Minber.ba

Posjetite naš Facebook kanal Posjetite naš Youtube kanalPosjetite naš Vimeo kanal

Ahlak

Ko nema stida, nema ni imana

Priredio: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Po islamskom učenju stid se ubraja u najbolja svojstava lijepog ahlaka koja vjernika pribiližavaju Allahu. Stid donosi samo dobro i neodvojivi je dio imana, tako da kada nestane stida nestane i imana i obrnuto. To je svojstvo koje je kao oporuka ostalo od prijašnjih Allahovih poslanika i prenosila se s koljena na koljeno. I nema nimalo sumnje da su se nemoral, grijesi i razvrat pojavili i raširili u društvu tek nakon što je u ljudskim srcima nestalo stida. Stid je osobina iskrenih vjernika, izgrađenih ličnosti i poputnina bogobojaznih, pa kada njega nestane to je jasan znak da su ljudi ostavili Allahovu uputu, a prihvatili zabludu i utrli sebi put do poniženja i sigurne propasti.

Ako se ne stidiš, radi šta god hoćeš
Stid je moral koji čovjeka podstiče na ostavljanje grijeha i ne da mu da prelazi granicu dozvoljenog i da skrnavi tuđa prava. Stid (ar. el-hajau) izvedenica je od riječi život (ar. el-hajat) i on je srazmjeran životu (živosti) srca, a istinskog života srca nema bez spoznaje i pokornosti Allahu, dž.š. Postoje dvije vrste stida: prirodni i stečeni stid. Prirodni stid je osobina s kojom se čovjek rađa, poput stida muškarca i žene od javnog pokazivanja i otkrivanja stidnih mjesta, i poput stida koji su pokazali Adem i Hava kada su im se otkrila stidna mjesta nakon što su kušali zabranjeno voće, pa ih je prirodni, urođeni stid, natjerao da se pokrivaju džennetskim lišćem. O tom događaju, Kur’an veli: I njih dvoje pojedoše s njega i ukazaše im se stidna mjesta njihova, pa počeše po njima lišće džennetsko stavljati. (Taha, 121.). Stečeni stid je posljedica imana i iskrenog vjerovanja u Allaha, dž.š., koji vjernika sprečava u činjenju grijeha. Taj stid se rađa u srcu kao posljedica shvatanja obilja Allahovih blagodati i naše nedostatne zahvalnosti na tim blagodatima, pa se zbog toga vjernici stide Allaha, koji im ne uskraćuje blagodati i ne prekida Svoju milost ni onda kada oni griješe prema Njemu. Prenosi se da je pobožnjak Esved ibn Jezid na samrti gorko plakao, i nakon što su ga prijatelji upitali zašto plače, odgovorio je: “Oh, kako da ne plačem i ne tugujem. Kada bi mi Allah oprostio sve grijehe na Sudnjem danu, ja bih Ga se opet stidio zbog djela mojih ruku.” Govoreći o značenjima i stepenima vjerovanja koji se mogu iščitati iz kur’anskog ajeta u suri El-Fatiha: Ijjake na’budu - Samo Tebe obožavamo, imam Ibnul-Kajjim el-Dževzijje, rekao je: ‘’Jedan od stepeni ijjake na’budu – Samo Tebe obožavamo, je i stid. Na to upućuju i riječi Uzvišenog Allaha: Zar on ne zna da Allah sve vidi? (El-Alek, 14.). On zna poglede koji kriomice u ono što je zabranjeno gledaju, a i ono što grudi kriju. (El-Mu’min, 19.). Govorili vi tiho ili glasno govorili – pa, On zna svačije misli! (El-Mulk, 13.). Mi stvaramo čovjeka i znamo šta mu sve duša njegova haje, jer Mi smo njemu bliži od vratne žile kucavice. (Kaf, 16.). Osim citiranih ajeta, i hadisi Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, koje ćemo spomenuti, također potvrđuju da je stid dio imana i da spada u ibadet kojim se vjernici približavaju Allahu. Prenosi se od Ibn Omera da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, prošao pored čovjeka koji je svom prijatelju govorio o stidu, pa mu je Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ostavi ga, stid je dio imana.” (Buharija i Muslim) U hadisu koji prenosi Ebu Hurejre, r.a., stoji da je Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Iman se sastoji od sedamdeset i nekoliko ogranaka, najbolji ogranak imana je svjedočenje da nema drugog boga osim Allaha, a najslabiji je sklonuti smetnju s puta, i stid je dio imana.’’ (Muslim). A Ebu Mes’ud el-Ensari prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ono što je ostalo zapamćeno od govora ranijih Allahovih poslanika, jesu riječi: ‘Ako se ne budeš stidio onda radi šta god hoćeš.’” (Buharija). Ibnul-Kajjim el-Dževzi kaže da ovaj hadis ima dva značenja: prvo, da će onaj ko ne bude imao stida svakako raditi šta god hoće i šta mu duša poželi, i drugo,  to je zapravo upozorenje vjerniku i vjernici da kada želi uraditi neko djelo, neka prvo vide da li bi se stidili javno uraditi to djelo. Ako bi se stidili javno uraditi ono što su naumili, onda će svakako odustati od toga, a ako se kao vjernici ne bi zastidili kada bi ih neko vidio dok čine to djelo, onda ga mogu uraditi.” Prenosi se od Abdullaha ibn Mes’uda da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Stidite se Allaha istinskim stidom!” Rekli smo: “Allahov Poslaniče, mi se, hvala Allahu, stidimo.’’ Odgovorio je: “Ne mislim na to, istinski stid od Allaha je da čuvaš svoju glavu i ono što je u njoj, i da paziš na svoj stomak i njegove prohtjeve i da ti je uvjek smrt na umu, jer onaj ko žudi za Ahiretom on ostavlja dunjalučke ukrase. Ko tako radi on se istinski stidi Allaha.’’ (Tirmizi).

