allah

Građevina ‘ibadeta

Piše: mr. Semir Imamović

Građevina ‘ibadeta (obožavanja Allaha, robovanja Allahu) počiva na petnaest stubova (osnova), ko ih spozna i u cjelosti primjeni, upotpunio je ‘ibadet. Naime, ‘ibadet kao jedna cjelina (totalitet) ravnomjerno je raspoređen između srca, jezika i udova (tijela), odnosno ima svoju srčanu (unutarnju), verbalnu i praktičnu dimenziju. U okviru svake od ovih dimenzija možemo govoriti o pet vrsta normi kojima podliježu ljudska djela: vadžib (obligatno), haram (zabranjeno), mekruh (pokuđeno), mustehabb (pohvalno) i mubah (dozvoljeno). Kada broj šerijatskih normi (5) pomnožimo sa brojem dimenzija ‘ibadeta (3), dobijemo broj petnaest, odnosno broj stubova od kojih se sastoji ‘ibadet. Ti stubovi su: 1. Obligatna djela srca; 2. Zabranjena djela srca; 3. Pohvalna djela srca; 4. Pokuđena djela srca; 5. Dozvoljena djela srca; 6. Obligatna djela jezika; 7. Zabranjena djela jezika; 8. Pohvalna djela jezika; 9. Pokuđena djela jezika; 10. Dozvoljena djela jezika; 11. Obligatna tjelesna djela; 12. Zabranjena tjelesna djela; 13. Pohvalna tjelesna djela; 14. Pokuđena tjelesna djela; 15. Dozvoljena tjelesna djela.     

Unutarnja tj. srčana dimenzija ‘ibadeta (djela srca)

U obligatna (vadžib) djela (postupke) srca spadaju: ihlas (iskrenost), tevekkul (oslonac na Allaha, džell šenuhu), el-mehabbe (ljubav prema Allahu i Poslaniku, islamu i islamskim propisima), sabr (strpljivost u izvršavanju propisanih dužnosti, ostavljanju zabranjenih stvari i nedaćama), el-havfu (strah do Allaha), redža (nada u Allahovu milost, oprost i nagradu na budućem svijetu), tasdikn džazim (čvrsto ubjeđenje, vjerovanje i potvrđivanje istinitosti vjere i vjerskih istina), nijjet (svjesno i inetencionalno izvršavanje ‘ibadeta) i sidk. Razlika između ihlasa i nijjeta je u tome što ihlas znači izdvajanje Allaha kao jedinog istinitog božanstva, dok je funkcija nijjeta razdvajanje (razlikovanje) ‘ibadeta od uobičajene prakse (‘adeta), i razdvajanje jedne od druge vrste ‘ibadeta. Razlika između ihlasa (iskrenosti) i sidka (istinoljubivosti), je u tome što ihlas predstavlja jedinstvo cilja, a sidk jedinstvenost težnji (ambicija) koje vode tom cilju. Među islamskim učenjacima postoji razilaženje oko obaveznosti određenih postupaka srca, kao što je rida (zadovoljstvo Božijim kaderom). Prema mišljenju većine islamskih učenjaka rida ne spada u obavezne ‘ibadete, jer ne postoji poseban zakonski tekst (iz Kur’ana i Tradicije), koji na to ukazuje, za razliku od iskrenosti, oslonca na Allaha, straha od Allaha i drugih srčanih ‘ibadeta, u vezi s kojima, postoji eksplicitna naredba, što možemo vidjeti iz sljedećih kur’anskih ajeta: I Musa reče: “O narode moj, ako u Allaha vjerujete, u Njega se pouzdajte ako ste muslimani!” (Prijevod značenja, Junus, 84.); ”a naređeno im je da se samo Allahu klanjaju, da Mu iskreno, kao pravovjerni, vjeru ispovijedaju, i da molitvu obavljaju, i da milostinju udjeljuju; a to je – ispravna vjera.” (Prijevod značenja, Junus, 84.); ”To vas je samo šejtan plašio pristalicama svojim, i ne bojte ih se, a bojte se Mene, ako ste vjernici!” (Prijevod značenja, Alu ‘Imran: 175.); ”O vjernici, bojte se Allaha i budite s onima koji su istonoljubivi!” (Prijevod značenja, Et-Tevbe, 119.). Sve su ovo jasne naredbe. Naravno ovdje se isključivo misli na zadovoljstvo Božijim određenjem, a ne zadovoljstvo Allahom kao Gospodarom i Bogom, i njegovim Šerijatom kao vjerozakonom, jer je to stroga obaveza prema jednoglasnom mišljenju učenjaka. Različita su mišljenja islamskih učenjaka i u pogledu obaveznosti hušua’ (skrušenosti, prisutnosti, koncentracije) u namazu, i pravne valjanosti namaza koji obavljen bez hušua’.  Većina učenjaka stoji na stanovištu da je namaz obavljen bez hušua, u formalno-pravnom smislu, ispravan i nije ga obaveza ponoviti, a svoj stav temelje na hadisu: ”Kada neko od vas stane na namaz, dođe mu šejtan i podsjeća ga na stvari koje je ranije bio zaboravio, govori mu: sjeti se toga i toga, sjeti se toga i toga, sve dok njegove misli u potpunosti ne odlutaju i ne zaboravi koliko je rekata klanjao.” (Buharija, 3/124.). Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, u ovom hadisu upravo govori o stanju potpunog ili djelimičnog gubitka koncentracije (hušua’) u namazu, usljed čega se javlja zaborav, a zaborav rezultira konkretnim pogreškama, kao što je nesigurnost po pitanju broja obavljenih rekata, a da se nijednom rječju nije osvrće na pravnu valjanost takvog namaza. Svi se slažu da, od toga koliko je čovjek prisustan i skoncentrisan u namazu, ovisi veličina njegove ahiretske nagrada za namaz, što je prisutnost veća, nagrada je veća, a što je prisutnost manja, i nagrada je manja, kao što kaže Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem: ”Čovjek napusti namaz, i bude mu upisana samo jedna polovina namaza, trećina, četvrtina, …, destina.” (Ebu-Davud, 3/3).

