AktuelnoISTAKNUTO

Etiketom protiv argumenta

727pregledi


Piše: Amela Halilović

Sagledavanjem oblika osporavanja poslaničkih misija zaključuje se da je najčešći i uglavnom primarni metod sabotaže njihovog poziva upravo bio etiketiranjem od strane nevjernika. Takav postupak kojim se nastojao poljuljati društveni status najčasnijih ljudi imao je za cilj da svako onaj ko je mogao doći u kontakt sa poslanikom unaprijed zna s kakvom se “opasnosti” susreće, kao i to da oni koji su iz inata ili nekog drugog razloga odbijali da se odazovu na najljepši poziv sopstvenim lažima izgrade psihički odbrambeni sistem. Ono što je začuđujuće jeste to da se ova metoda ne mijenja tokom vijekova, što bi značilo da čovjekov neprijatelj, pored toga što je uočio uspješnost te strategije, nailazi na istu svijest kod svih generacija, ma koliko se ove potonje pozivale na naprednost (u odnosu na šta?) ipak nasijedaju na istu obmanu. Zapravo, razlika je samo u distribuiranju, jer je s tehnološkim napretkom postalo lakše etikete plasirati široj javnosti, učestalošću izgovorenih izraza naviknuti povodljivi dio populacije na željeno shvatanje određenih termina, radnji, pojava, dok je suština ostala ista: nalijepiti ružnu riječ ili nimalo lijep opis uz ime osobe, skupine, zajednice i ne tragati za argumentima u prilog tome i protiv toga, jer niko nije dokon da preispituje opravdanost žigova na obilježenima. Zbog takvog “nedokonluka” u kom se lijenost pokazuje u aktiviranju većeg broja kognitivnih funkcija prilikom usvajanja ružnog mišljenja o nekome, dok se poprilična živahnost uočava u toku potrage za žrtvama kojima bi se mogla nalijepiti takva etiketa, krug robotiziranih mozgova se širi i zahvata podjednako i prosvećene i neprosvećene slojeve društva. Kada su u 7. stoljeću neprijatelji islama pokušali demistifikovati ličnost Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, toliko govoreći o njegovoj opasnosti da je Tufejl ibn Amr ed-Devsi stavio pamuk u uši da ne bi čuo njegov govor, nastupa zov intelekta, pa Tufejl samom sebi postavlja pitanja u kojima preispituje i potvrđuje svoje spoznajne sposobnosti: “Jadan ne bio, Tufejle, pa ti si pismen i razuman čovjek. Pa valjda znaš razlučiti lijepo od ružnoga. Pa što da ne poslušaš šta taj čovjek govori. Ako to bude nešto lijepo, prihvatit ćeš to, a ako bude ružno, to ćeš odbaciti.”[1] Da, u 7. stoljeću imamo koncept razmišljanja koji je u velikom broju slučajeva nedosegnut u 21., a da ne govorimo o tome da bi napredno društvo, zbog relevantnosti epiteta “napredni”, svoj napredak trebalo ostvariti i u ovoj sferi.

Doduše, možda bi se mogao napraviti mali prigovor tezi da je suština postupka etiketiranja ostala na istoj razini jer ipak su se tada koristili termini koji su bili precizno određeni, s poznatim i “omeđenim” značenjem, dok se danas pored takvih koriste i termini kod kojih dimenzija zvučenja ima zadatak da dodatno baci sjenu na značenjski dio koji je obavezno toliko širok da se u njega mogu smjestiti sve odrednice brižno proizvedene u mrziteljskoj mašineriji. Naravno, jedan od najreprezentativnijih primjera jeste etiketa takozvanog vehabizma koju je u potpunosti neosnovano lijepiti uz onaj profil vjernika čije je praktikovanje vjere po uzoru na Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, njegove ashabe i njihove potonje dosljedne sljedbenike, tako da je ova skupina najpreča da se zove muslimanima bez ikakvih dodatnih klasifikacijskih odrednica, sve dok se ne iznese adekvatan argument da je njih podesnije nekako drugačije nazvati zbog eventualne izmjene u tumačenju, prihvatanju ili odbacivanju nečega što bi ovu skupinu odredilo kao različitu u odnosu na ono što se u doba poslanstva podrazumijevalo pod terminom musliman. Ne dovodi se u pitanje stav da niko iz kasnijih generacija ne može biti na stepenu ashaba, već je u ovom slučaju mjerilo nastojanje praktikovanja vjere po uzoru na prve generacije ovog ummeta.

Nije teško zaključiti da ova i slična žigosanja imaju za posljedicu marginalizaciju etiketiranih, usljed koje se kod njih mogu javiti različiti kompleksi, samosažaljenje, pa čak i osorost, a sve to ima tendenciju da odvraća “obilježenog” vjernika od suštine onoga zbog čega je stvoren i onoga što je spoznao jer njegovu pažnju okupira nanesena nepravda. To je već jasan indikator da je neprijatelj ostvario svoj cilj jer je i povodljive uspio obmanuti jeftinim trikovima principa etiketiranja, koji eto još uvijek ne može biti prevaziđen, a također je uspio da obeshrabri vjernike, da njihova usmjerenja odvuče na drugu stranu. No, onaj ko istinski traži uzor u sunnetu Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i u ovom slučaju će se vratiti na najljepši kodeks ponašanja pa iz istog primjera u kome se vidi postupak Tufejla ibn Amra, radijallahu anhu, od koga bi trebalo pouku da uzmu oni koji dozvoljavaju da im se moć prosuđivanja nipodaštava od strane raznih spletkaroša, saznat će kako je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, najljepšim riječima, najdostojanstvenijim načinom ibadeta, najneporočnijim stavovima, čistotom nutrine koja se manifestovala na cijelo njegovo biće, osvajao srca onih koji su znali da razlikuju dobro i zlo. Nastojmo da iz ovog slučaja naučimo da smo baš mi oni koji bi trebalo da življenjem po islamskim normama zainteresuju druge da nas upoznaju, da upoznaju islam, pa da tako doprinesemo širenju dobra i rušenju predrasuda, a što se može samo iskrenim i ispravnim praktikovanjem vjere, jer ona je samo u takvom obliku odgovor za one koji traže istinu.

Metode koje podrazumijevaju bilo kakvo odstupanje od islamskih načela su samoobmanjuće, pa od njih treba odustati ma koliko procenti za moguću etiketu bili veliki. Uostalom, sve dok se ne daje povod za neku naljepnicu, pa ona je samo to, etiketa bez argumenta, te je kao takva slaba, neodrživa i prihvatljiva samo onima kojima je potrebna iz niskoprofilnih pobuda. A što je najbitnije, etiketiranom je savjest čista po pitanju bilo kakvog prijestupa zbog kojeg bi mogao biti svjedok protiv sebe. Međutim, ukoliko se pruže realni povodi za neke epitete, to je već tetovaža.

I da, neće uvijek ni najljepši način pozivanja u vjeru, ni najblaže ophođenje prema drugima, ni najtolerantnijiji stavovi naići na prihvatanje okoline, neće neki odabrati da postupe kao Tufejl ibn Amr, radijallahu anhu, ali mi uvijek birajmo da postupimo kao Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem. Želim nam uspjeh!


[1] El-Baša, Abdurrahman Ra’fat; prev. Sedić, Mirsad (2002), Iz života ashaba, Sarajevo : Aktivna islamska omladina, str. 15

X