Svaka vjera ima svoj moral, a moral islama je stid
Kada stid ne bi imao druge vrijednosti osim činjenice da je to jedno od Allahovih svojstava, bio bi dovoljan razlog da se vjernici trude da kod sebe izgrade tu osobinu. Allah, dž.š., pokriva mahane i stidi se ljudi, a oholo ljudsko stvorenje se ne stidi Allaha, osim onih kojima se Allah smilovao. Njegova milost se neprestano spušta na nas, a naši grijesi se neprestano dižu Njemu, On nama ukazuje Svoju ljubav dajući nam neizmjerne blagodati, iako je neovisan o svim svijetovima, a mi našim grijesima izazivamo Njegovu srdžbu, iako smo ovisni o Allahu i njegovoj milosti u svakom trenutku. No i pored toga, kada Mu uputimo smjerno naše dove, On nam oprašta grijehe i raduje se našem pokajanju. Zato, neka nam je uvijek na umu veličanstveni hadis u kojem je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Zaista je vaš Gospodar stidan i plemenit. On se stidi da vrati prazne ruke onome ko Ga iskreno zamoli i ko Mu se dovom obrati.’’ (Ebu Davud i Tirmizi). Rekao je Ibnul-Kajjim: “Ko se okiti svojstvom koje posjeduje i Allah, dž.š., to svojstvo će ga odvesti i približiti Allahu i Njegovoj milosti.” Prenosi se od Enesa, r.a., da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Svaka vjera ima svoj moral, a moral islama je stid.” (Ibn Madže).
Abdullah ibn Omer je imao običaj kazati: “Čovjek neće upotpuniti svoje vjerovanje sve dok ne bude potpuno svjestan da ga Allah gleda, pa neka ne čini tajno ono što bi ga na Sudnjem danu moglo osramotiti pred svim ljudima.” Čovječe, pazi da ne budeš od onih koji kad se nađu nasamo, krše Allahove zabrane, koji su u javnosti Allahove evlije, a u tajnosti Njegovi neprijatelji. Ne budi od onih koji se više stide ljudi nego Allaha, i ne gledaj u beznačajnost tvojih grijeha, već gledaj u veličinu i svemoć Onoga koji te gleda dok činiš grijeh. I nikada ne zaboravi trenutak koji će se sigurno doći, a koji je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, najavio u svom hadisu, kada je rekao: “Svaki čovjek će pojedinačno razgovarati sa Allahom na Sudnjem danu i između njih neće biti nikakvih posrednika.” Poznati muslimanski vojskovođa iz vremena emevijske dinastije, El-Džerrah, rekao je: “Četrdeset godina sam ostavljao grijehe, a tek nakon toga sam postigao pobožnost u riječima i djelima.” A znameniti islamski učenjak, Ibn Dekik el-‘Id, rekao je: “Tako mi Allaha, četrdeset godina je prošlo od kako nisam uradio ni jedno djelo niti izgovorio i jednu riječ, a da za njih nisam pripremio odgovor pred Allahom na Sudnjem danu.’’ To je stepen onih koji se stide Allaha i koji su svjesni da ih Allah uvijek vidi. Njihov primjer je kao primjer žene koju je jedan pokvarenjak pokušao navesti na blud, pa mu je rekla: “Izađi i provjeri vidi li nas iko.” On je izašo i nakon što se vratio, kazao je:  “Ne vidi nas niko osim zvijezda.” Tada mu je ona rekla: “A gdje je Stvoritelj zvijezda?” Ili, kao primjer žene vjernice koja je s jednom karavanom putovala na hadždž, pa joj je iznenada, u toku noći, u šator upao nepoznat muškarac i rekao: “Ja nisam pošao na ovo putovanje zbog hadždža, već samo da iskoristim priliku da se osamim s tobom i da počinimo blud.’’ Ona mu je rekla: “Provjeri da li su svi ljudi zaspali.” On je to učinio i kada se vratio, radosno je uzviknuo: “Svi spavaju!” Na to mu je ona rekla:  “A sada provjeri da li i Allah spava”, pa je zaplakala i zamalo se onesvijestila od silnog plača, a pokvarenjak je pobjegao iz njenog šatora.”

