Žensko lice pod pijeskom (dez)informacija

Piše: Enesa Hotić-Dizdarević

Žensko lice pod pijeskom (dez)informacija licePokušate li stajati nepomično na pješčanoj oluji za tili čas postat ćete potpuno “bezlični”. Nepažljivi posmatrač neće vas moći razlikovati od okolnih pustinjskih dina u blizini. Onaj malo pozorniji će možda ipak primjetiti da se “ova” pješčana formacija po nečemu i razlikuje od ostalih ali neće vam tačno znati objasniti po čemu to. “Nije ni bitno.” – pomislit će i otići. Zato se savjetuje izbjegavanje velikih pješčanih nepogoda ili, ako ih već doživite, ne prepuštajte se slučaju.

Reagujte!

Neka vas naivno štipanje finih zrnaca pijeska u očima ne prevari, uskoro čete ga imati i u svim disajnim putevima…

***

Ponovo pročitajte ovaj pasus i zamijenite izraz “pješčana oluja” sa novim koji glasi “informativna oluja”.

Nastavak odlomka, koji govori o zatrpavanju i bezličnosti, neće izgubiti ništa od svoje jezovitosti iako se cijela radnja odvija, većinom, u vašoj sobi ispred računala.

Dokazano je da je tokom poslednjih 30 godina proizvedeno više informacija nego u prethodnih 5.000. Radi slikovitijeg prikaza spomenut ćemo i uporedbu: “Jedan jedini primerak nedjeljnog izdanja lista New York Times sadrži više informacija negoli što je jedna obrazovana osoba iz osamnaestogvijeka mogla da stekne tokom cijelog života.” (Ramonet, 2001)

Već odavno su književni kritičari primjetili da se sa pojavom novinskih članaka vidljivo pogoršala sama kvaliteta pismenog obraćanja. Jedna od rijetkih prednosti ovog novog “izraza” bila je stilska lahkoća pisanja.Ona je oslobodila prijašnje oblike pismenog izražavanja od suvišnih komplikacija. Time se tekstualna konzumacija u mnogome i olakšala većinskoj populaciji.

Međutim, ono sa čime se trenutno suočavamo je totalna revolucija u načinima serviranja ljudske kulture, znanja i informacija.

Masovni mediji, kao najdominantniji usluživači podataka, vrše ulogu “svodnika” te počinju da mijenjaju adete i običaje pojedinaca, ali isto tako i navike cijelog društva. Globalizacija ovih promjena je također zabilježena. Hoću reći da više niti jedna tačka na svijetu nije pošteđena medijskog uticaja.

Novi, treći oblik medija, nakon štampe i TV-a je i takozvani World Wide Web (WWW). Izgleda li vam poznato?

Internet, sa svojih stotinu miliona web-servera i više od milijardu web stranica, svakako predstavlja jednog velikog Kiklopa na čijem se jelovniku nalaze ovce.

Postalo je gotovo nemoguće da se njime vlada.

Nekontrolisana najezda korisnika net usluga i njihova “vječna utrka sa vremenom”prouzrokovala je da se podatci plasirani na web, skoro nikako, ni ne provjeravaju od strane onih koji taj podatak i puštaju u javnost.Drugim riječima, na čitaocima je odgovornost za otkrivanje grešaka u tekstu.

Nova, nametnuta, fobija “zastarjele informacije” skoro je izbrisala pojam: historija.

Sada je IN imati svjež podatak i takozvani “medijski BUM” ma koliko bio netačan ili neprecizan. OUT je svakako posjedovati historijsku činjenicu, argumentovanu na razne načine.

“Mnogo ište više.” – kaže jedna poslovica.

Ideološki ratovi su vođeni i ranije, a sve prilike ukazuju da će trajati “dok je svijeta i vijeka”.
Ni vrijeme samog pojavljivanja islama nije bilo pošteđeno od postiranja neistina ili istina upakovanih u pogrešne ambalaže. Lanac, tadašnjih, društvenih mreža se mnogo razlikovao od ovih kojima smo svjedoci ali principi su ostali isti.

