Nur je živjela poput svih ostalih muslimanskih djevojaka u Siriji. Dijelile su ista razmišljanja i ideje i vodile iste bitke. Noćne more nisu proživljavale samo u snovima nego i na javi: noći su bile pravo mučenje, a dani preživljavanje. Jednog dana dok je sa još jednom muslimanskom djevojkom prolazila pored kontrolnog punkta u Babu ed-Dijerbi, dijete od trinaest godina pozvalo ih je u pomoć, da ga spase od policije. Pokušale su ga spasiti i otimajući dijete od njih, govorile su im: "Haram vam bilo", i tada je jedan oficir naredio da ih uhapse. Tada započinje noć čija se zora nije nazirala. Prebačena je u stan u Homsu gdje je zatekla petnaest drugih djevojaka. Vojnici su ih čuvali, a nadgledala ih je jedna žena koja ih je pripremala kao "poklone" osobama koje nisu poznavale, međutim, većina njih su bili policijski službenici. Kada je uvedena u stan, s nje je rastrgana odjeća, da bi kao i sve ostale djevojke ostala samo u unutrašnjem vešu. Na tom mjestu Nur je prvi put silovana. Nakon toga prebačena je u policijsku stanicu "Palestinski odjel" koji je u sklopu sirijske vojno-obavještajne službe gdje je proživjela sekunde, minute, sate i dane koje je teško opisati, a Nur je rekla samo nešto od toga. Cjelokupni period zarobljeništva u zatvoru, Nur je, kao i sve ostale zatvorenice, provela u unutrašnjem vešu uprkos nesnosnoj hladnoći koja je bila jedan od njihovih neprijatelja. Udarci, mučenja, posebno "elektrošokovima", i silovanje bilo je nešto uobičajeno. Prvo bi im bile date injekcije koje bi njihova tijela učinila vrelim poput vatre, zatim bi im dali injekcije u vrat koje bi paralizirale svaki njihov otpor prije nego što bi počeli sa silovanjem. Nur je silovana, silovana, silovana… I prestala je brojati… Nekada bi čula da određeni oficir naređuje vojniku da siluje djevojku, a ovaj bi odbijao govoreći: "Ne mogu, i ja imam kćerku, sestru..", da bi mu bilo rečeno da je to vojna naredba. Brojni su načini mučenja kojima su oficiri i vojnici izlagali Nur, kao i sve ostale silovane djevojke, a ona ih ne želi spominjati, pokrivajući svoje lice na kojem se zrcale neizmjerni bol, tuga i gađenje. Dovoljno je samo navesti da su u svrhe mučenja nedužnih djevojaka koristili pacove i mačke, pa čak i tokom silovanja… (Al-Jazera, 7. 6. 2012. godine)

Nur je jedna od 1.500 muslimanskih djevojaka i žena koje su evidentirane kao žrtve silovanja u sirijskim zatvorima od početka sirijske revolucije, iako se strahuje da je njihov broj puno veći, jer neke od silovanih žena i djevojaka, nakon što budu oslobođene iz šiitskih zatvorskih okova, same odlaze u privatne ordinacije gdje vrše pobačaje (iz autorovog razgovora sa dr. Fatimom Šaban, Liban). Stanje ovih žena je kao i stanje svih ostalih dvadeset hiljada muslimanki koje su silovale četničke horde koje, zaboravljene od društva, nastoje izliječiti svoje još uvijek svježe psihičke rane. Njihovo stanje je poput stanja naših silovanih sestara na Kosovu (Human Right Watchs je zabilježio da je tokom rata 1999. godine na Kosovu bilo 96 slučajeva silovanja od kojih je 6 žena ubijeno nakon grupnog silovanja), Iraku (2003. godine zabilježena su 1.053 slučaja silovanja iračkih muslimanki od strane američke okupacijske vojske i paravojnih formacija i ovo predstavlja 1% od sveukupnog broja silovanih muslimanki u zatvorima koje su Amerikanci zadržavali isključivo i samo radi silovanja, kako prenosi Eman – Državni institut za pomoć  ženama u Jordanu), Libiji (8 hiljada muslimanski je silovano od strane vojnika Muamera el-Gadafija za vrijeme libijske revolucije koja je trajala osam mjeseci, kako prenosi almoslim.net), Afganistanu, Čečeniji, Palestini i svakoj drugoj državi gdje se prolijeva muslimanska krv i gdje je udar na čast muslimanke i njeno silovanje postalo sasvim “normalno” ratno sredstvo koje služi za uništavanje i ponižavanje muslimanskog naroda protiv kojeg se vodi rat. Navedene cifre su približne i ne predstavljaju ukupan broj žrtva ni u jednoj od navedenih zemalja jer patrijarhalno odgajane  muslimanke ne mogu i ne žele da se govori o njihovim tegobama i problemima. Tako neke od njih nikada nikome nisu rekle da su seksualno zlostavljane, jer  “silovane osobe, između ostalog, imaju i problem identiteta, problem samopoštovanja, samopouzdanja itd. Na psihološkom planu posljedice su višestruke i one se ne mogu nikada do kraja otkloniti". (Pshiholog Ibrahim Prohić, Pred licem pravde, 1. 8. 2010.)

