ZENA

Žena-između emancipacije i muškog šovinizma

Piše: Mr. Hakija Kanurić
Zapad uporno pokušava blještavim parolama poput emancipacije žene, prava žene, jednakost spolova i sl. „sirote“ muslimanke osloboditi vjerskih „okova“, oličenih u pokrivačima, dugoj pristojnoj odjeći, ne miješanju sa muškarcima te uvjerenju da je blud grijeh i sramota. Zapadna žena se davno oslobodila tih okova i izašla na tržnicu „mesa“ kako bi uvijek bila na dohvat „superiornijem“ spolu. Zapad želi od muslimanke da postane kao njihove žene, da uživa u „potpunoj“ slobodi. Zato su čvrsto odlučili da nametnu svoju „kulturu“ čitavom svijetu pa tako i muslimankama. U tu svrhu održane su brojne konferencije, osnovane brojne svjetske organizacije i izdvojena velika sredstva. Brojne su i jasne izjave u tom kontekstu. Ovo su riječi April Balmerley, odgovorne za pitanja žene na svjetskom nivou pri Ministarstvu vanjskih poslova Sjedinjenih država. Na kongresu u Istanbulu (19.9.2002.) održala je govor pod naslovom „Žene u svjetskom društvu“,gdje je između ostalog rekla: „Zaštita ljudskih prava je nerazdvojan dio svjetske zajednice, a prava žene su ljudska prava, prema tome, u stanju smo, proturajući prava žene, popraviti život žena, njihovih porodica i njihovih društvenih zajednica. Ipak, garancija prava žene ne koristi samo pojedincima i porodicama, nego to jača demokratiju, potpomaže prosperitet, jača stabilnost i razvija međusobnu toleranciju. To je okosnica izgradnje civilizirane zajednice, koja se pridržava zakona i predstavlja nezaobilazan uvjet stvarne – istinske demokratije.“ (El-Mer’etul-muslimetu bejne mudatit-tagjir ve mevdžatit-tagrir, Fuad Abdulkerim, str.13.) Pitamo se da li je Zapadna žena našla sreću nakon što je navodno ostvarila svoja prava, nakon što se oslobodila vjerskih ograničenja i nakon što je stala „rame uz rame“ sa muškarcem u borbi za život. Da li je stvarno našla sreću pa želi, iz svoje velike plemenitosti i dobrote, da i muslimanka isto tako bude sretna? Ili se možda radi o nečem drugom? Rekao je Uzvišeni Allah: „Mnogi sljedbenici Knjige jedva bi dočekali da vas, pošto ste postali vjernici, vrate u nevjernike, iz lične zavisti svoje, iako im je Istina poznata…“ (Prijevod značenja El-Bakara, 109.) Rekao je: „Oni bi jedva čekali da i vi budete nevjernici kao što su i oni nevjernici, pa da budete jednaki.“ (Prijevod značenja En-Nisa’, 89.) Kakvo je stvarno stanje zapadne žene? Koliko joj prava zapadni sistem pruža? Koliko štiti njenu čast i ljudskost? Pitanja su na koja ćemo dobiti odgovor pogledamo li Zapad izbliza, pogledamo li stanje žene u njenoj porodici i društvu.

