hadz

Hadž – putovanje života

 Piše: Amir Durmić

Prvi susret sa svetim mjestima Mekkom i Medinom vjerovatno predstavlja neizbrisivi suvenir u glavi svakoga ko ih je posjetio. Vjernička srca žude i čeznu da posjete Časni hram u Mekki koji je Allah učinio bezbjednim. Primljena je dova Ibrahima, alejhis-selam, koji je molio riječima:

”Gospodaru moj, učini ovaj grad bezbjednim i sačuvaj mene i sinove moje da se klanjamo kumirima… Gospodaru naš, ja sam neke potomke svoje naselio u kotlini u kojoj se ništa ne sije, kod Tvoga Časnoga hrama, da bi, Gospodaru naš, molitvu obavljali; zato učini da srca nekih ljudi čeznu za njima i opskrbi ih raznim plodovima da bi zahvalni bili.”[1]

Naporan, ali zanimljiv put

Vrelina arabijskog zraka od kojeg oči peku, a kapilari u nosnicama pucaju, jedan su od prvih dojmova koji će dovijeka ostati u sjećanju svakog hadžije. To je samo početak u nizu svakojakih događaja koje će hadžija, nakon povratka kući, sa ponosom prepričavati sve do kraja života. Nastojat će zapamtiti svaku pojedinost koju doživljava pa makar to bilo nešto sasvim obično i banalno, poput hrane koju je jeo u avionu, ili susretljivog brkatog službenika na aerodromu koji je za bosanske hadžije obezbijedio ekskluzivan prolazak kroz carinu bez nekog preciznog pregleda. Hadždž se ne obavlja svake godine, već za većinu ljudi samo jednom u životu, pa mnogi nastoje da makar u svojim sjećanjima ovjekovječe ovu nezaboravnu avanturu kojoj je cilj ispunjenje stroge vjerske dužnosti, povećanje bogobojaznosti i naravno oprost grijeha koji je potreban svakom sinu Ademovom. Samo putovanje često je vrlo naporno, naročito za one koji putuju kopnenim putem. Hiljade kilometara asfalta, gužve na granicama, neredovno spavanje i ishrana, samo su neki od problema koji prate hadžije na njihovom putovanju. Ali ko se strpi, nagrada je velika. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: ”Deva hadžije na kojoj jaše, neće podići svoju zadnju nogu niti će spustiti prednju a da mu Allah zbog svakog njenog koraka neće upisati po jedno dobro djelo ili mu izbrisati loše, ili ga podići za jedan stepen.”[2] Nadati se da će ova nagrada, uz Allahovu milost, biti podarena i onima koji putuju savremenim prijevoznim sredstvima, i da će im za svaki prijeđeni metar autoputa biti upisano dobro djelo ili izbrisano loše. Put je naporan, ali i zanimljiv. Oči gledaju ljepote krajolika i uživo posmatraju do tada neviđene narode i predjele. Ali, najljepši prizor tek predstoji.

Ibrahimov sveti hram

Pogled na mekansku džamiju već je i izvana fascinantan. Mnogi tek prilikom pravog pogleda na nju istinski shvate njenu veličinu i grandioznost. Bijeli mramor kojim je popločano njeno predvorje začuđujuće je hladan bez obzira što je vanjska temperatura često iznad četrdeset stepeni Celzijusa. Ali džamijski zidovi još uvijek skrivaju prizor koji će zauvijek ostati uklesan u sjećanju svakog onog ko ga prvi put doživi. Prvi pogled na Kabu izaziva nemjerljivo ushićenje i radost, a često se i iz najtvrđih prsa otmu uzdasi i jecaji, dok se suze tiho slijevaju niz obraze. Sveti hram koji je podigao poslanik Ibrahim i njegov sin Ismail sada je pred željnim očima hadžija iz svih krajeva svijeta. Nije san, već java, toliko stvarna da  mnogi već osjećaju komešanje, guranje i čepanje, koje, začudo, po prvi put u životu većini ne smeta, već godi. Prsa su široka, a srce kao lubenica. Udara snažno kao da će ispasti. Uplovivši u tavaf, hadžija ponekad skoro ni tlo neće dodirivati. Nešto od ushićenja i radosti, a nešto i od stvarne gužve koja ga povremeno bukvalno odigne od tla. Kada se prisjeti da su upravo na tom mjestu koračali mnogi Allahovi poslanici i vjerovjesnici slaveći Uzvišenog Allaha i učeći telbijju, uzbuđenje još više raste, a ne postoje riječi kojima bi se iskazali osjećaji.