Kako reagovati?

Prenosi se da je Abdullah ibn Revvaha, radijellahu anhu, jedne prilike u tavafu, na očigled svih nevjernika Mekke, a ispred Resulullaha, sallallahu alejhi ve sellem, citirao slijedeće stihove:

„Sklonite se nevjernici s njegovog puta

sklonite se svo je dobro uz našeg Resula…”

Omer, r.a., reče: „O Ibnu Revvaha, zar pred Resulullahom i to u Allahovom Haremu kazuješ i pjevaš stihove?“ Tada mu Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, kaza: „Pusti ga Omere, stihovi će na njih (mušrike) brže djelovati nego odapete strijele.“ (Tirmizi)

Zbog toga se usuđujem reći da se odgovori na sva suvremena pitanja i dileme nalaze u vremenu zatrpanom pod pijeskom Arabije. I sve ono što u životu treba da primjenjujemo, od najmanje sitnice pa do najvećih prioriteta, možemo pronaći u “knjigama”.

Jedna od njih je od Allaha objavljena posljednjem Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, druga je zbirka njegovih riječi i djela, neka je na njega Allahov mir i blagoslov, a treća je sve ono što nam je ostalo zapisano perom učenjaka ispravnih predhodnika i, nadalje, onih koji su ih slijedili u istini i dobru.

Negdje pročitah kritiku da ortodoksni muslimani tabire prašnjave knjige, te da su totalno slijepi za nove vidike. E pa vidite, te “prašnjave knjige” i jesu istinsko zakopano blago. Žao mi je što nisam od odabranih da ih tabirim i ja, ali posredstvom vrijednih tragača za znanjem stranice tih rukopisa izlaze na svjetlo dana.

”Mi smo narod kojeg je Allah uzvisio islamom, i onda kada budemo tražili ponos mimo njega, stići će nas poniženje.” – reče jednom davno Omer, radijellahu anhu.

U duhu ovoga, želim da se kratko osvrnem na besjedu doktora Karića, uz dužno uvažavanje njegovog znanja, profesionalnosti i ličnosti. Nadam se da mi niko neće zamjeriti jer u ovoj “informacijskoj oluji” moći ćete podnijeti i još jedno moje zrnce pijeska.

I

Doima se da su informacije u, spomenutom, seminarskom radu nekako isjeckane. Rastavljene na djeliće iz kojih je prethodno uzeta povezanost i suština. Svi ti podaci kojima smo zasuti su plasiraniu jedanom malom prostoru tako da su zbog tog pritiska i nabijenost jednostavno prasnuli i razletili se do u zadnju ćeliju čitaočevog uma.

Cjelovite slike nema, nego samo divno izražavanje, napredno poimanje  i vrhunska profesionalnost u pisanju naučnog djela. Reći ćemo, ima sve što je potrebno za instant apsorbiranje.

Međutim, da vidimo i drugo LICE ove besjede, kada se već o licu i govori. Da vidimo i drugi način tumačenja navedenih argumenata.

II

Odmah na početku da spomenem jedan sličan tekst, tačnije razgovor koji je vođen davne 1998. godine. Intervju napravljen sa dr. Rešidom Hafizovićem.

Prepoznatljiv im je stil pisanja, kao i bliskost samih ideja. Navest ću jednu: rajsko lišće, kao argumentovani dokaz za nepokrivanje lica muslimanke.