Ratno sredstvo ili uništavanje ličnosti?

Rat i ratna dejstva sa sobom nose smrt, ranjavanja, sakaćenja, žalost, rušenja, tugu, bol i nesreću. U njemu se ubija i biva ubijen. U današnjem vremenu, osim spomenutog, postoji i još jedan način ratovanja i poražavanja neprijatelja koji, iako je bio prisutan u ratovima u prošlosti, nikada nije bio zastupljen u ovom broju i obliku. Ratno sredstvo "prisilnog spolnog odnosa nad neprijateljskim ženama –silovanje" postalo je najizrazitije i najbolnije sredstvo u nastojanju da se neprijatelj porazi. Posebno ako se radi o ratovima u državama sa muslimanskom populacijom za koje se zna da je čast njihovih supruga i kćerki nešto najsvetije, jer musliman "bi radije halalio sina nego da mu se obeščasti kćerka, majka, supruga". (Intervju Bakira Hasečić, 1. 8.2010. god. Predsjednica udruženja “Žena žrtva rata”, jedna od rijetkih koje su glasno progovorile o silovanju koje su četničke horde izvršile nad njom u nekoliko navrata u Višegradu, na tim istim mjestima silovana je i njena starija kćerka.)  Silovanjem se želi pokazati moć, snaga i jačina, a također tu je želja da se muslimani duhovno poraze i ponize i zbog toga se u dosta slučajeva zločin silovanja izvršava pred najužim muškim članovima porodice kako bi im se demonstrirala moć i snaga onog protiv koga se bore i istovremeno dokazala njihova nemoć.

Islam štiti čast muslimanke

Nema sumnje da je čin silovanja jedan gnusan zločin koji se dešava i u ratu i u mirnodopskim uvjetima. Podaci koji nam govore o silovanju žena u zemljama nezahvaćenim ratnim dejstvima također su zastrašujući i bolni i ukazuju na poremećenost današnjeg savremenog društva i zajednica. U medicinskim enciklopedijama silovanje se definira kao "svako prisiljavanje na spolni odnos ili s njim izjednačenu spolnu radnju,  upotrebom sile ili samo prijetnje. Žrtve silovanja najčešće su žene, ali to  mogu biti i muškarci, homoseksualci i heteroseksualci, te djeca".  Posljedice  silovanja su mnogostruke, manifestiraju se na cjelokupno zdravlje žrtve. Iako je stavljen akcenat na liječenje fizičkih posljedica, medicinski stručnjaci su složni da je neophodno psihičko liječenje žrtve jer su one mnogo dublje i bolnije od fizičkih i kod većine žrtava te posljedice ostaju trajno. Ljudski zakoni su odredili kaznu za silovatelja, ako ih uhvate i kazne, a mi kao muslimanke želimo da se upoznamo sa islamskim stavom i propisima o silovanju, kaznom za počinioca i svim onim što je posljedica čina silovanja.
 