Od Abdullaha b. Abbasa, radijallahu anhuma, prenosi se da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ”U mesdžidu El-Hajf[3] (mjesto u blizini Mine) klanjalo je sedamdeset vjerovjesnika između kojih i Musa, alejhis-selam. Kao da ga gledam u ihramima, zagrnutog u dva katavanska[4] ogrtača, kako jaše na čistokrvnoj devi zauzdanoj uzdama od palmina pruća…” [5]

Hadžija nastoji da se što više približi Kabi kako bi pokušao da dodirne Crni kamen za koji je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ”Tako mi Allaha, Allah će ga proživjeti na Sudnjem danu. Imat će dva oka kojima će gledati i jezik kojim će pričati, pa će svjedočiti svakom onom ko ga je sa pravom dodirnuo”[6] (odnosno sa bogobojaznošću, želeći na taj način slijediti Poslanikov, sallallahu alejhi ve sellem, sunnet, a ne radi veličanja samog kamena).

A šta je unutar Kabe?

Ako zbog silne gužve i ne uspije u svojoj namjeri da ga dodirne, ne treba se silom probijati do njega, jer bi na taj način mogao nekoga ozlijediti ili biti uzrok nečije povrede, što sigurno nije u cilju ovog obreda. Koliko griješe one neznalice koje na svaki način nastoje da se probiju do Crnog kamena, gurajući se ili čak udarajući nemoćne hadžije. Sačuvati muslimansku čast, zdravlje ili život, daleko je preče od dodirivanja Crnog kamena, a nepovredivost vjernika kod Allaha veća je od nepovredivosti Kabe. Allahov rob i miljenik, Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, tavafio je i očiju uprtih u Kabu govorio:

”Kako li si divna i kako je divan tvoj miris! Kako li si veličanstvena i kako je veličanstvena tvoja svetost! Tako mi Onoga u čijoj je ruci duša Muhammedova, nepovredivost vjernika je kod Allaha veća od tvoje nepovredivosti, njegov imetak i njegova krv.” [7]

Nakon što se obavi tavaf, lijepo je klanjati dva rekata i okrijepiti se zemzem-vodom. Od Abdullaha b. Amra, radijallahu anhuma, prenosi se da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ”Ko obavi tavaf, a nakon toga klanja dva rekata, ima nagradu kao da je oslobodio roba.”[8] Mnogi će se nakon tavafa odmarati uživajući u pogledu na Kabu i ljude koji tavafe, a do ušiju će im dopirati žamor i brujanje koje nikad prije toga nisu čuli, niti će nešto slično ikad čuti na nekom drugom mjestu. Neko bi figurativno rekao da je to osluškivanje tišine. Ako hadžija podigne pogled u nebo, skoro da će uvijek, po nepisanom pravilu, vidjeti veliki broj ptica koje visoko na nebu, tačno iznad Kabe, lete ukrug kao da i one na neki svoj način ”tavafe”. A šta je u Kabi?, često je pitanje koje hadžije postavljaju svojim vodičima. Mnogi ostanu razočarani kada im se kaže da u njoj nema ničega. Prazna prostorija bez ikakvih relikvija ili, ne daj Bože, ”svetih predmeta” za koje u islamskom vjerovanju nema mjesta. Prazna Kaba je simbol jednostavnosti vjere islama i pokazatelj koliko je islam čist od bilo kakve idolatrije ili poganstva, jer da postoji išta što muslimani od predmeta smatraju svetim, sigurno bi se nalazili u Kabi. U suštini, nije sveta Kaba kao građevina, već mjesto na kojem ona stoji, pa je često po potrebi bila rušena i obnavljana. A šta je sa Crnim kamenom i zar on nije ”svet”? Na ovo pitanje nam je najbolje odgovorio drugi pravovjerni halifa Omer, radijallahu anhu, koji je, nakon što je poljubio Crni kamen, rekao: ”Uistinu znam da si ti kamen koji ne donosi nikakvu štetu niti korist, i da nisam vidio Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da te ljubi, ni ja te ne bih ljubio.” [9]

Sa’j, Arefat, Muzdelifa…

Kada se nakon obavljenog tavafa malo odmori, hadžija se upućuje na sa’j, odnosno obredno hodanje između Safe i Merve za koje je Allah u prijevodu značenja rekao:

”Safa i Merva su Allahova časna mjesta, zato onaj koji Kabu hodočasti ili ‘umru obavi ne čini nikakav prijestup ako krene oko njih…”[10]

