ISTAKNUTORekaik

Gdje se kriješ, živote?

6.38Kpregledi

Piše: Ammara Šabić

Ništa ne miriše na život kao jesen. Bar meni. Nekako je realna. Ne laže da tek postaješ dok već godinama, pa i desetljećima, traješ. Proljeće već zna zavarati. Osjetiš da se tek budiš, kao što se budi sve oko tebe, i pomisliš da si na početku sebe. A nisi. I zima zna obmanuti. Kao, sve si namirila, zasluženo se smirila, i sad je tvoje samo da traješ prkoseći i najmanjem dahu topline koja te topi. Ljeto se lagahno (raz)odjene uzimajući sebi za pravo da mu se pripiše moranje otkrivanja svega što inače zovemo intimom, pa se insan polakomi za tom lahkoćom i podrazumijevanjem, kao da nije sebe – svoju vlastitu kožu – izložio vrelini da je prži. Kao… kao da kože ima unedogled. Kao da joj ne može ništa biti. Kao da je nepotrošni materijal. A nije.

Jesen. Malo priča, malo šu(š)ti. Nešto rodi, nešto struhne. Samo što osmijehom Sunca umije obraze, eto ti suza iz oblaka „niodakle“. Život.

Ako bih mogla gledati unazad, a ne mogu osim srcem, voljela bih vidjeti svoje propuste. Greške. Ne gledam, ali osjećam. U hodu vremena prema neizvjesnom kraju, sve više mi se, i propusti i greške, smiju u lice. Ponajviše onda kad mi treba ozbiljnost. Kad trebam samo još tačku staviti na kraj rečenice, baš te  greške pero osuše. Zašto sam uopće mislila da će me zaobići, da će zaboraviti da sam ih ja uradila, pa ih onda zanemarila kao da su tuđe, kao da se mene ne tiču? Ujesen se u plodovima naplaćuju svi propusti prilikom sjetve. U životu se u djeci naplaćuju svi propusti u odgoju.

Bila rodna, ili jalova berba – zemlja iz koje je sve niklo ostaje pusta. Ogoljena. Sama. Dok je se ponovo ne sjeti neko proljeće – nepotrebna. Niti se može maknuti da ne smeta, niti se praviti da je nema dok čeka neko novo „možda“ kojim će biti bar do sljedećeg sakupljanja plodova upotrebljena. Kao insan koji je dao sve od sebe, trpio udarce oruđem svakodnevnice, strpljivo podnosio sve pogode i nepogode… Kao insan koji je tiho čekao da svako (i sve)  na svoj način iskopa u duši  kućicu iz koje će krenuti u život, tako i zemlja čeka. Još samo da svako pokupi ono što želi ili treba, moći će odmoriti. Od života.

Želi li živo biće odmarati od života? Želi. Od onoga što smo navikli životom zvati, a svakodnevno nas crpi i ubija. Kao što zemlja želi i treba odmoriti od kopanja koje pravdamo potrebom za hranom koja život znači, iako niko nikakvu garanciju za urod nema.

„Wallahi, nećeš ubrati osim ono što si posijala!“, galami mi razum na uho. „Allah je Milostiv“, šapnu mi nada. Preplašim se, jer vidim da dani lete, a ja čekam da se sjeme samo zakopa i nikne kao da je divlje. Ako je divlje, nije moje. Šta ću ako pred Milostivog dođem i tek tad se osvijestim pa kažem da sam znala da je kiša milost, no isto tako  da su  suša i mraz  kazna, i da su oboje od Njega? Zašto sam zanemarila ono što nisam smjela? Zbog svega što mi ne treba i nevrijedno je truda?

Plodovi će doći i nestati na neki način. Djeca će se roditi i otići, ako ne drugdje, onda svojim kućama sa majčine dženaze. Hoće li u Berzahu miris jeseni svjedočiti da me je podsjećao na stvarnost života, ali ga ja nisam htjela udahnuti punim plućima? Hoće li lastavice reći da su me odlaskom na topli jug  opominjale da sve pametno bježi od onoga što ga uništava? Hoće li vjetar biti svjedok da je otkidajući ‘do jučer mlado’  lišće sa grana bio znak na putu života, na kojemu ništa ne ostaje onakvo kakvo postaje, i da ništa ne traje osim Allahovog zakona kojim sve u redu održava?

Gdje je život? U onome što smrti nema. U onome što se prenosi iz jedne u drugu dimenziju bivanja i vremena, kao trajno, kao snaga, kao nešto što ti pripada u zemlji kao i na zemlji. U svemu je tvome, onome što će biti spakovano u rubove ćefina.

X