Vrste stida
Musliman i muslimanka imaju poseban edeb prema Allahu i prije svega osjećaju stid od Njega. Oni javno i svjesno ne čine ni velike ni male grijehe, jer znaju da ih Allah čuje i vidi. O onima koji čine grijehe ne stideći se Allaha i ne strahujući od Njegove kazne, Allah kaže: Oni se kriju od ljudi, a ne kriju se od Allaha. (En-Nisa, 108.). Stid od Allaha znači da se trudiš da te Allah ne vidi na zabranjenim mjestima i u zabranjenim djelima, i da ne izostaneš tamo gdje je naredio da budeš.
Zatim, vjernici se stide meleka koji su uz njih i koji pišu dobra i loša djela. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je, govoreći o Osmanu, r.a., rekao: “Kako da se ne stidim čovjeka kojeg se i meleki stide.” (Muslim)  U drugoj predaji, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Najmilostiviji prema drugim muslimanima je Ebu Bekr, najstrožiji u vjeri je Omer, najstidniji je Osman, najbolji poznavalac sudstva je Alija, najbolji učač Kur’ana je Ubej ibn Ka’b, najbolji poznavalac halala i harama je Muaz ibn Džebel, najbolji poznavalac šerijatskog nasljednog prava je Zejd ibn Sabit. Zaista svaki narod ima svog povjerenika, a povjerenik mog ummeta je Ebu Ubejde ibnul-Džerrah.’’ (Tirmizi i Ibn Madže). Kur’an na implicitan način zahtijeva od vjernika da se stide meleka. Uzvišeni je objavio: A nad vama bdiju čuvari, kod Nas cijenjeni pisari. (El-Infitar, 11.). Tj. stidite se meleka koji su uz vas, tih plemenitih stvorenja, jer nema nimalo dobra u onom ko se ne stidi pred plemenitošću. U tom smislu je i Poslanikova, sallallahu alejhi ve sellem, oporuka Seidu ibn Jezidu: “Oporučujem ti da se stidiš Allaha kao što bi se stidio uglednog i plemenitog čovjeka iz svog plemena.” (Sahihul-džami’) Komentirajući ovaj hadis, Ibn Džerir et-Taberi, rekao je: “Ovo je vrhunac rječitosti, najljepši savjet i neponovljivo objašnjenje, jer nema ni jednog čovjeka, makar bio najveći pokvarenjak, a da se ne stidi učiniti grijeh pred uglednim, plemenitim i poštovanim ljudima. I kada bi se barem čovjek stidio Allaha, kao što se stidi uglednog čovjeka iz svog naroda, ostavio bi i tajno i javno griješenje.” Rekao je Ibn Ebi Lejla: “Neka se niko od vas ne osami, a da ne kaže: ‘Dobro došli meleki, Allahovi izaslanici! Danas me nećete zateći bez dobrih djela, pa uzmite i zapišite od mene: subhanallah, elhamdu lillah, ve la ilahe illallah, Allahu ekber.’’’ Prenosi se da su pobožni ljudi u prijašnjim generacijama, kada bi se osamili, govorili: “O meleki, molite Allaha za mene, ta vi ste pokorniji Allahu od mene.’’ O tome je Malik ibn Dinar rekao: “Šta misliš o čovjeku od kojeg se meleki stide, i šta misliš o ljudima za kojima je Džennet čeznuo? Čudiš se onima koji čeznu za Džennetom, a ne čudiš se što Džennet čezne i žudi za dobrim ljudima. Uistinu je velika razdaljina između te dvije skupine ljudi.’’
Vjernici se također stide Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem,  i nastoje da se maksimalno pridržavaju njegovog sunneta, jer su potpuno ubijeđeni i sigurni da je spas od zablude u slijeđenju Kur’ana i sunneta.  Rekao je Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem: “Ostavljam vam dvije stvari, ako ih budete slijedili nećete nikada zalutati: Kur’an i moj sunnet.” (Sahihul-džami’)
Prenosi se da je poznati ashab, Selman el-Farisi, rekao: “Kada Allah želi čovjeku propast, oduzme mu stid, a kada kod njega nestane stida postane omraženi grješnik, a kada postane omraženi grješnik, Allah mu oduzme emanet, a kada mu oduzme emanet, postane prevarant, a kada postane prevarant, Allah mu oduzme samilost iz srca, a kada mu oduzme samilost on postane osoran i grub, a kada postane osoran i grub, Allah mu oduzme krunu imana i on postane poput šejtana prokletnika.’’
Islamski učenjaci su kazali da je vrhunac stida da se ne stidiš kazati i braniti istinu u svakoj situaciji. Ebu Seid el-Hudri prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Neka nikoga od vas ne spriječi strah od ljudi da kaže istinu, ako je zna.’’ (Tirmizi i Ibn Madže) To znači davanje prednosti stidu od Allaha, nad stidom i strahom od ljudi. Stid ne sprečava čovjeka da naređuje dobro i zabranjuje zlo, a onaj ko zanemari tu Allahovu naredbu, može to učiniti samo zbog straha i kukavičluka, a ne zbog stida.