U zabranjena djela (postupke) srca, spadaju: širk (vjerovanje da postoje drugi bogovi pored Allaha i da je dozvoljeno posvetiti bilo koji ‘ibadet nekome ili nečemu drugom mimo Allaha)  sumnja, oholost (arognacija), pretvaranje, samodopadanje, zavist, nemar, licemjerstvo, hvalisanje, beznađe (gubitak nade u Allahovu milost), očaj, sigurnost od Allahove kazne, radovanje tuđoj nesreći i priželjkivanje nesreće drugim ljudima, želja za činjenjem grijeha i sl. Neki od ovih postupaka izvode iz vjere, kao što su: sumnja, širk, licemjerstvo, a većina ovih postupaka je grijeh. Grijesi srca su opasniji i pogubniji za vjeru od vanjskih grijeha, zapravo čovjekovo srce i tjelo se ne mogu očistiti, dok god je srce zaprljano grjesima. Srce zapada u grijehe prije svega zbog slabog poznavanja unutarnje (suštinske) dimenzije ‘ibadeta i njene slabe primjene. Princip ”ijjake na’budu” (Samo Tebe obožavamo) prvo se primjenjuje na srce, pa tek onda na tjelo. Srce koje ne zna za ovu vrstu ‘ibadeta ili joj ne posvećuje dovoljno pažnje, nužno će skrnuti sa pravog puta i poprimiti negativna svojstva, koja su sušta suprotnost ‘ibadetu. Koliko grijeh srca može biti opasan, govori činjenica da će čovjek na Sudnjem odgovarati i za one grijehe koje je naumio učiniti, ali su ga u tome sprječili subjektivni i objektivni razlozi, subjektivni kao što su strah, bolest, oklijevanje i objektivni kao što je smrt. O tome govori sljedeći hadis: ”Kada dvojica muslimana sučelje svoje sablje, i ubica i ubijeni će u džehennem.” Rekli su: ”Allahov Poslaniče, jasno nam je zbog čega će ubica u džehennem, ali nam nije jasno zbog čega će ubijeni?” ”Ubijeni je, kao i ubica, nastojao ubiti svog suparnika.” (Buharija, 31.). Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, je ubijenog tretirao kao i ubicu u pogledu onosovjetske odgovornosti, zbog njegove očigledne namjere da ubije svog protivnika, čime je jasno dao do znanja da je namjeravanje grijeha isto što i njegovo činjenje kada je riječ o ahiretskoj kazni, iako, u smislu krivično-pravne odgovornosti, ova dva akta imaju potpuno različit tretman. Žudnja za grijehom je također grijeh, čija težina ovisi o težni grijeha za kojim se žudi, pa je tako žudnja za nevjerstvom, nevjerstvo, žudnja za velikim grijehom (blud, konzumiranje alkohola, ubistvo, krađa) veliki grijeh, žudnja za malim grijehom (gledanje u ženu strankinju, neodgovaranje na selam, izlazak iz mesdžida nakon ezana, bez opravdanog razloga, prosidba na prosidbu, razvod žene u toku mjesečnog ciklusa) mali grijeh.  