Dr. Rešid Hafizović: Na kraju krajeva, ja tu nekad budem malo ciničan i kažem, budući da je Kur’an univerzalna objava, da on onda u sebi fokusira i sve pretpovijesne i povijesne vijekove, pa i ono povijesno razdoblje u kome se javio i u kome je djelovao poslanik Adem. Šta to znači? Vi u Kur’anu, između ostalih kazivanja, imate i kazivanje o Ademovom Džennetu ili Raju. Kad tražite neke potanke podatke vezane za način njihovog odijevanja u tom periodu i u takvom jednom okolišu, onda kažete kako je Hava bila u Džennetu odjevena: imala je jednu pregaču od smokvina lista. Svako danas ima priliku da vidi smokvu i da vidi kakav je njen list. Dakle, dva smokvina lista, jedan sprijeda i jedan straga. Tako je bilo, da budemo banalni. Ako je Hava u Džennetu mogla takva biti, šta fali da žena muslimanka sasvim otvorena pogleda i lica danas hoda ulicama, pristojno odjevena kao kad hoće da klanja. Zar to nije dostatno, zar to nije nešto što temeljito korespondira sa naravi islamske vjere. Nastojanje da se ženi muslimanki zatvore oči i da se ona naprosto pokrije tako da ne vidi svijet, smatram stanovitim ekstremizmom.” (Magazin DANI 73, 13. APRIL / TRAVANJ 1998.)

Dr. Enes Karić: “Dodatni dokaz da se lice žene, kao ni muškarca, ne ubraja u ‘awrah nalazi se, također, u samom Kur’ānu. Naime, Adem i Hawa su lišćem rajskim pokrivali samo svoja stidna mjesta (‘alā ‘awrātihimā li yastatirā bihā), a nisu lišćem pokrivali svoja lica. Takvih predanja naprosto nema.” (Preporod, 15. Maj 2012.)

Ne bih da navodim nikakve dokaze o poželjnosti pokrivanja ženskog lica jer to je već detaljno obrađena tema na MINBER-ovom linku navedenom u napomeni ovog teksta.

III

Navod: “Lice ljudsko je iznimno uvaženo u islamskim vrelima, Kur’ānu i Hadisu”.

Sa ovom izjavom se možemo u potpunosti složiti.

Na osnovu uopštenog značenja hadisa: “Kada se neko od vas sukobi sa svojim bratom i dođe do borbe neka ga ne udara po licu.” (Muslim) zabranjeno je zadavati udarce u lice pa makar se radilo i o vježbanju za neke borilačke vještine.

U Muslimovoj zbirci se spominje Abdullah ibn Mesudova, radijellahu anhu, izjava u kojoj prenosi od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da je zabranio udaranje i žigosanje životinja po licu. Hadis je zabilježen nakon što je pored Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, prošao domaći magarac čije je lice bilo žigosano radi prepoznavanja.

Prilikom izbora bračnog druga je preporučljivo (uz izvjesne ustrojbe) da jedan drugoga pogledaju u lice, iako je težiste samih uslova koji se trebaju ispuniti za uspješan brak, u bogobajaznosti supružnika.

Lice spada u dijelove tijela koje smo obavezni dnevno pet puta prati prije obavljanja propisanih molitvi.

Na njemu će nevjernici biti odvučeni u Džehennem.

Na Dan kad budu dovučeni u vatru na licima svojim: “Iskusite dodir sekara!” (El-Kamer, 48)

Lice je i ogledalo naših unutarnjih emocija.

U hadisu od Džerir ibn Abdullaha radijellahu anhu, se prenosi da se lice Božijeg Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, potpuno promjenilo kada je vidio tešku neimaštinu plemena Mudar. Sazvao je skup u mesdžidu i održao kratki govor u kojem je podstakao ljude da im pruže adekvatnu pomoć. Nakon što su sakupili dovoljno namirnica i odjeće njegovo lice je “zasijalo kao da je pozlaćeno”.

Aiša, radijellahu anha, kazuje: “Pred povratak Allahovog Poslanika, a.s., sa jednog putovanja, bila sam zastrla prozor zavjesom na kojoj su bile slike. Kada je to ugledao, lice Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, pocrvenje. `Aiša! Allah će kazniti najtežom kaznom na Sudnjem danu one koji oponašaju Allahovo stvaranje!’, reče mi. Zastor smo pocijepali i od njega napravili jedan ili dva jastuka.”