Poslije obavljenog sa’ja, hadžija je ”slobodan”, bez preciziranih obreda, sve do osmog dana mjeseca zul-hidždžeta kada će se zaputiti na Minu gdje će i prenoćiti, a devetog dana odlazi na brdo Arefat. Dok čeka odlazak na Minu i Arefat, hadžiji u Mekki sigurno neće biti dosadno. Pored svakog namaza koji će uz Allahovu pomoć obavljati u mekanskom Haremu, kao i dobrovoljnog tavafa, učenja Kur’ana i ostalih ibadeta koji su na tom mjestu posebno vrijedni, hadžija ima vremena da hoda po Mekki i kupuje poklone za rodbinu i prijatelje. Svega će se hadžija nagledati i svega doživjeti. Bit će i suza i smijeha. Hrana je poseban problem bosanskih hadžija koji nisu navikli na ljutu i paprenu hranu, te stalnu kombinaciju ”riža plus piletina” koja je po cijeni i kvalitetu ipak najpristupačnija. Spas je u turskim restoranima gdje hrana najviše sliči onoj bosanskoj, a i velik je izbor jela, tako da će i najizbirljiviji hadžija pronaći nešto za svoj želudac. Hrana nije paprena kao arapska, ali su ”paprene” cijene, pa će za pristojan obrok u turskom restoranu hadžo dobro razriješiti kesu. Ali mnogi ne štede, jer ne obavlja se hadždž svake godine. Kako se u narodu kaže: Kad je oš’o bik nek ide i štrik!

Vrijeme brzo prolazi, i dok si okom trepnuo već je deveti dan zul-hidždžeta kada su sve hadžije na Arefatu, a boravak na njemu je najvažnija komponenta hadždža. Za ovaj veličanstveni dan, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: ”Ne postoji nijedan dan u kojem Allah više ljudi oslobodi od Vatre od dana Arefata. On se tada približi, a zatim se hvali melekima govoreći: ‘Šta oni žele?”’ [11]

U jednom rivajetu stoji da Allah kaže melekima: ”Pogledajte u Moje robove raščupane kose i prašnjave! Posvjedočite da sam im njihove grijehe oprostio makar ih bilo koliko kapi kiše ili zrnaca pijeska u pustinji…” [12] Ako igdje na svijetu, makar trenutno, nestaju sve razlike među ljudima, odnosile se one na njihovo porijeklo, bogatstvo ili zanimanje, onda je to sigurno na Arefatu. Kraljevi i prosjaci, predsjednici i obični ljudi, svi su jedni pored drugih, u istoj odjeći, bez kruna, činova, ili bilo kakvih posebnih oznaka kojima bi se razlikovali od drugih.

Kada se približi akšam dana Arefata, hadžije se polahko spremaju da odmah nakon zalaska sunca krenu prema Muzdelifi na kojoj će noć provesti pod vedrim nebom. Tada će biti svjedoci vjerovatno najveće saobraćajne gužve na svijetu, jer skoro dva miliona ljudi, a nekad i više, trebaju u jednoj noći prijeći sa Arefata na Muzdelifu. I to se nekako predevera. Nakon klanjanja sabah-namaza na Muzdelifi, i to u njegovom prvom vremenu, hadžije se upućuju ka džemretima, na, među hadžijama dobro poznato, ”bacanje kamenčića”. Bacit će sedam kamenčića na Velikom džemretu, a nakon toga briju kosu ili je krate, te konačno skidaju ihrame, koji su se mnogima zamjerili, a naročito onim gojaznijim. Zbog čega baš njima? Neka oni sami kažu onima ko ih upita, ukoliko žele. Velika je nagrada i za bacanje kamenčića. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je Ibn Abbasu, radijallahu anhuma: ”Kada baciš kamenčiće na džemretima, to će ti biti svjetlost na Sudnjem danu.”[13] Nakon što noće na Mini tu jedanaestu noć mjeseca zul-hidždžeta, sutradan će baciti po sedam kamenčića na malom, srednjem i velikom džemretu, a sutradan će ponoviti isto. Ibn Abbas, radijallahu anhuma, govorio je: ”Šejtana kamenujete i vjeru vašeg oca Ibrahima slijedite.” [14]

Baci kamenčiće pa pravac kući!

