1

Faludža mi nikad ne izlazi iz misli

Preveo: Denis Rizvić

Minber.ba – Laith Mushtaq bio je jedan od snimatelja ekipe Al-Džezire koji je na snimateljskom zadatku u Faludži bio u aprilu 2004. godine, za vrijeme ”Bitke za Faludžu” u kojoj je ubijeno preko 600 civila. Pet godina poslije on se prisjeća događaja kojima je prisustvovao i koje je snimio.
”Ono što ste vidjeli na TV ekranima predstavlja samo 10% onoga što se desilo u realnosti. Također, ako gledate te slike kod kuće, imate mogućnost da promijenite kanal. Ali mi smo bili u samom epicentru događanja. Osjetili smo miris. Osjetili smo, vidjeli i dodirnuli sve. Mogli smo dodirnuti tijela, ali nismo mogli promijeniti kanal. Mi smo bili kanal.
Kada razmišljam o Faludži, mislim o mirisu. Miris me je izluđivao. U mrtvom tijelu nalazi se neka vrsta tekućine. Žućkasta tekućina. Miris je odvratan, zaista. Bode te u nos. Ne možeš više jesti.
I ne možeš izbaciti slike iz svojih misli, jer su svaki dan iste: eksplozije, smrt, eksplozije, smrt, smrt. Nakon posla, sjedneš dolje i vidiš da su komadi mesa na tvojim cipelama i krv na tvojim hlačama. Ali nemaš vremena da se zapitaš išta.
Aprila 2004. godine, sjećam se da sam bio u svom uredu u Bagdadu i da mi je šef rekao: ‘Imamo informaciju da će Amerikanci napasti Faludžu. Trebamo ekipu da uđe unutar Faludže i to odmah. Ko može da ide tamo?’
Rekao sam: ‘Da. Ja. Ja mogu da idem tamo.’ Nisam nimalo oklijevao.

Snimanje je bilo moja ”dužnost”

Znao sam da je cijena visoka. Možda moj život. Ali ako se bojim umrijeti, onda ne bih trebao držati kameru na bilo kojem drugom opasnom mjestu. Znao sam da ću jednog dana umrijeti. Sutra. Idući mjesec. Iduće godine. Ili za deset godina. Ja to ne znam. Ali poenta je u tome da ću možda umrijeti u krevetu. Ili možda čineći neko dobro djelo. Faludža je bila moja dužnost. Morao sam pokazati istinu ljudima izvan Iraka.
Pod istinom mislim na ono što se zaista desilo na ulicama. Ne neka politička poruka, samo ono što sam vidio sa sopstvenim očima. Jer neki ljudi govore o Faludži i kažu da se tamo ”ništa nije dogodilo”, ili ”narod je ok”, ili ”sve je stabilno i u redu”. Bilo bi zaista divno da je sve stabilno i u redu. Bio bih sretan da se ništa loše nije dogodilo. Ja bih to snimio i prikazao, sa zadovoljstvom. Ali stvarna situacija bila je puno drugačija.Jednog dana, mislim da je to bilo 9. aprila 2004. godine, neko sa mikrofona glavne džamije u Faludži rekao je: ‘Amerikanci će otvoriti kapije i žene i djeca mogu da izađu van.’ Odmah nakon što je on završio, sve žene i djeca Faludže pokušali su da pronađu auta i da napuste grad, ali kad su se našli na ulicama, američke snage su otvorile vatru. To su slike koje ne mogu zaboraviti.
Starija žena sa troje djece, vidio sam je na ulici i snimio sam i njenu djecu,
rekla je: ‘Mi nemamo muškaraca ovdje, može li nam iko pomoći?’ Mnogi od muškaraca iz Faludže radili su u Bagdadu, a kada je grad opkoljen i zatvoren, oni se nisu mogli vratiti svojim ženama i djeci. Neki muškarci su joj pomogli, odlučio sam da to snimim, a onda sam sjeo i zapalio cigaretu. Deset minuta kasnije došla su ambulantna kola. Potrčao sam za njima i kada sam otvorio vrata, vidio sam istu tu ženu i njenu djecu – ali bili su u komadima.
Još uvijek se sjećam kako medicinske sestre nisu mogle nositi ženu zbog toga što je bila rastrgana u toliko mnogo komada, a ljudi su se sklanjali od kola kad bi vidjeli prizor. Onda je jedna sestra povikala: ‘Hej, ona izgleda kao i vaše majke.’
Na našem jeziku to bi značilo: ‘Ona može biti i vaša majka, pa postupajte prema njoj kao što biste postupali prema svojoj majci.’ Onda su se svi okolo približili i pokušali da pokupe i iznesu sve komade što brže jer su ambulantna kola bila potrebna za druge ljude.
Mi smo stajali ispred glavne bolnice, ali bilo nam je potrebno najmanje 12 snimatelja da bismo pokrili sve ono što se dešavalo toga dana. Bilo je 5-6 ambulantnih kola koja su stalno odlazila i dolazila dovozeći mrtve i ranjene ljude. Kada sam snimao ljude unutar bolnice, ona je bila prepuna. A kada sam snimao ispred bolnice, također je bilo krcato ljudima. Ja i kompletna ekipa Al-Džezire, osjećali smo se paralizirani. Bilo je to veće od nas. Bilo nas je samo dva snimatelja i dva reportera. To nije bilo dovoljno.
Reporteri, urednici u Dohi i Bagdadu, narod Faludže, svi oni su nas pozivali da snimimo ono što se događalo, a ambulantna kola su samo dolazila i dolazila. Čuli smo ljude kako vrište unutar bolnice, zbog toga što nisu imali dovoljno lijekova i anestezije unutra. Bili su prisiljeni da odsijecaju ranjenicima noge bez ikakvih lijekova. U jednom trenutku nisam se više mogao pomaknuti. Sjeo sam na ulicu i nastavio pušiti. Nisam se mogao pomaknuti. Vidio sam šta se dešava oko mene, ali nisam se mogao pomaknuti. Dosta. Nisam više imao nikakve energije u sebi.