IV

Učenjaci tefsira koji se bave naučnim aspektom tumačenja Kur’ana, u licu vide još samo jedan od brojnih primjera kojima dokazuju božansko porijeklo samih ajeta.

Primjera je mnogo, i ja vam preporučujem da pomoću elektronskih pretraživača Kur’ana potražite sva mjesta u kojima se spominje lice.

Evo jedan koji ukazuje na vidnu fizičku promjenu prouzrokovanu duševnim stanjem:

I kad se nekome od njih javi da mu se rodila kći, lice mu potamni i postaje potišten” (En-Nahl, 58)

Moderna medicina je ustanovila da se na svakom licu nalazi 55 mišića koje pokrećemo instiktivno, tj. bez utjecaja naše volje. A oni reaguju na naše emocionalno stanje ili odgovaraju na neke vanjske podražaje.

Po njima; lice je nas poslanik za spoljni svijet. Naš prevodilac. Pokazatelj našeg zdravstvenog stanja, prehrambenih navika, izloženosti stresu i sl. Ništa nas, tako uspiješno, ne odaje kao lice. Na njemu su tačno ucrtane staze kojima smo imali prijeći sve do ovoga trenutka kada nam u lice i gledate. Iz svakog kožnog pregiba viri priča. Čitamo naše strahove, osjećamo dobrotu, doživljavamo srdžbe… Vidimo koliko nam je još preostalo od nade, koliko snage ili odustajanja.

Za nekim licima čeznemo, ona nas smiruju. Neke ni u snu ne volimo da vidimo, ma kako ona bila fizički lijepa. Nekih se bojimo, mada to nisu lica nikakvih zvjeri. Kako to objašnjavamo?

Kozmetika je odavno nemoćna da promjeni što se promjeniti ne može.

Dakle: opće je poznato da je žena ta koja svoje emocije mnogo slabije uspijeva da kontroliše i skriva, za razliku od muškaraca.

Ona je eksplozivna i emotivna, pa tako je njeno lice odaje u svakom trenutku.

Zbog toga je nikab još jedan vid brige našeg Gospodara za nas-žene.

Neka nam lice ne bude otvorenaknjiga za strance nego samo za onu bližu rodbinu koja nam je dost i koja nam ne želi zlo. Ne računamo ovdje žene, jer žene – ženama “ne love” trenutke slabosti. Je li tako? Hoću reći da mnogo veće štete nježnom ženskom biću može nanijeti muškarac.

V

Prokomentarisala bih i zančenje riječi “avret”, za koju doktor Karić misli da sekoristi samo u kontekstu splovila i da je ne možemo poistovjetiti sa licem.

Navod: “U klasičnim djelima islamskog mišljenja koja se mogu svrstati u jedno široko polje “antropologije islama“, npr. u knjigama al-Ikhwān al-Safā’ i Ibn Sínāa (Avicena), sva objašnjenja nagosti (‘awrah) ili spolovila (saw’āt) vezuju se, u najvećem broju datih tumačenja, isključivo za područje čovjekovih spolnih organa i za mjesta izlučivanja izmeta. U svih sisara, a ne samo u čovjeka, i spoloviloi mjesto izlučivanja izmeta na neki su način udaljeni od glave i od lica.”

O bogatstvu arapskog jezika nije potrebno ni pričati. U njemu jedna jedina riječ ima široki spektar značenja i primjena, pa tako da je sasvim normalno da je Avicena riječ “avret” posmatrao kroz okular medicine, nauke u kojoj je bio najaktivniji.

U arapsko-arapskom rječniku “Lisanul-arab” se nalazi i obrazloženje zbog čega je riječ “avret” korištena u hadiskom izražavanju: “Žena je avret.”To jezbog stida koji muškaracosjeti prilikom njenog pojavljivanja ili otkrivanja. Prirodno je da se nakon pojave ženske osobe muškarci pometu i postide (željeli to oni priznati ili ne), kao što je osobi neugodno kada mu se ukaže neki intimniji dio tijela.