Šerijatska definicija i propis silovanja

Definicija silovanja u fikhu ne razlikuje se puno od definicije u medicinskim enciklopedijama, odnosno i u islamu se "prisilni spolni odnos” naziva silovanje. Međutim, kada muž prisili svoju suprugu na spolni odnos, to se ne smatra nasiljem i nepravdom prema njoj, jer je to njegovo pravo, a supruzi nije dozvoljeno da ga odbije osim sa šerijatski opravdanim razlogom. S obzirom na to, u islamu se pod silovanjem striktno podrazumijeva "prisilni zabranjeni spolni odnos, odnosno prisila na blud i homoseksualizam". Ovdje treba naglasiti da se ovo "dvoje razlikuje u tome što je kod bluda prisutan obostrani pristanak, dok toga kod silovanja nema". (Dr. Šejh Alij el-Maliki)
Nema sumnje da je blud zabranjen u islamu i da je jedan od velikih grijeha, kao što je o tome rekao Allah, tebareke ve te‘ala: "...i oni koji se mimo Allaha drugom bogu ne klanjaju, i koji, one koje je Allah zabranio, ne ubijaju, osim kada pravda zahtijeva, i koji ne bludniče; – a ko to radi, iskusit će kaznu, patnja će mu na onome svijetu udvostručena biti i vječno će u njoj ponižen ostati" (Prijevod značenja El-Furkan, 68-69).
“Blud sa sobom nosi mnoge negativne ne samo šerijatske već i dunjalučke posljedice. Spomenuti ajet ukazuje da je i silovanje zabranjeno i to jačom zabranom od bluda, zbog toga što prilikom silovanja dolazi do zabranjnog spolnog odnosa uz prijetnju i silu." (Hanij el-Džubejr, Igtisab ahkam vel-asar) Osoba koja je prisiljena na spolni odnos nije grješna kod Allaha, tebareke ve te`ala: "A zašto da ne jedete ono pri čijem klanju je spomenuto Allahovo ime kad vam je On objasnio šta vam je zabranio – osim kad ste u nevolji." (Prijevod značenja El-En‘am, 119) Od Ibn Abbasa, radijallahu anhu, prenosi se da je Poslanik, salallahu alejhi ve sellem, rekao: "Mom ummetu oproštene su (nehotične) greške, zaborav i ono na šta su prisiljeni." (Nesai, hadis je sahih. Albani, Irvaul-galil, 7/340) Također se prenosi da je u vrijeme Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, neka žena bila prisiljena na spolni odnos, pa nad njom nije izvršena kazna. (Tirmizi, 1453, Ibn Madže, 2598, Irvaul-galil, 7/341)
Islamski vjerozakon – šerijat, univerzalan je za svako mjesto i vrijeme, tako da svaka naša silovana sestra u Siriji, Bosni i svim ostalim dijelovima svijeta nije grješna pred Allahom, subhanehu  ve te`ala, i društvu u kojem živi, ljudima koji je poznaju, njenoj bližnjoj rodbini ili njenom suprugu nije dozvoljeno da je okrivljuju, osuđuju ili tretiraju na bilo koji drugi negativan način, osim onako kako su i prije. Ukazat će joj svaku čast, kao i prije, pomoći će joj da savlada iskušenje kojem je izložena i dat će joj potporu sve dok se ne izliječi.

Šta se smatra prisilom
 
Nema razilaženja u tome da se u slučaju stvarne prisile na spolni odnos žena ne smatra grješnom, jer ona u ovom stanju, kada izostane njen pristanak na odnos, nije šerijatski mukelefa (obavezna). (Mustesfa, Gazali, Muhtesaru Šerhi Revdul-Murbi`a)
Islamski pravnici su naveli uvjete pod kojima se ostvaruje prisila:
●  Da prisilu izvrši onaj ko ima vlast ili ko je jači.
●  Izricanjem prijetnji kada kod žrtve prevlada, prema procjeni, mišljenje da će napasnik ostvariti svoje prijetnje ili u slučaju nemogućnosti odupiranja nasilniku.
●  Da nasilnik prijeti sredstvima i oruđem kojim se može ugroziti žrtvin život. (Bidajetul-mudžtehid, 2/61, Kešful-kina`a, 5/235)
Moramo naglasiti da se islamski pravnici također slažu da se stepen prisile razlikuje od osobe do osobe i da nešto što neka osoba ne može podnijeti, druga to podnosi, tako da je prisila "navođenje osobe da bez svoje volje i zadovoljstva nešto uradi ili ne uradi, u toj mjeri da kada prisila ne bi bila prisutna, ne bi to ni učinila".  (Mu`džem lugatil-fukaha, 85)

