Da se ne zanima nečim drugim što bi mu odvratilo pažnju od slušanja predavanja[3] .

“... Prisloni svoja koljena uz njegova, stavi svoje dlanove na stegna i reče...”, tj. Džibril je prislonio svoja koljena uz Poslanikova, sallallahu alejhi ve sellem, usmjerena prema njemu, sasvim blizu Poslanikovih koljena, te stavio svoje dlanove na svoja stegna. Ovaj postupak nam pokazuje da učenik treba da bude pred učiteljem smiren, odgojen, u sjedećem položaju te da ne pravi bespotrebne pokrete koji će ga odvratiti od pažljivog slušanja.

Nakon svih pripremnih postupaka koji je Džibril obavio, a tako i nas podučio, postavio je Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, nekoliko pitanja, ne iz razloga da se on poduči, nego kako bi podučio ashabe, Allah im se smilovao.

Ovo je bila metoda pitanje – odgovor u podučavanju, veoma bitna metoda, u kojoj se naglašava i upozorava na odgovor koji slijedi nakon pitanja; jer ako bi učitelj samo izlagao materiju koju predaje, postoji mogućnost da učenik ne obraća pažnju u datom trenutku, da je nečim “zaposlio” svoje misli, te neće usvojiti to znanje, dok u slučaju kada učitelj postavi pitanje, tada učenik usmjerava pažnju na pitanje i veća je mogućnost da usvoji naredne informacije (znanje).

“... i reče: ‘O Muhammede, obavijesti me o islamu!’

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče: ‘Islam je da svjedočiš da nema drugog boga osim Allaha i da je Muhammed Allahov poslanik, da obavljaš namaz, daješ zekat, postiš ramazan i da obaviš hadždž ako si u mogućnosti.’ Čovjek reče: ‘Istinu si rekao.’ Pa smo se začudili, pita ga i potvrđuje mu..."

“... i reče: ‘O Muhammede...’”, a nije rekao: “O Allahov poslaniče”, kako bi pomislili da je pustinjak, jer su pustinjaci dozivali Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, ličnim imenom, a stanovnici grada su ga dozivali imenom kojim su mu pripisivali vjerovjesništvo ili poslanstvo, kao npr. Allahov Poslanik ili Allahov Vjerovjesnik.

Napomena

U sljedećem tekstu, uz Allahovu pomoć, bit će komentar na Poslanikov, sallallahu alejhi ve sellem, odgovor koji je uputio Džibrilu, a time i svima nama.

[1] Hadis također bilježe imam Ahmed, Ebu Davud, Et-Tirmizi, En-Nesai, Ibn Madže i mnogi drugi.

[2] Hafiz Ibn Kesir, Allah mu se smilovao, spominje ovaj izraz u svom Tefsiru kada komentariše suru El-Isra, kada je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bio na Miradžu, pa kaže: “...Vidio je Sidretul-Munteha koga su prekrivale Allahove veličanstvene stvari: ležaji od zlata i različite boje, kao i meleki...” Također kaže: “...Zatim sam dignut (Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem) do Sidretul-Muntehaa i ugledao njene plodove u obliku zemljanih vrčeva iz sela Hedžer, dok su joj listovi bili kao uši od slona, pa je rekao: 'Ovo je Sidretul-Munteha.’”

[3] Kao npr. poigravanje sa mobitelom, olovkom i sl.

Priredio: Mithad R. Ćeman

Ebu Hurejre, radijallahu anhu, prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ko vjerniku otkloni jednu od dunjalučkih nevolja, Allah će od njega otkloniti jednu od nevolja Sudnjeg dana. Ko olakša onome ko je u teškoći, Allah će njemu olakšati na ovom i budućem svijetu. Ko sakrije mahanu muslimana, Allah će sakriti njegovu mahanu na ovom i budućem svijetu. Allah pomaže robu koji je pomogao svoga brata. Ko se uputi putem da na njemu traži znanje, Allah će mu njime olakšati put do Dženneta. Kada god se ljudi sakupe u jednoj od Allahovih kuća radi učenja Allahove Knjige i njenoga proučavanja, na njih se spusti smiraj i prekrije ih milost, i okruže ih meleki, a Allah ih spomene onima koji su kod Njega. Koga na tom putu spriječe njegova djela, neće mu biti od koristi njegovo porijeklo.” (Bilježi Muslim, 2699.)

U 35. Nevevijevom hadisu, čiji smo komentar naveli u prošlom tekstu, Poslanik nam zabranjuje loša djela, dok nam u ovome naređuje lijepe postupke, i zato je autor, imam En-Nevevi, odabrao ovaj redoslijed, što ukazuje na njegovu učenost i metodologiju. Znači, osim izbjegavanja činjenja loših djela neophodno je posvetiti pažnju izgradnji i stjecanju lijepih osobina spomenutih u ovom hadisu.