Ipak mnogi pretjeruju i na ovom mjestu, pa želeći da se konačno osvete šejtanu za uspješno zavođenje tokom cijelog života, odaberu veliko kamenje da ovog prokletnika makar na ovom mjestu dobro namlate kad im se za to pružila jedinstvena prilika. Ironično je što često umjesto šejtana pogode nedužnog hadžiju koji okrvavljene glave ili lica izlazi iz gomile i često traži i liječničku pomoć. Nije rijetkost vidjeti zajapurene ljude ili žene koji na džemretima, u vrhuncu zanosa, nakon što izbacaju kamenčiće, bacaju i papuče, kišobrane (koji naravno služe kao suncobrani) ili bilo šta drugo što im padne pod ruku. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, upozorio je baš na ovu vrstu pretjerivanja i to na ovom mjestu. Kaže Ibn Abbas, radijallahu anhuma: ”Rekao mi je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: ‘Idi i nakupi mi kamenčića’, pa sam mu našao kamenčiće (koje će baciti na džemretima). Kada ih je stavio u ruku, rekao je: ‘Tako je, ova veličina (kamenčića) odgovara. Čuvajte se pretjerivanja u vjeri, jer su uistinu oni prije vas uništeni kada su počeli pretjerivati u vjeri.”’ [15]

Nakon što dvanaestog dana zul-hidždžeta bace kamenčiće na sva tri džemreta, većina hadžija zapućuje se u Mekku kako bi obavili tavaful-ifada, odnosno glavni hadžski tavaf koji se smatra jednim od ruknova hadždža, ukoliko ga već prije nisu obavili. Slijedi oprosni tavaf i posljednji pogled na Kabu i mekanski Harem. Mnogi će opet plakati, jer samo Allah zna hoće li ikad više u životu imati priliku da se vrate. Neki će zauvijek ostati u nekom od mekanskih mezarja jer je Uzvišeni Svojom voljom htio da baš tu, u svetoj zemlji, njihova tijela nađu svoje posljednje ovosvjetsko utočište. Ovakvi nisu gubitnici, već dobitnici. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: ”Ko krene na hadždž pa na tom putu umre, bit će mu upisana nagrada onoga ko obavlja hadždž sve do Sudnjeg dana…” [16] Oni koji će se uz Allahovu milost vratiti svojim kućama, sa strahom i nadom će Allaha moliti da im primi njihov hadždž, jer je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ”Onaj ko obavi hadždž ne čineći refes (svaki govor u kojem se u kontekstu intime spominju žene) i ne čineći grijehe, vraća se kući čist od grijeha kao onog dana kada ga je majka rodila.” [17]

Ovo su samo djelići mozaika koji polagano, u svojim sjećanjima i mislima, često nanovo sklapa svaki hadžija, trudeći se da ne zaboravi svoje životno putovanje. Za one koji još iz bilo kojih razloga nisu obavili hadždž, Allaha molimo da im što prije omogući i olakša odlazak, kako bi se pridružili milionima vjernika koji su obavili ovu islamsku dužnost i još uvijek su pod dojmom ugođaja koje na njih ostaviše obredi i sveta mjesta. Sjećanja na hadždž se bude i polahko naviru iz dubokih ponora prošlosti i zaborava. Uvijek svježa, nanovo bude želju za ponovnim odlaskom.

 

Iz knjigeBiseri sunnetau mozaiku vremena”

 


[1] Prijevod značenja Ibrahim, 35. i 37.

[2] Bejheki, Šu’abul-iman, 6/23-24, br. 3821, Taberani, El-Kebir, 12/391, br.13 444, Ibn Hibban, Mevarid 3/277, br. 963, od Abdullaha b. Omera, radijallahu anhuma. Albani ga je ocijenio dobrim u Sahihut-tergib, br. 1106, i u Sahihul-džami’a, br. 5596.

[3] Hajf  je mjesto u blizini Mine nadomak Mekke. Jakut el-Hamevi, Mu’džemul-buldan, 2/412.

[4] Katavan je naselje u blizini Kufe u Iraku koje je bilo poznato po izradi ogrtača i odjeće. Jakut el-Hamevi, Mu’džemul-buldan, 4/375.

[5] Taberani, El-Kebir, 11/452-453, br. 12283, i El-Evsat, 5/312, br. 5407, Dija el-Makdisi, El-Muhtare, 10/292-293, br. 309.  Albani ga je ocijenio dobrim. Vidjeti: Silsiletul-ehadis es-sahiha, br. 2023, Sahihu-tergib, br. 1127, i Tahzirus-sadžid, str. 98.

[6] Hadis bilježi Tirmizi, Sunen, br. 961, i ocijenio ga je dobrim, Ahmed, Musned, 1/247, Ibn Madže, Sunen, br. 2944, Ibn Huzejme, Sahih, 4/220, br. 2735, Ibn Hibban, Sahih, 9/25-26, br. 3712 od  Ibn Abbasa, radijallahu anhuma. Vjerodostojnim ga je ocijenio šejh Ahmed Šakir u opaskama na Ahmedov Musned, br. 2215, kao i šejh Albani u Sahihul-džami’a, br.7098, i u Sahihu-tergib, br. 1144.