Ova instiktivna muškarčeva promjena u ponašanjuje medicinski dokazana mjerenjem razine njegovih hormonaprije ulaska ženske osobe u prostoriju gdje se on nalazi i nakon toga.

“Avret” može da znači inezaštićenosti izloženost, kao što je to značenje u sljedećem ajetu:

“Kad su neki među njima rekli: “O stanovnici Jesriba, ovdje vam nema stanka, zato se vratite!”, a drugi među njima su tražili dopuštenje od Vjerovjesnika i govorili: “Kuće su naše nezaštićene” – a nisu bile nezaštićene, već su se oni htjeli izvući.” (El-Ahzab, 13)

U svakom slučaju riječ “avret” nema nikakvo pokuđeno značenje. Tim izrazom se koristimo, kao što smo vidjeli, kada želimo da opišemo osjetljivost nečega i mogućnost nanošenja štete istom. Logičnim slijedom dolazimo do potrebe da se spomenuta, nama bitna stvar, zaštiti i na neki način ukloni od izvora prijetnje.

VI

Pominjanje primjera koji suvezani zastanja ljudi na Sudnjem Danu, Hurije džennetske i slično, je potpuno bespotrebno,jer, subhanellah, pa tada će vladati drugačiji zakoni fizike i hemije.

Tada ćemo gledati i u Allahovo Plemenito Lice koje nam je trenutno skriveno, ako ćemo po tome.

Navodi: “Prema iznesenom, širok je spektar Kur’ānskih riječi kojim se opisuje radost ili tuga na ljudskim licima u vrijeme velikih događanja Sudnjega dana i drugih eshatoloških zbivanja. Svugdje su ta ljudska lica, o kojima Kur’ān veoma dirljivo govori,r a s k r i v e n a.”

“Bilo bi besmisleno ovako opisivati ove divne stanovnice Raja ukoliko su im lica zakrabuljena na bilo koji način!”

“U vezi sa Kur’ānskim opisima eshatoloških događaja istaknimo da se u veoma negativnom kontekstu spominju “ljudska lica koja će biti prekrivena prašinom“ (wa wujúhun yawma’izin ‘alayhā gabaratun), takva lica će “prekrivati tamnina“ (qataratun). Očito se iz ovih opisa vidi da je stav Kur’āna negativan spram tako zastrtih lica.”

Samo da napomenem, da se u zadnjem navodu kada spominje prekrivanje lica prašinom i tamninom, misli na lica nevjernika-razvratnika. I normalno je da je Kur’an negativan po tome pitanju. Za razliku od njih, one koje na ovom svijetu pokrivaju svoja lica, ne prašinom nego velom, su potpuno suprotne osobe. Morate priznati.

VII

Navedeni primjeriposlanika koji suotkrivenog lica su svakako suvišni jer muškarcima to nikada nije ni bilo sporno.

VIII

Čak i žene koje suspomenute nikako ne idu u prilog navedenoj temi.

Pomenuta je Merjem i njeno “veselo oko”:

Navod: “Motiv “vesela oka“ ili “oka koje je radosno“, “to jest, vedro oko“, spominje se prije svega u vezi sa Merjemom (Djevicom Marijom). “Budi vesela oka (qarrí ‘aynā)!“ –melek/anđeo poručuje Merjemi. Sam kontekst ovdje ukazuje da joj melek/anđeo ovo govori s ciljem da tu radost svoga lica Merjema treba da pokaže ljudima koje će ona uskoro susresti, a koji su posumnjali u njenu čednost. Dakle, na Merjemi nema nikakva niqāba, feredže, burke, ona ide radosna i ozarena lica, i u naručju nosi svoga sina Isā’a (a.s.)!”