Poslanikove, sallallahu alejhi ve sellem, riječi: “Ko vjerniku otkloni jednu od dunjalučkih nevolja, Allah će od njega otkloniti jednu od nevolja Sudnjeg dana”, znače da ukoliko tvoga brata zadesi neka, recimo, finansijska poteškoća ili nešto drugo, na tebi je da to otkloniš. Pod otklanjanjem se podrazumijeva da uložiš napore u osiguranju povoljnijeg ambijenta i uklanjanju pritiska nastalog zbog novca i to na način da mu pozajmiš ili da mu udijeliš sadaku. Ukoliko je pritisak nastao zbog nečega drugoga, poput pojave brige i tuge, onda mu treba olakšati, obradovati ga i povratiti raspoloženje. Ukoliko to uradiš, Allah će ti otkloniti jednu od nevolja Sudnjega dana jer nagrada je u skladu sa učinjenim. Neminovno je da ćeš zapasti u nevolju na Sudnjem danu, pa ako si na dunjaluku otklonio nevolju svome bratu, Uzvišeni Allah će na Sudnjem danu otkloniti nevolju od tebe.

Riječi: “Ko olakša onome ko je u teškoći, Allah će njemu olakšati na ovom i budućem svijetu”, govore o onome ko je u teškoći, recimo o dužniku koji nije u mogućnosti vratiti dug, pa ukoliko duguje tebi, imaš mogućnost da mu odgodiš vraćanje do nekog drugog vremena ili da mu halališ dug, ako si to u mogućnosti. Kaže Uzvišeni: “A ako je u nevolji, onda pričekajte dok bude imao; a još vam je bolje, nek znate, da dug poklonite” (El-Bekare, 280), tako da treba pričekati sa potražnjom do nekog drugog vremena bez ikakvog dodavanja ili po mogućnosti pokloniti dug, što je svakako bolje, i to spada u olakšavanje onome ko je u teškoći. Ovo u slučaju da duguje tebi, a ukoliko duguje nekom drugom, onda mu treba olakšati u vraćanju cijelog duga ili nekog njegovog dijela.

Riječi: “Ko sakrije mahanu muslimana, Allah će sakriti njegovu mahanu na ovom i budućem svijetu”,  suprotne su ogovaranju i prenošenju tuđih riječi, o čemu je bilo riječi u prethodnom hadisu. Ako kod svog brata primijetiš nedostatak u njegovoj vjeri, trebaš požuriti sa direktnim savjetom, jer je moguće da nije upoznat s time ili da su kod njega prevladale strasti ili šejtan. Tako da treba uputiti savjet i pojasniti u tajnosti i naposljetku sakriti, a nikako iznositi na vidjelo na raznim sijelima i u prisustvu ljudi.

Riječi: “Allah pomaže robu koji je pomogao svoga brata”, općeg su karaktera, pa ako pomogneš svoga brata, bilo kojim vidom pomoći koje je potreban, Allah će tebi biti na pomoći, tj. pomoći će ti jer je nagrada na osnovu učinjenog djela. Pa ako želiš da te Allah pomogne, onda ti pomozi svoju braću u stvarima u kojima si u mogućnosti: novčano, koristeći svoj ugled ili na bilo koji drugi način.

Riječi: “Ko se uputi putem da na njemu traži znanje...”, odnose se na znanje o vjeri, dok je kretanje putem traženja dunjalučkog znanja pohvalno djelo, ali je kretanje putem traženja šerijatskog znanja propisano. Stjecanje vjerskog znanja nekada je obavezno, a nekada pohvalno. Kretanje putem obuhvata stvarno kretanje na put radi potrage za znanjem, ali podrazumijeva i apstraktno, kao što je čitanje i učenje napamet ili razumijevanje tekstova Kur’ana i sunneta. To je kretanje putem znanja: nabavka i iščitavanje korisnih knjiga, razmišljanje o pročitanom kao i analiza pred učenjacima, i sve ovo obuhvaćeno je apstraktnim pojmom upućivanja na put radi stjecanja znanja.

“...Allah će mu njime olakšati put do Dženneta”, i to zato što šerijatsko znanje pojašnjava put do Dženneta. Činjenje dobrih i izbjegavanje loših djela put je do Dženneta. Ne može se uputiti putem prema Džennetu izuzev uz šerijatsko znanje kojim se spoznaje šta je to propisano, a šta nije. Može se desiti da osoba ustraje ili se potrudi oko određene radnje, za koju smatra da je ibadet, a da to bude put ka Vatri, zato što to djelo nije propisano niti ono vodi do Dženneta. Primjer za takva djela su novotarije i praznovjera koja vode prema Vatri makar se danonoćno posvetio njima. Put koji vodi prema Džennetu je onaj kojim je koračao naš Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kao što je rekao Uzvišeni: “I doista, ovo je pravi put moj, pa se njega držite i druge puteve ne slijedite, pa da vas odvoje od puta Njegova” (El-En‘am, 153). Uzvišeni Allah nije nas prepustio nama samima, niti slijeđenju nekog pojedinca niti ličnom razumijevanju dobra, već nam je propisao pravi put, a to je ono sa čime je došao Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem. Zato se trebaš držati tog puta jer će te on sigurno odvesti do Dženneta. A sve ono što se suprotstavlja putu Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, vodi ka Vatri, zato ga se kloni.