U pokuđena (mekruh) djela srca spada: prekomjerna vezanost za dunjaluk i njegove ukrase, pretjerana zaokupljenost dunaljulučkim brigama i problemima.

U pohvalna djela srca spada: zadovoljstvo Allahovom odredbom, skrušenost u namazu, čežnja za Allahom i susretom s Njim, potpuno okretanje (usmjereavanje) ka Njemu i osjećaj zadovoljstva zbog toga. 

U dozvoljena djela srca spada: umjerena posvećenost ovosvjetskim ukrasima i dobrima.

Verbalna dimenzija ‘ibadeta

Jezik igra važnu ulogu u oblikovanju i izgradnji vlastite osobenosti. Nije nadžabe rečeno da dvije stvari čovjeka čine čovjekom: njegov jezik i srce. Štaviše, kako se navodi u jednom hadisu, jezik je predvodnik ostalim organima u dobru ili zlu. Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, u tom smislu kaže: ”Na početku svakog dana, ljudski organi se ponizno obrate jeziku: Boj se Allaha u pogledu našeg prava, naš spas i propast isključivo ovise o tebi, ako ti budeš postupao ispravno, i mi ćemo, a ako ti zastraniš, i mi ćemo.” (Ahmed, 3/95, Tirmizi, 2407., Ebu-J’ala, 1185. Ovaj hadis je prema mišljenju šejha El-Albanija dobar. Sahihu-t-tergib, 2871.). Tj. Boj se Allaha i vodi brigu o našim pravima. Nemoj srljati u grijeh, pa da zajednomo stobom odemo u propast. Koliko nas ti budeš usmjeravao i vodio toliko ćemo biti na pravom ili krivom putu. Tvoja ustrajnost na pravom putu je i naša ustrajnost, a tvoje skretanje je i naše skretanje. Rekao je Ibnu-l-Kajiim: ”Jezik je poštonoša srca, njegov tumač i posrednik između njega i ostalih organa ljudskog tijela, i otuda ovolika njihova predanost i poslušnost.” (El-Fevaid, 55.).

U obavezna djela jezika spadaju: izgovor dva šehadeta, učenje Kur’ana u namazu, učenje propisanih zikrova u namazu koji imaju status namaskih ruknova i vadžiba, kao što je početni tekbir, predaja selama na kraju namaza, slavljenje Allaha (tesbih) na rukuu’ i sedždi, izgovaranje riječi semiallahulimen hamideh nakon rukua, učenje prvog i drugog tešehhuda, zatim, odgovor na selam, pozivanje na dobro i odvraćanje od zla, podučavanje neznalica i upućivanje zalutalih, svjedočenje na sudu na zahtjev sudskih i istražnih organa, istinoljubivost u govoru, tevba (pokajanje) od grijeha.

U pohvalna djela jezika spadaju: recitiranje (učenje) i čitanje Kur’ana, stalno spominjanje Allaha, dželle šenuhu, memorisanje i ponavljanje korisnog znanja, dova, istigfar (traženje oprosta), jutarnji i večernji zikr, zikr poslije namaza.

U zabranjena djela jezika spadaju: izgovor riječi koje izazivaju Allahovu srdžbu, kao što su kleveta i potvora, vrijeđanje i psovka, verbalno uznemiravanje, laž, krivo svjedočenje, govor o Allahu bez znanja, koji je ujedno i jedan od najvećih grijeha, propagiranje zabludjelih ideja, novotarija i razvrata, ogovaranje, prenošenje tuđih riječi, omalovažavanje, oslovljavanje pogrdnim imenima.

U pokuđena djela jezika spada svaka riječ ili govor koji nisu na stepenu harama (zabranjenog), ali ih je bolje ne izgovoriti, razgovor i priča poslije jacije namaza, osim ako se radi o korisnom razgovoru i priči.