Ajet na koji aludira je:

“pa jedi i pij i budi vesela! A ako vidiš čovjeka kakva, ti reci: “Ja sam se zavjetovala Milostivom da ću šutjeti, i danas ni s kim neću govoriti.” (Merjem, 26)

A u Mlivinom prevodu se prevodi kao “hladno oko” što možemo protumačiti i kao smirenost, sreću ili to da njene oči ne plaču. Potporu za ovakav način prevođenja zasigurno je pronašao u već spomenutom arapsko-arapskom rječniku gdje je riječ “el-kurr” sinonim za hladnoću.

Znajući da Arapi pojam hladnoće povezuju sa ugodnošću koja prouzrokuje vedro raspoloženje i suprotno ovome, vrućinu poiustovjećuju sa uznemiravanjem i tugom, njegov izbor za prijevod “hladnog oka” je potpuno razumljiv. On opisuje duševno stanje, koje nema veza sa fizičkim eksponiranjem lica pred strancima.

“Kurretul-ajn” je, kako prije tako idanas opće priznati izraz za RADOST koja nema veze sa okom u fizičkom smislu (tako je i Korkut preveo).

Postoji Kur’anska dova u kojoj se moli da nam naše porodice budu“kurrete e’ajun” tj. naša radost.

“i oni koji govore: “Gospodaru naš, podari nam u ženama našim i djeci našoj radost i učini da se čestiti na nas ugledaju!’” (El-Furkan, 74)

Ulema, komentarišući ovu dovu, spominje i drugo značenje, a to je: STABILNOST POGLEDA. Jer, kada ti se pogled na nečemu smiri to znači da srce neće težiti onom drugom, tuđem, nego će biti zadovoljno sa svojim. Put pogleda vodi do naših srca.

U Kur’anu ćemo ovu frazu pronaći na više mjesta, a isti slučaj je i sa hadisom.

Obavijestio nas je Božiji poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, da je njemu namaz “kurretul-ajn” u hadisu koji se prenosi od Enesa, radijellahu anhu,: “A moja radost (moj smiraj) je u namazu.”

Iz svih ovih navedenih značenja vidimo da se otkrivenost ženskog lica ne može podupirati njima.

Navođenje Sare, žene Ibrahima, alejhis-selam, nije argument:

Navod: “Jedan drugi, znameniti osmjeh o kojem Kur’ān govori jeste osmjeh gospođe Sare (fadahikat), žene Ibrāhima, Božijeg poslanika, kad je bila obradovana (fabaššarnāhā) da će, iako u poodmakloj dobi, roditi sina Ishāqa. I ovo je jedno od mnogih mjesta u Kur’ānu gdje se fenomen radosti povezuje sa raskrivenim ljudskim licem i osmjehom na njemu.”

Ajet koji opisuje ovaj događaj je:

“A žena njegova stajaše tu, i Mi je obradovasmo Ishakom, a poslije Ishaka Jakubom, i ona se osmjehnu. “Jadna ja!” – reče – “zar da rodim ovako stara, a i ovaj moj muž je star. Ovo je zaista nešto neobično!” (Hud, 71-72)

Ovdje zaista ne treba komentarisati.Iz citata vidimo da je ona bila u svojim poznim godinama, i to je već dobro poznata priča. Kao i to da je društvo pred kojima je stojala bilo, ni manje ni više nego, društvo plemenitih meleka. Možemo dodati da su se i prijašnji zakoni (šerijati) u nekim pojedinostima međuljudskih odnosa razlikovali od ovoga posljednjeg koji je objavljen Muhammedu, sallallahu alejhi ve sellem.

Još jedan primjer žene koji je spomenut, je primjer PRVE žene. Hazreti Have.

Navod: “Dodatni dokaz da se lice žene, kao ni muškarca, ne ubraja u ‘awrah nalazi se, također, u samom Kur’ānu. Naime, Adem i Hawa su lišćem rajskim pokrivali samo svoja stidna mjesta (‘alā ‘awrātihimā li yastatirā bihā), a nisu lišćem pokrivali svoja lica. Takvih predanja naprosto nema.”