Kazna za silovatelja

U Kur`anu nije došao izričiti kur`anski tekst koji govori o kazni za silovatelja. Neki pravnici su rekli da je to kazna za onoga ko počini blud, dok su drugi rekli da se onaj ko nasilu otme ženu smatra jednim od onih koji se bore protiv Allaha i koji čine nered na Zemlji, i on je obuhvaćen Allahovim riječima: "Kazna za one koji protiv Allaha i Poslanika Njegova vojuju i koji nered na Zemlji čine jeste: da budu ubijeni, ili razapeti, ili da im se unakrst ruke i noge odsijeku ili da se iz zemlje prognaju. To im je poniženje na ovom svijetu, a na onom svijetu čeka ih patnja velika." (Prijevod značenja El-Maide, 33). Ovaj stav zauzelo je i Vijeće velikih učenjaka (Hej`etu kibar `ulema) u Saudijskoj Arabiji i donijelo odluku u kojoj stoji: "Zlodjela otimanja i silovanja i povređivanje muslimanskih svetinja javno i putem oholosti predstavlja jedan od načina ratovanja i činjenja nereda na Zemlji koja zaslužuju kaznu koju je Allah, subhanehu ve te`ala, spomenuo u ajetu u suri El-Maide, svejedno da li se time atakovalo na ljudski život, imetak ili čast i nema razlike u tome da li se to dogodilo u gradovima, selima ili pustinjama". (Hej`etu Kibari `ulema, 11. 11. 1401. h.)
S obzirom da su naše sestre tokom rata u Siriji, Bosni i drugim zemljama silovane pod prijetnjom ubistva, u tom slučaju nad njihovim mučiteljima se sprovodi kazna spomenuta u ajetu, dok se za silovanja koja se dogode u miru određuje kazna koja je šerijatom predviđena za blud. (islamiqa.info) Sirija nastavlja svoje bitke. Hladne noći zamijenilo je proljeće. Koliko smo im pomogli? Ako ne možemo materijalo, onda im pomozimo barem dovom. Allahu moj, pomozi našoj braći i sestrama u Siriji!

Piše: Ummu Muaz Smajlović, prof.

El-Asr, br. 54.

Piše: Nedim Botić

Šekik ibn Ibrahim kazuje da su ljudi jedne prilike rekli Abdullahu ibn Mubareku: „Nakon što si s nama klanjao namaz, zašto ne sjedneš da malo sijelimo?“ Odgovorio je: „Ja odlazim da sjedim i družim se s ashabima i tabi'inima.“ Rekosmo: „Pa kako možeš sjediti s ashabima i tabi'inima, a oni su preselili na Ahiret?“ Odgovorio je: „Proučavam znanje koje su oni ostavili, njihove predaje i čitam o njihovim djelima. A šta da radim u vašem društvu? Vi samo sjedite i ogovarate druge ljude.“ (Predaju bilježi imam Zehebi u Sijeru-l-e'alami en-nubela u biografiji Abdullaha ibn Mubareka)

_____________________

Muslimani današnjice su iskušani s musibetima mnogim, a jedan je od njih gubljenje vremena i bavljenje problemima drugih ljudi.

Neka se svako od nas zapita s kim provodi vrijeme i koje su „glavne teme“ naših razgovora.

Da li prilikom druženja spominjemo Allaha, i podstičemo se na dobro, ili pak spominjemo druge ljude, njihove mahane i probleme?

Kritikujemo li ili omalovažamo druge vjernike, niti ne osjetivši u prsima težinu grijeha?

Da li nas svemu tome uče Allah i Njegov Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, ili su nas savladali prohtjevi naših duša?

Koliko su naša prsa čista od zlobe prema drugim muslimanima, i koliko smo zbilja Allahovi robovi - braća? Zapitajmo se da li je naše bratstvo samo lijepa riječ na ustima, a u duši prijezir i zloba?