Ulice prekrivene leševima

Onda se sjetim heroja Faludže o kojima niko ne govori. Kao jedan stari čovjek. On je imao kamionet, pick-up, i svaki dan vozio bi se ulicama i slušao ljude koji su mu govorili gdje se nalaze mrtva tijela, u ovoj ili onoj ulici, gdje niko nije smio ići jer su se bojali snajpera. Onda bi on otišao tamo, zaustavio svoje auto, te na koljenima, puzeći, bi izvlačio tijela i nosio u svoj kamionet. Jednog dana je donio pet tijela. Neki od njih bili su mrtvi već pet dana, ali niko se nije usudio da ih pokupi. Neke od njih su psi bili počeli jesti.
Dok sam bio unutar Faludže, znao sam da svaki pokret moje kamere nije samo za mene. Da je on za ljude koji se nalaze unutra. I za ljude vani koji trebaju da znaju šta se dešava unutra. To je kao SOS poziv. Amerikanci kažu da su naše slike potaknule i raspirile mržnju prema njima. Ali jedino što sam ja radio jeste to da sam prikazivao ono što je njihova armija radila na terenu. Ne mrzim ih, ne želim osvetu, samo želim da razumiju ono što su uradili. I ponekad želim da je moj um poput kompjutera da se može formatirati. Ili da mogu da odem u bolnicu i da uklonim dijelove svoga sjećanja.
U Faludži je bilo trenutaka kada sam držao kameru pokraj mrtvog tijela i kada sam osjećao da nemam više srca. Zbog svega onoga što sam vidio. Zbog doze rata koju sam primio. Činilo mi se da sam predoziran. Nije to bilo previše samo za mene, nego i za moju familiju u Bagdadu.
 Za vrijeme mog boravka u Faludži moja mama je gledala TV cijelo vrijeme, zbog toga što je znala da je njen sin tamo i zbog toga što je znala da su to slike koje on snima. Ponekad nismo mogli pričati i čuti se po nekoliko dana.
Jednog dana čula je vijest da će Amerikanci pokušati doprijeti do centra grada. Nije to više mogla podnijeti. Otišla je do ureda Al-Džezire u Bagdadu i zavapila: ‘Vratite mi moga sina!’ Bio sam posramljen, ali moja majka je kao i sve ostale majke. U isto vrijeme, navečer, primili smo telefonski poziv generalnog direktora Al-Džezire. Želio je da govori sa svakim članom ekipe. Vozačem. Sa mnom. Sa svima.
Rekao je: ‘Hvala vam mnogo, cijenimo ono što radite.’ I onda je dodao: ‘Ako želite da napustite Faludžu, poslat ćemo nekoga i pokušat ćemo vas izvući otuda.’ Svi smo odbili. Svi smo željeli ostati. Zašto bismo mi bili bolji od žena i djece Faludže? Niko nije pozvao njih i upitao ih žele li da odu.”

U pisanom komentaru datom Al-Džeziri, poručnik Curtis L. Hill, direktor za javne odnose ureda multinacionalnih snaga zapadno od Bagdada, porekao je da su američke snage pucale na ”nenaoružane civile”.
 ”Koalicione snage su bile tamo sa ciljem da uhvate teroriste odgovorne za smrt četiri američka plaćenika. Oni nisi pucali na nenaoružane civile koji su pokušavali napustiti grad“, rekao je on. Posebno upitan o tome da li je primirje bilo proglašeno 9. aprila, on je rekao da su ”trupe prekinule napredovanje”, iako on vjeruje da je datum bio 11. april.

Intervju vodila Stephanie Doetzer
Izvor: Uruk.net

 
 

Print Friendly  Faludža mi nikad ne izlazi iz misli pf button both



X