U dozvoljena djela jezika spadaju sva ostala djela koja nisu spomenuta u jednoj od prethodnih kategorija, koja nisu ni naređena, ni zabranjena, ni pokuđena, i koja ne uzrokuju konkretnu štetu i korist, u ovosvjetskom i onosvjetskom smislu, mada neki učenjaci smatraju da takva situacija ne postoji, obzirom da svaka riječ, koju izgovorimo, ima pozitivne ili negativne efekte, ili je u našu korist ili na našu štetu. To potvrđuju hadisom: ”Sve što čovjek kaže, je protiv njega a ne u njegovu korist, osim pozivanja na dobro i odvraćanje od zla i zikrullaha” (Tirmizi, 2412., Ibn Madže, 3974. Tirmizi za ovaj hadis kaže da je hasen garib). Također, čovjeku se u knjigu njegovih djela zapisuje svaka izgovorena riječ, a ono što se zapisuje može biti dobro ili zlo. Ibnul Kajjim, Allah mu se smilovao, ima svoje tumačenje navedenog pitanja. Njegovo je mišljenje da djelovanje jezika ne može biti neutralano, bez negativnih i pozitivnih učinaka, ono može biti radžih (pretežna korist) i merdžuh (pretežna šteta). Ako se njime ostvaruje Božije zadovoljstvo, onda je radžih, u suprotnom je merdžuh. U tom smislu postoji razlika između pokretanja (aktiviranja) jezika i pokretanja (aktiviranja) tijela, jer pokretanje tijela na dozvoljen način, koji sam po sebi niti šteti niti koristi, može imati pozitivne učinke, kao što su opuštanje, zadovoljstvo, održavanje fizičkog i duhovnog zdravlja, dok upotreba jezika u nečemu što ne koristi, može imati samo negativne posljedice. (Beda’iu-t-tefsir, 1/216.).  

Praktična dimenzija ‘ibadeta

Pratkična dimenzija ‘ibadeta obuhvata sva tjelesna djela, postupke i aktivnosti, koje su produkt slobodnog, svjesnog i namjernog (intencionlanog) ljudskog djelovanja. Ljudsko tijelo, i pojedini njegovi organi, mogu biti u funkciji dobra ili zla, mogu biti u pokornosti Uzvišenom Allahu ili u pokornosti šejtanu, mogu biti čovjekovi zagovornici na Sudnjem danu a mogu i svjedočiti protiv njega. Danas ćemo im usta zapečatiti, njihove ruke će Nam govoriti, a noge njihove će o onome što su radili svjedočiti.” (Prijevod značenja, Ja-sin,  65.). I kad dođu do nje, uši njihove, i oči njihove, i kože njihove svedočiće protiv njih o onome što su radili. “Zašto svjedočite protiv nas!” – upitaće oni kože svoje. – “Allah, koji je dao sposobnost govora svakome biću, obdario je darom govora i nas” – odgovoriće. – “On vas je prvi put stvorio i Njemu ste se, evo, vratili.” (Prijevod značenja, Fussilet, 20., 21.). Uzvišeni Allah, nije čovjeka stvorio u savršenom i lijepom obliku, da bi se oholio i uzdizao na zemlji, nego da bi bio Njegov vjerni i pokorni sluga, i da bi odgovorno izvršio misiju Njegovog namjesnika na Zemlji, a On mu je, zauzvrat, pripremio džennetskse bašće kroz koje će rijeke teći, u kojima će sve vrste, tjelesnog i duševnog, užitka imati, i u kojima će vječno boraviti. Čovjekova čula, također, mogu biti u službi dobra ili zla, ona mogu biti njegov saveznik, ali i ljuti neprijatelj. Kur’an govori o ljudima kojima je Allah dao vid, sluh, srce, ali oni i pored toga ne vide, ne čuju i ne razumiju, ”gluhi, nijemi, slijepi, nikako da se osvjeste.” (Prijevod značenja, El-Bekare, 18.). Svako od pet ljudskih čula ima svoj vlastiti ‘ubudijjet,način robovanja i pokornosti Uzvišenom Allahu, u okviru kojeg, opravdava svrhu svoga postojanja, daje skromni doprinos kolektivnom kosmičkom tesbihu (slavljenju Uzvišenog Allaha) i ostvaruje svoje osnovne potrebe i težnje.