Da li nam teško pada uspjeh naše braće vjernika, a Poslanik, sallallahu alejhi we sellem,kaže: „Niko od vas neće biti istinski vjernik dok ne bude volio svom bratu ono što voli sebi“?

Gdje je u našem životu učenje i izučavanje Kur'ana i hadisa, i uživanje u društvu s odabranicima ovog ummeta?

Jednom prilikom je rečeno Abdullahu ibn Mubareku: „O Ebu Abdur-Rahmane, primijetili smo da mnogo vremena provodiš usamljen u svojoj kući.“

„Zar da budem usamljen? Ja se nalazim u društvu s Poslanikom, sallallahu alejhi we sellem, i njegovim ashabima (tj. čitam i izučavam hadise).“ (Izvor: Ibn Asakir, Tarih Dimešk (Historija Damaska), tom 32, str. 458).

Na ova i mnoga druga pitanja dajmo odgovor samima sebi, i poradimo na tome da budemo bolji.

Govor o drugim ljudima zamijenimo s ljepotom učenja Allahovog Govora, i povedimo računa da naša sijela budu mjesta stjecanja korisnog znanja, umjesto uzaludnog gubljenja vremena. Molimo Uzvišenog da nam oprosti pogreške i prijašnje prijestupe, i sačuva nas od zlobe prema našoj braći mu'minima.

„Oni koji poslije njih dolaze - govore: "Gospodaru naš, oprosti nama i braći našoj koja su nas u vjeri pretekla i ne dopusti da u srcima našim bude imalo zlobe prema vjernicima; Gospodaru naš, ti si, zaista, dobar i milostiv!" Kur'an, El-Hašr, 10.

Piše: Nedim Botić

Nevjesta, njene tri sestre i brat su 28. marta 2013. godine poginuli u tragičnoj saobraćajnoj nesreći u Saudijskoj Arabiji, blizu mjesta Hafru-l-Batin. Nekoliko je svjedoka posvjedočilo da su tri žene i vozač imali ispružen kažiprst, potvrđujući šehadet. S mobilnog telefona jedne od žena se je čulo melodično učenje Kur'ana. Takođe, potvrđeno je da su sve žene u svojim torbicama nosile i po primjerak Kur'ana.

Policijski službenik je te navode potvrdio, rekavši da je i on lično čuo kako neke od žrtava s posljednjim dahom zbore riječi šehadeta.

Nevjestin brat je prije polaska na tragični put, objavio na internetu sliku kabura podsjećajući ljude da se pripremaju za odlazak na drugi svijet. Imam u njihovoj lokalnoj džamiji je o njima rekao da su tokom života bili pobožna familija.

Pouka: Na dan vjenčanja, umjesto da se raduju trenucima provedenim s svojim najdražima, ova se je porodica vratila svom Gospodaru. I koliko je samo ljudi nenadano napustilo ovaj svijet, ostavivši za sobom neispunjene planove i nedosanjane želje?

To svakako ne znači da se treba predati očaju, već je potrebno u životu uskladiti prioritete. Potrebno se je pripremati za ahiret, koristeći dunjaluk samo kao sredstvo. Niko nema garanciju dokad će boraviti na ovom svijetu, pa je stoga potrebno svaki dan nastojati iskoristiti koliko god možemo.

Takođe, ovo je podsjetnik o tome kako su sve naše dunjalučke brige sitne, u usporedbi s danom povratka ka Allahu. Jer ma koliko radili na ovom svijetu, iznova ćemo se suočavati s novim problemima, obavezama, brigama. Pa i kad insan preseli na ahiret, opet će mu ostati brojne neispunjene dunjalučke obaveze i problemi. Odlaskom s ovog svijeta, sve te brige prestaju, i ostaje samo jedna (a od koje zavisi čovjekova vječnost): kako položiti račun pred Allahom čista obraza?

Naše neobavljene dunjalučke poslove može neko drugi nadoknaditi, ali zapitajmo se šta smo sebi pripremili na ahiretu?