[7] Ibn Madže, Sunen, br. 3932, od Abdullaha b. Amra, radijallahu anhuma. Šejh Albani je ovaj hadis prvo ocijenio slabim u Da’ifu Sunen Ibn Madže, br. 852, Da’iful-džami’a, br. 5006, i Gajetul-meram, br. 435. Nakon što je štampano djelo Šu’abul-iman od imama Bejhekija te je u njemu vidio hadis sličnog značenja koji ima dobar lanac prenosilaca, šejh je hadis ocijenio dobrim u Sahihu-tergib, br. 2441, i u Silsiletul-ehadis es-sahiha pod brojem 3420, gdje je o njemu detaljno govorio. Hadis sličnog značenja bilježi i Bejheki, Šu’abul-iman, 5/465, br. 3725, i Taberani, El-Kebir, 11/37, br. 10 966, od Abdullaha b. Abbasa, radijallahu anhuma.

[8] U ovoj verziji hadis bilježi Ibn Madže, Sunen, br. 2956. Dobrim ga je ocijenio šejh Albani u Sahihu-tergib, br. 1142, i u Silsiletul-ehadis es-sahiha, br. 2725. U nešto opširnijoj verziji između ostalog stoji: ”…ko upotpuni sedam krugova tavafa (oko Kabe), a zatim klanja dva rekata namaza, kao da je oslobodio roba , i takav neće u toku tavafa  podignuti niti spustiti svoje stopalo a da mu Allah zbog toga neće upisati jedno dobro djelo, obrisati jedno loše i svakim korakom ga podignuti za jedan stepen”.  Ahmed, Musned, 2/3, Tirmizi, Sunen, br. 959, Ibn Huzejme, Sahih, 4/227-228, br. 2753, Ebu Ja’la, Musned, 10/52-3, br. 5687, Begavi, Šerhus-sunne, 7/129-130, br. 1916, i drugi. Dobrim ga je ocijenio šejh Ahmed Šakir u valorizaciji Musneda imama Ahmeda, br. 4462, kao i šejh Šuajb Arnaut u valorizaciji istog djela, 8/31-34, br. 4462, gdje je o ovom hadisu detaljno govorio.

[9] Buhari, Sahih, br. 1597.

[10] Prijevod značenja El-Bekare, 158.

[11] Muslim, Sahih, br. 1348, od Aiše, radijallahu anha.

[12] El-Bezzar, Musned, 12/317, br. 6177, Ibn Hibban, Sahih, 5/206-207, br. 1887, Taberani, El-Kebir, 12/425-426, br.  13 566, Abdurrezzak, El-Musannef, 5/15-16, br. 8830, Bejheki, Delailun-nubuvve, 6/294, od Abdullaha b. Omera, radijallahu anhuma. Hejsemi je u Medžme’uz-zevaid (3/275) rekao: ”Ljudi iz El-Bezzarovog lanca prenosilaca su pouzdani.” Albani ga je ocijenio dobrim u Sahihu-tergib, br. 1155.

[13] El-Bezzar, Ez-Zevaid, 2/33, br. 1140. Albani ga je ocijenio vjerodostojnim u Silsiletul-ehadis es-sahiha, br. 2515, i u Sahihut-tergib, br. 1557.

[14] Hakim, El-Mustedrek, 1/640, br. 1715,  Albani ga je ocijenio vjerodostojnim u Sahihu-tergib, br. 1156.

[15] Ahmed, Musned, 1/215, Ibn Madže, Sunen, br. 3029, Nesai, Sunen, 5/268, Ibn Huzejme, Sahih, 4/274, br. 2867, Ibn Hibban, Sahih, 9/183-184, br. 3871, Taberani, El-Kebir, 12/157, br. 12 747,  Ebu Ja’la, Musned, 4/316, br. 2427, i drugi.  Ahmed Šakir ga je ocijenio vjerodostojnim u opaskama na Musned, br. 1851. Albani ga je također ocijenio vjerodostojnim u Silsiletul-ehadis es-sahiha, br. 1283, i u Sahihul-džami’a, br. 2680.

[16] Ebu Ja’la, Musned, 11/238-239, br. 6357, Taberani, El-Evsat, 5/282, br. 5321, od Ebu Hurejre, radijallahu anhu. Albani ga je ocijenio dobrim u Sahihu-tergib, br. 1114, i u Silsiletul-ehadis es-sahiha, br. 2553.

[17] Buhari, Sahih, br. 1521, Muslim, Sahih, br. 1350, od Ebu Hurejre, radijallahu anhu.

Print Friendly  Hadž - putovanje života pf button both



X