U obavezne tjelesna djela spadaju: dobročinstvo prema roditeljima, pet dnevnih namaza, hadž, post, zekat, uzimanje abdesta i tejemmuma za namaz, obredno kupanje (gusul) poslije džunupluka, mjesečnog i postporođajnog pranja, čišćenje tijela i odjeće od nečistoće, okretanje prema kibli u namazu, slušanje Kur’ana kada se uči, odlazak u džamiju radi obavljanja džume-namaza i namaza u džematu, obredni obilazak oko Ka’be, obredni hod između Safe i Merve i boravak na Arefatu i Muzdelifi, u sklopu hadžskih i ‘umranskih obreda, finansijsko izdržavanje porodice i siromašne rodbine, privređivanje za život, borba na Allahovom putu, ukazivanje fizičke pomoći onome kome je ona potrebna, slušanje džumanske hutbe, konzumacija hrane, pića i lijekova potrebnih za normalno funkcionisanje ljudskog organizma, održavanje zdravlja i preživljavanje u vanrednim okolnostima, intimni odnos u zakonitom braku u mjeri koja je potrebna da bi se zadovoljio prirodni nagon, održavanje rodbinskih veza, i dr.

U zabranjene tjelesna djela spadaju: bespravno ubistvo, krađa, pljačka i otimačina, bespravana uzurpacija tuđeg zemljišta, nasilno ponašanje i provođenje sile, konzumacija opojnih i otrovnih pića i materija, igre na sreću, blud, nepravda u svim njenim oblicima, pisanje koje nanosi štetu muslimanskoj zajednici, bila ona vjerske ili materijalne naravi, pisanje kojim se propagira zabluda, nevjerstvo i novotarija, doticanje žene strankinje, namjerno gledanje u ženu strankinju, osim u slučaju prosidbe, uzimanja izjave, liječenja, svjedočenja, gledanje u stidno mjesto muškaraca i žene, slušanje riječi nevjerstva i zablude, osim ako za to postoji opravdan šerijatski razlog kao što je vođenje naučne rasprave, prikupljanje dokaza protiv počinitelja blasfemije i svjedočenje na osnovu toga na sudu, povećanje ubjeđenja u superiornost islama nad nevjerstvom i zabludom, prisluškivanje ljudi, s ciljem otkrivanja njihovih tajni i prenošenje njihovih riječi s namjerom sijanja razdora, namjerno mirisanje različitih vrsta mirisa u toku obavljanja hadžskih i umranskih obreda, degustacija i konzumacija otrvnih, štetenih i zabranjenih vrsta hrane i materija.    

U pohvalna tjelesna djela spadaju: sunnet-namaz prije i poslije farz-namaza, dobrovoljni namaz (nafila), noćni namaz, tehijjetu-l-mesedžid, duha-namaz, dobrovoljni hadž i ‘umra, dobrovoljni post, dobrovoljna sadaka, dobrovoljni obredni obilazak Ka’be (tavaf), obredno kupanje petkom i u povodu Bajrama, učenje Kur’ana, upotreba misvaka, upotreba mirisa, oblačenje bijele odjeće, posjećivanje naučnih kružoka, pomaganje drugima, pisanje korisnih knjiga i članaka, konzumiranje hrane i pića u cilju jačanja tijela, pospješivanja zdravlja i efikasnijeg angažovanja na polju ‘ibadeta, pravljenje društva gostu za sofrom kako bi se ugodnije osjećao i sl.  

U pokuđena tjelesna djela spadaju: puhanje u vrelu hranu, strasno doticanje supružnika za vrijeme posta, i’tikafa i hadžskih obreda, izlazak iz mesdžida nakon ezana, osim s opravdanim razlogom, jednje u ležećem položaju, čišćenje desnom rukom poslije velike i male nužde, doticanje polnog organa desnom rukom bez potrebe, post u određenim danima, kao što je petak, subota, i drugi dani u kojima poste pripadnici drugih vjera, post u danima Bajrama, obavljanje namaza u prisutvu hrane.

U dozvoljena tjelesna djela spadaju sva ostala djela koja nisu spomenuta u jednoj od prethodnih kategorija, a koja ne uzrokuju štetu, na ovom i budućem svijetu.

 

Saff

 

Print Friendly  Građevina 'ibadeta pf button both



X