Usponi i padovi... Radosti i žalosti... Tegoban i trnovit put, ponekad naizgled nesavladiv. U trenucima kada se čini da je slijepa ulica, kada ponestane i nade i snage... nenadano se otvore vidici, ukaže se svjetlo na kraju tunela, srce se nadoji ljubavlju i željom... Nije sramota i propast pasti, poraz je ne ustati nakon pada... Djetinjstvo je najljepše i najtoplije životno doba. Odrastanje u skladnoj i ljubavlju i slogom ispunjenoj porodici nezamisliva je blagodat. To znaju samo oni kojima je uskraćena...

Nisam imala sretno djetinjstvo. Moj dječiji osmijeh bio je tužan, pretužan... a na licu je ostala urezana svaka netrpeljivost između majke i oca, brata i majke, brata i oca, svaka svađa i fizički obračun, svaki dolazak policije. U mojoj porodici nisu njegovane vjerske vrijednosti, ali nacionalne jesu i previše... Pripadnost naciji bila je ispred svega i svakoga. I ja sam tako osjećala u početku, ali poslije, vjera je za mene bila sve: oslonac, podrška, snaga... u trenucima kad pred sobom nisam vidjela široko prostranstvo, kada ni na vidiku nije bila svijetla budućnost... Tamni oblaci tjeskobe i tuge stalno su bili nadvijeni nad mojom dušom. Ponekad je bilo teško i disati, a kamoli živjeti... U tom ozračju jedini izlaz vidjela sam u knjigama, u čitanju i – vjeri. Svaki dan bih svoje stanje predala Bogu, otišla u crkvu, pomolila se... Nezamisliv je bio dan bez molitve... Tri puta dnevno molila sam na krunicu. Molila i nadala se, čekala ni sama ne znam što...

.....................

Žar molitve

Vrijeme je prolazilo, a narušeni odnosi u mojoj porodici samo su se još više produbljivali... Boljelo je to, strašno boljelo... Već sam bila u srednjoj školi. Sva sam se posvetila učenju i vjeri. I tako sam uspijevala prevazići svaki novi dan, naći snage za život. Ispod mog kamenog i staloženog lica krila se bura emocija, koju je jedino tiha, šapatom izrečena molitva mogla smiriti, ublažiti. I te predblagdanske noći, poslije nastave u školi, otišla sam u samostan da, prije nego što se vratim kući, zamolim, da me ispuni smiraj timjana i tišine. Klečala sam na klupi samostana držeći krunicu u ruci i moleći, tako predano i usrdno. Sav žar molitve pretočen je u želju da se smiri već nepodnošljiva situacija u mojoj porodici. Dizala sam pogled i gledala u veliku sliku Isusa na križu, izgovarajući: “Molim Te, Isuse Bože, molim Te, Isuse Bože...” U tom trenutku zastala sam, moj usrdni šapat prekinula je misao: “Ko će mi se prije odazvati, kome da se prvo obratim: tebi, Isuse, ili Tebi, Bože? Jeste li vi jedno?” Sumnja što je prostrujala mojim bićem, prodrmala me, usmjerila moja osjećanja na drugu stranu, nisam više mogla osjetiti žar i predanost molitvi, jer nisam znala kome da je uputim... Kao da je u tom trenutku iščezla i zadnja trunka nade da će se moje stanje promijeniti, jednostavno sam klonula, od svega: i teškoće i razočarenja i sumnje.... Osjetila sam da je klonula moja duša... izgubila je vjeru...

Ustala sam sa klupe, stavila krunicu u džep i uputila se na stanicu gdje sam svake večeri čekala autobus... U duši je vladala uzbuna: bila sam rasijana, izgubljena... Izgubila sam osjećaj za mjesto i vrijeme... u tom košmaru misli i emocija iznenada me prenuo blagi i nesigurni glas djevojke čije je lice zrcalilo nurom. “Kolikoje sati?”, upitala me, i poslije dobivenog odgovora nastavila komunikaciju. Svojom neposrednošću i nekom unutarnjom ljepotom zadržala je moju pažnju i otrgnula me od mojih mračnih misli... Nismo se odvojile ni po ulasku u autobus... ni sutradan... ni poslije mesec dana... Bilo je nešto u njoj što je plijenilo... Upoznale smo se toliko da smo ubrzo postale bliske prijateljice. Razgovarajući o tome kako provodimo vrijeme van škole, ona mi je otkrila da svake večeri  ide u mekteb gdje poslije akšama, zajedno sa grupom mladića i djevojaka, uči hatmu... Nije se ustručavala ni da mi pojasni šta je to hatma, da klanja redovno, da...