Samim time, što je ona bila prva i jedina žena na svijetu i što je živjela sama sa svojim mužem u Raju, dovoljno je da shvatimo zašto joj nije bio naređen hidžab. Od koga da se zastre? Od svoga muža?

IX

Iako je u besjedi spomenuto da“semitske religije, niti ikoje religije svijeta ne povezuju pojam nagosti sa ljudskim licem.” svjedoci smo sve češčeg pominjanja jevrejskog nikaba. Ono što je zanimljivo napomeniti je da se upravo ovom pojavom pokušava dokazati da je islam samo još jedna “neuspjela kopija judaizma”.

X

Navod: “U dijalozima u hadiskim zbirkama uočavamo razgovore između muškaraca i žena iz prvih pokoljenja islama. Dozivaju se po imenu. To ne bi mogli činiti da su im lica bila prekrivena, jer naprosto se ne bi prepoznavali.”

Onima koji su u praksi živjeli život pod nikabom ili sa onima koje ga nose, ovakav argument neće biti svrsishodan jer dobro im je poznato da pokrivenost neke žene ne sprječava dijalog sa njom niti njeno dozivanje po imenu. Čak šta više, jedan od uslova dozvoljenosti komunikacije među polovima je i šerijatsko ispravna odjevenost žene.

U slučaju da se želi reći, da žene nije moguće prepoznati ako su potpuno pokrivene, napomenut ćemo da je to: ONO ŠTO JE IONAKO SPOLJAŠNJE. To je njena vanjska pojava koja se ne može sakriti.

Vrlo je lahko raspoznati pokrivenu osobu koju često viđamo, na primjer, u društvu sa njenim mužem ili djecom, kao što je to bio slučaj među ashabima i ashabijkama. Kasnije kada bi vidjeli tu istu ženu samu, mogli bi bez problemada je prepoznaju.

XI

Navodi: “Riječ wajh (vedžh) u Kur’ānu, svetoj knjizi islama, ima sljedeća značenja: lice, početak, naklonost, ljubav, zadovoljstvo.”

“Veoma je znakovito da se u Kur’ānu ljude (jednako i muškarce i žene) poziva da “okrenu svoja lica“ Hramu Svetome (fa wallú wujúhakum šatrah).”

Zaista, tokom namaza naš “vedžh” (lice) treba da se okrene prema Kibli. Međutim u ovom ajetu “vedžh” nije u značenju samo lica. Značenje je opširnije i podrazumjeva cijelo tijelo, tačnije prednji dio tijela. Jer nije ispravno da je naša prednjica okrenuta na jednu stranu, a samo lice da gleda u pravcu Kabe.

“Vedžh” dakle u Kur’anu ima još jedno značenje koje nije navedeno u nabrajanju sa početka samog doktorovog izlaganja.

***

Sa ovim bih završila nabrajanje ovih jednostavnih zapažanja i još jednom bih napomenula da se svi oni koji sumnjaju u legitimitet pokrivanja lica ponovo vrate na tekstove protkane nepobitnim šerijatskim dokazima.

I ne dozvolite da vas medijska, usmeno-pismena, čarolija izražavanja dovede do neposluha Onome koji vas je stvorio.

Ebu-Davud prenosi u hadisu Ubej Ka’ba, Burejde ibn El-Husajba i Abdullaha ibn Abbasa da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Doista, u umijeću izražavanja ima čarolije.”

Napomena:

Ova bilješka je nastala nakon čitanja “besjede” kazane 21. aprila 2012. u Zagrebačkoj džamiji, u okviru međunarodnog simpozijuma “Islam u Evropi – stanje i perspektive“.

Preporučujem da je pročitate u cjelosti OVDJE

Nakon nje OBAVEZNO pročitajte i potpuno šerijatski argumentovan odgovor: OVDJE


Print Friendly  Žensko lice pod pijeskom (dez)informacija pf button both



X