Riječi: “Kada god se ljudi sakupe u jednoj od Allahovih kuća radi učenja Allahove Knjige i njenoga proučavanja, na njih se spusti smiraj i prekrije ih milost, i okruže ih meleki, a Allah ih spomene onima koji su kod Njega”, pojašnjavaju da traženje znanja treba biti u džamijama, jer su džamije Allahove kuće, utočište meleka, u njima je smiraj i milost zato stjecanje znanja treba biti u džamijama. Ne smijemo dozvoliti da traganje za znanjem bude na neadekvatnim mjestima, raznim šatorima, izletištima koje mogu poslužiti radi jednog susreta ili nekog povremenog skupa, ali džamije su bolje za to. Riječi: “...radi učenja Allahove Knjige...”, označavaju pravilno učenje i čitanje i pamćenje ajeta jer je to osnova znanja. Pod proučavanjem se misli na razumijevanje značenja i ne misli se samo na pamćenje, učenje napamet kao da naučiš Kur’an napamet i to na deset kiraeta i na tome staneš, ne, to je sredstvo, a nije cilj. Cilj je shvatanje i razumijevanje značenja, i postupanje po tome:

1. Čitanje,

2. Razumijevanje,

3. Postupanje po naučenom.

Postupanje u skladu sa kur’anskim smjernicama jeste ono što se traži, dok pamćenje, tedžvid, razumijevanje značenja i ispravno tumačenje predstavljaju sredstvo postupanja po Kur’anu časnom.

Riječi: “...na njih se spusti smiraj...”, ukazuju na spokoj, sigurnost i udobnost.

Riječi: “...i okruže ih meleki...”, označavaju da meleki podržavaju vjernike tako da silaze kod studenata kako bi ih podržali i otjerali šejtane, kao što silaze kod boraca na Allahovom putu kako bi ih učvrstili i ohrabrili u borbi i udaljili do njih neprijatelje, ali silaze i vjernicima koji rade u državnim službama kojim se pomaže i olakšava muslimanima. Meleki ih okruže kako bi se ispriječili nevolji. “...a Allah ih spomene onima koji su kod Njega”, tj. Allah im ukaže počast i spomene ih u boljem skupu – skupu meleka, i tako Svojim melekima skrene pažnju na njih. Ovo ukazuje na počast stjecanja znanja i provođenja i iskorištavanja vremena u svrhu stjecanja znanja. Svaki onaj koji želi ovu počast, neka odvoji svoje vrijeme i uloži trud na tom putu, pred učenima, u Allahovim kućama koje treba graditi i prilagoditi stjecanju znanja.

Riječi: “Koga na tom putu spriječe njegova djela, neće mu biti od koristi njegovo porijeklo”, ukazuju da je poenta u djelima, a ne u porijeklu, pa makar bio najboljeg porijekla, makar bio Kurejšija od Benu Hašima koji su naboljeg porijekla među sinovima Ademovim. Onaj koga ne budu krasila dobra djela i lijepo vladanje, porijeklo mu ništa neće koristiti. Sjetimo se da je Ebu Leheb u Džehennemu, a on je Poslanikov, sallallahu alejhi ve sellem, amidža, dok je Bilal, habešijjski rob, postao jedan od najuglednijih ljudi iz reda prve generacije. Ko se pouzda u svoje porijeklo, taj se svrstao u gubitnike, a onaj koji se posveti činjenju dobrih djela, biva od prvaka. Poenta je u djelima, a ne u porijeklu.

Riječi: “Koga na tom putu spriječe njegova djela...”, označavaju sprečavanje od činjenja dobrih radnji i postupaka, “...neće mu biti od koristi njegovo porijeklo”, jer ti nećeš ući u Džennet zbog svog porijekla, pa makar bio od najuglednijih ljudi, već u Džennet ulaziš svojim djelima, makar bio od ljudi koji su najmanjeg ugleda po pitanju porijekla. Bio Arap ili nearap, dobra djela su ta koja vode ka Džennetu i nije dozvoljeno hvalisanje porijeklom i plemstvom i zavaravanje da će ti to koristiti kod Allaha, azze ve dželle.

Komentar hadisa br. 36 iz djela

“Četrdeset Nevevijevih hadisa”

Preuzeto iz djela:
El-Minhetur-rabbanije fi šerhil-erbe‘inin-Nevevijje,
uvaženog šejha dr. Saliha b. Fevzana b. Abdullaha el-Fevzana,
člana Vijeća velikih učenjaka KSA
i člana Stalne komisije za izdavanje fetvi