...............

Novi vidici

Upoznala sam neke mladiće i djevojke iz te grupe na putu do škole... bili su toliko drukčiji... Tada sam dobila i Kur'an s prijevodom i knjige “Osnove islama” i “Biblija, Kur'ana i nauka”... Imala sam toliku želju da ih pročitam, osobito Kur'an, ali nisam htjela sve dok ne pročitam Bibliju... U meni se pojavio neki otpor prema tome da čitam tuđe, a da svoje ne znam... Uspjela sam pronaći Bibliju... primjerak Novog zavjeta. Već na prvoj stranici prenula sam se: ”Klanjajte se Njemu, jednom, jedinom Bogu”, pisalo... Nastavila sam čitanje, ali ništa više nisam mogla zapamtiti jer mi se ta rečenica stalno vrzmala po mislima... Zatim je uslijedio šok: ženama nije dozvoljeno da odlaze na molitvu u crkvu bez pokrivala na glavi, jedino to mogâ ako obriju glavu?! Nisam mogla vjerovati: ovo piše u mojoj Bibliji, a ja to kršim? Možda zato moje molitve nisu uslišane?!

Zatvorila sam Bibliju i više je nikad nisam otvorila... Danima sam opet živjela u duševnom rastrojstvu... Nisam mogla srediti misli... Molila sam se i dalje na krunicu, ali u crkvu nisam išla...

Prva sedžda: “A ti, o dušo smirena, vrati se Gospodaru svome zadovoljna...”

Dugo mi je trebalo vremena da otvorim Kur'an i knjige koje sam dobila... Odlučila sam da ću pročitati, samo pročitati... Zaplovila sam tada u more kur'anskih ajeta, zaronila sam u miomirise poruka, otvorila sam vrata svoga srca za poziv koji mi je uputio Onaj koji je znao za mene, za svaku moju misao, stanje... Ljepota islama preplavila je moju dušu i – predala sam se... U početku sa malom dozom opiranja... iako sam znala da je to moja budućnost, ne put nego budućnost... Moje srce osjetilo je ljubav prema namazu iako nisam znala klanjati... Žudjela sam da spustim čelo na zemlju, ponizno i skrušeno zahvalim Onome koji daje iskušenja i olakšice... Ali, stalno sam odgađala taj trenutak... plašila sam se... osjećala sam da to nije tek jedan korak i potez u životu... Bila sam svjesna odgovornosti i obaveze koju prihvatam... Molila sam i dalje na krunicu... ali jednog jutra poslije kršćanske molitve, ustala sam, dok je srce tako snažno udaralo u prsima kao da će iskočiti... Obuzimala me neka vatra osjećanja, osjećala sma kao da gorim... Okrenula sam se u pravcu za koji sam mislila da treba, kako mi je pojasnila moja prijateljica,  podigla ruke i učinila sedždu... Moja prva sedžda... Ali ne i posljednja... uslijedile su svakodnevno... Sve do tog trenutka krila sam svoja razmišljanja, ali više nisam mogla... Otišla sam svojoj prijateljici i jednostavno joj rekla da želim sa njom ići u mekteb i naučiti klanjati i – želim, tako jako želim naučiti čitati Kur'an... Iako iznenađena, prihvatila me, povela i uvela u društvo tih dobrih ljudi, naučila me klanjati....

U tim trenucima sav moj život dobio je smisao... Cijelo moje biće prožimala je ljepota islama... žar vjere koju je sa svakim otkucajem svjedočilo moje srce... moje tijelo... Dok sam hodala ulicom, stavljala sam ruke na prsa želeći i imajući potrebu da u svakom trenutku budem u namazu... Suze imana tekle su niz moje lice dok su usne izgovarale: “A ti, o dušo smirena, vrati se Gospodaru svome zadovoljna”... Hvala Ti, moj Gospodaru, što si me vratio na Svoj put, izbavio iz tmina očaja i zablude... što si mi pokazao da je život lijep ali samo ako imaš vjeru, pravu vjeru – islam.