Primjeri stida
Da bismo što bolje razumjeli važnost stida kao osobine islamskog ahlaka, navest ćemo nekoliko primjera koji bi vjernicima trebali biti dodatna motivacija u nastojanju da  kod sebe izgrade ovo plemenito svojstvo. Govoreći o stidu Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, Ebu Seid el-Hudri je rekao: “Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, je bio stidniji od djevice prve bračne noći i kada bi vidio nešto što prezire, mi bismo to primijetili po izrazu na njegovom licu.’’ (Buharija i Muslim).  Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je svoj stid, uostalom kao i kompletan ahlak, doveo do savršenstva. O toj savršenosti i suptilnosti njegovog morala, govori i to da on nikada nije javno korio muslimane zbog nekih grešaka i propusta, niti je po imenu spominjao počinioca određenog grijeha, već bi govorio:  “Šta je s ljudima koji rade to i to”, ne želeći ga osramotiti. Osim toga, on je volio pričati ashabima o moralu i stidu drugih poslanika. Tako je jedanput ashabima ispričao događaj s Musaom, a.s., kako bi ukazao na njegov stid. Naime, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, svojim ashabima je rekao: “Musa, a.s., je bio izrazito stidan čovjek tako da nije dozvoljavao da ljudi vide neki dio njegovog tijela. Zbog toga su ga neki ljudi iz njegovog naroda počeli vrijeđati i ismijavati tvrdeći da on ima neku tjelesnu mahanu ili bolest dok nikada ne otkriva svoje tijelo. Allah, dž.š., je osujetio njihove spletke i ušutkao one koji su širili glasine o tome. Naime, Musa, a.s., je jedanput bio sam pored rijeke, pa je skinuo svoju odjeću, stavio je na kamen i onda sišao da se okupa. Kada se okupao krenuo je prema kamenu na kojem je bila njegova odjeća, ali je Allah dao da se kamen podigne i odnese njegovu odjeću. Musa, a.s., je uzeo štap i dozivao kamen, govoreći: “Kamenu, vrati mi odjeću, kamenu, vrati mi odjeću!” Međutim, kamen se nije zaustavio dok nisu došli do skupine židovskih glavešina. Kada su ga oni vidjeli nagog, shvatili su da on posjeduje najsavršenije i najljepše tijelo među njima. Nakon što se kamen zaustavio, Musa, a.s., je obukao svoju odjeću, a onda je svojim štapom udario po kamenu nekoliko puta tako da su od tih udaraca ostali urezani tragovi u kamenu.’’ (Buharija) Kćerka Allahovog Poslanika i njegova ljubimica, Fatima, r.a., bila je toliko stidna da je nekoliko puta dolazila kod svog oca, Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, želeći ga pitati da joj da slugu, pa kada bi je on upitao zašto je došla, ona bi kazala: “Oče, došla sam samo da te poselamim.” A kada bi Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, dođi u njenu kuću i zateci nju i Aliju zajedno, ona bi pokrivala svoju glavu odjećom, stideći se oca. Primjer stida kod žena bila je i majka svih vjernika, Aiša, r.a., koja je jedanput ispričala sljedeće: “Često sam odlazila u prostoriju u kojoj je ukopan moj muž, tj. Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, i moj otac, Ebu Bekr, pa sam u tim prilikama skidala svoj ogrtač, a kada je pored njih ukopan i Omer, r.a., nikada više prilikom posjete njihovim mezarima nisam skidala ogrtač, stideći se i mrtvog Omera.’’

Autor: Muhamed Nasirudin El-Uvejd


Saff br. 277

Podijelite ovaj sadržaj...

Submit to FacebookSubmit to Google PlusSubmit to StumbleuponSubmit to TechnoratiSubmit to TwitterSubmit to LinkedIn

Aktuelno

Pitanja i odgovori...

Ko je na portalu: 343 gostiju i nema prijavljenih članova

Copyright C 2006-2013 MINBER.BA Sva prava pridržana. Designed by bihinternet@gmail.com