.................

Slast iskušenja

Na životnoj raskrsnici našla sam se u šesnaestoj godini, drugi razred srednje škole... Prihvatila sam islam svim svojim bićem, redovno ispunjavajući sve što sam u tim trenucima mogla: klanjala sam svaki namaz krijući se u sobi, naučila sam učiti Kur'an.... Što sam više upoznavala islam, to sam osjećala sve veću predanost i zahvalnost svom Gospodaru za uputu, za spas koji mi je pružio u trenucima kad se sve činilo beznadežnim... Prihvatila sam tada i nova iskušenja... Bila su gorka, tako gorka, ali i najbolji lijekovi su gorki... Liječila su me i odgajala... Moja porodica tada se ujedninila protiv mene. Boljelo je to, bilo je teško svakodnevno podnositi odbacivanje, uvrede... Bilo je teško ne imati ništa za iftar – u kući je nabavljeno sve ono što jednom muslimanu nije dozvoljeno jesti.... Voljela sam ih, ali ne više od vjere... Osjetila sam šta znači kad te najbliži odbace, smatrajući te izdajicom svog roda i naroda... Ali, nisam bila očajna, ni sama... imala sam svoga Gospodara... imala sam svoju prijateljicu... i vjernike iz mekteba... Allah me i time iskušao, ali to je bilo za moje dobro: naučio me da se ne vežem puno za ljude, da ljudi sve oko sebe vrednuju po svojim parametrima... Tako su i moji prijatelji iz mekteba vrednovali mene: neki su me smatrali špijunom, neki su smatrali da sam islam prihvatila zbog nekoga ili nečega... Nisam im zamjerila... Prihvatila sam islam prve godine poslije rata, vremena su bila nesigurna, a ljudi prevrtljivi... Hvala Allahu što su pogriješili u procjeni...

Godine su prolazile, a ja sam svoje prakticiranje vjere okončala – stavljanjem mahrame. Bila sam najsretnija osoba, osjećala sam se poletno, slobodno poput ptice... Allah me iskušao i tada, za moje dobro... Kako sam pretežno nosila odjeću crne boje i mahramu stavljala preko brade – ne zbog sunneta ili pripadnosti nekoj sekti u islamu, nego što sam tako voljela, voljela sam crnu boju i lijepo mi je stajalo kad prekrijem malo bradu... Neki moji prijatelji muslimani vidjeli su u tome pripadnost šiitima... Opet su pogriješili, hvala Onome koji upućuje na pravi put...

Kada sam pomislila da nemaju više naziva koji bi pripisali meni, aktuelan je postao naziv “vehabija”. Jedan od niza naziva koje sam ponijela... Željela sam samo biti vjernica u Allaha i svoju vjeru potvrditi djelima.

Svjesna sam činjenice da su sva ova iskušenja bila neminovna... Naučila su me da islam ne gledam kroz ljude...

...............

U halki Kur’ana

Godine su prolazile, slast vjere samo je jačala u mom srcu, duša je bila smirena i zadovoljna iako su se i iskušenja redala jedna za drugim... ali nisu me pokolebala: jačala su žar moje vjere kao što vjetar rasplasava žeravicu, jer “zar mislite da u iskušenje nećete biti dovedeni ako kažete: ‘Mi vjerujemo!’” Put potvrđivanja i svjedočenja vjere je lagan, ali nije bez prepreka...

Često sam se spoticala na tom putu, padala, griješila, ali nikad nisam odsustala i poklekla... Griješila sam i kajući se vraćala svome Gospodaru... Čak i onda kada su me najvoljeniji ostavili... tada je uz mene bio moj Gospodar... i uvijek će biti sve dok i ja budem predana Njemu, iskreno...

I evo me danas... učim u halki sa svojom dječicom Kur'an i zahvaljujem Uputitelju za sve neizmjerne blagodati...

Sestra S. Đ.

(skraćena verzija)