Porodica

Prvo i osnovno pravo djeteta je da bude rođeno. Ipak, na Zapadu to pravo i nije baš lahko ostvariti. Prije svega gotovo da ne postoji bračna zajednica iz koje bi se trebala rađati djeca. Trudnoća i dijete se smatraju opterećenjem koje remeti slobodu, užitak i karijeru, pa je zbog toga, pored svih mogućih sredstava kontracepcije, dozvoljen i abortus. To pravo se na Zapadu uveliko koristi, tako naprimjer samo u Americi godišnje milion žena abortira, a približno toliko i u Evropi. (Amelul-mer’e, El-Bar, str. 32.) Kada dijete dođe na svijet njegovo elementarno pravo je da ga dočeka topla roditeljska briga i ljubav. Međutim, prvi put u historiji medicine pojavljuju se masovni slučajevi udaranja male djece. Djeca se udaraju na divlji način tako da često završi ubistvom ili tjelesnim i duševnim deformacijama. Medicinski časopis (Hexagon Vol.6 No. 5) bilježi da gotovo ne postoji dječija bolnica u Evropi i Americi, a da u njoj nije veći broj slučajeva teško izudarane djece od strane svojih majki, a ponekad i očeva. Pitali su dr. Aebley, direktora Pedijatrije pri Udruženju bristolskih bolnica u engleskom gradu Bristol, da li su tî očevi i majke divlje zvijeri? Na kraju svog članka zaključio je da tê majke prolaze kroz teška duševna stanja, koja ih navode da tako strašno izudaraju svoju malu djecu. Doktor isto tako konstatuje da većina tih majki nisu po svojoj prirodi zločinci, nego: život žene bez muža, prisiljenost da radi van kuće, iscrpljenost na radnom mjestu, te nakon svega toga, dijete koje ne prestaje sa plačom, jednostavno je izbacuje iz „ravnoteže“ i tako gubi osjećaj majčinstva i kontrolu svojih postupaka. (Amelul-mer’e, El-Bar, str. 75.) Djeca su emanet povjeren roditeljima. Samo Sveznajući Allah zna šta se dešava iza svih zidova i ispod svih krovova. Ljudski zakon je nemoćan da prati i kontroliše odnos svakog roditelja prema svom djetetu. Kada roditelj nema vjere u Allaha, svjestan je da ga zakon ne može kontrolisati i uz to nema ni one minimalne ljudskosti koju bi svaki insan trebao imati i tada se dešava nešto strašnije od tuče djeteta. Dešava se da ga njegov rođeni roditelj ili neko drugi iz bliže familije zlostavlja i bludno napastvuje. Ta pojava je na Zapadu uzela velikog maha, međutim u širu javnost izlaze samo ekstremni slučajevi koji se više i nisu mogli skrivati, poput Austrijanke Elisabete Frizl koju je njen otac, Josef Frizl 24 godine držao u podrumu i bludno zlostavljao. Sličan je i Britanac iz Sheffield-a koji je tokom 25 godina silovao svoje dvije kćeri, koje su od njega trudne ostale ukupno 19 puta, a rodile su devetero djece, od kojih je danas živo sedmero i pate od genetskih poremećaja. Časopis „Herald Tribune“ u svom davnom broju (29.6.1979.) piše o rezultatima studije koju je sprovela skupina sudija i ljekara u Americi oko jedne čudne pojave koja se počela naglo širiti Amerikom i Zapadom općenito. Radi se o bludnim nasrtajima na osobe u bliskom krvnom srodstvu. Rekli su: „Ta pojava nije više rijetkost, naprotiv toliko je raširena da je to teško za povjerovati. U svakoj desetoj Američkoj porodici se dešava ova nastranost. Čudno u svemu tome je da je velika većina, njih oko 85%, onih koji prakticiraju te nastranosti sa svojim kćerkama, sinovima, sestrama ili majkama iz uglednih porodica u društvu, uspješnih u poslovnom svijetu. Nisu zahvaćeni bilo kojom nervnom bolešću, niti su to zločinci. Radi se o poslovnim ljudima i umjetnicima uspješnim u životu.” U toj studiji se još navodi da tek jedan od dvadeset slučajeva dospije do sudstva ili bolničkih krugova, a najveći postotak tih slučajeva je napastvovanje oca na kćerku. To se ne dešava samo sa odraslom kćerkom, nego su se desili i brojni slučajevi u kojim otac napastvuje maloljetnu kćerku. Kao posljedice tih nastranih nasrtaja očeva nastaju razne bolesti spolnih organa te psihički poremećaji. Zabilježeni su brojni slučajevi trudnoće kao rezultat očevog zlostavljanja kćerke, a u brojnim slučajevima se to zlostavljanje odigravalo dugi niz godina. Istraživači ove problematike ostaju zbunjeni i ne vide rješenje za te slučajeve, jer procesuiranje tih slučajeva znači zatvaranje oca i rušenje porodice. Stoga predlažu da se ugroženo dijete odvoji od roditelja i smjesti u posebne centre, te bi se djevojčica kada postane punoljetna zaposlila i tako odvojila od porodice. (Amelul-mer’e, El-Bar, str. 90.) Američki časopis „Times“ u svom davnom broju izdanom 14.4.1980. objavljuje tekst pod naslovom: „Napad na svetu zabranu“ („Attacking the Last Taboo”), u kojem je spomenuto: Oni koji pišu o spolnim vezama vole povremeno iznenaditi svijet, međutim izgleda da im je to postalo teško jer je svijet na Zapadu već navikao da hladno posmatra čak i nastrane veze. Ipak, takvi danas ozbiljno rade na rušenju posljednjeg kipa na polju spolnih odnosa, i pri tome ih pomažu određeni akademici,  a to je zabrana braka između osoba u bliskom krvnom srodstvu poput majki, sestara i kćeri. Istraživač John Mooney je kazao: „Spolna iskustva djeteta sa nekim od svojih bližnjih starijih i odraslih ne moraju neminovno predstavljati negativnost u životu djeteta.“ Wordel Boumrey je rekao: „Došlo je vrijeme da priznamo da ženidba bližnjih nije nastrana niti dokaz umnog poremećaja, naprotiv, u stvarnosti brak sa bližnjima, a naročito između djece i njihovih bližnjih, može biti koristan oboma!“ Jevrejski antropolog Coohen je izjavio: „Zabrana braka sa bližnjima nije ništa drugo do ostavština prvobitnog čovjeka koji je bio u potrebi da sklapa razne ugovore i trgovinske sporazume sa osobama van familije, pa je zbog toga zabranio da se žene bližnji. Obzirom da to danas nema više nikakve važnosti, ta zabrana postaje nešto što je vrijeme obrisalo i zamelo.“ (Amelul-mer’e, El-Bar, str. 92.) Moral na Zapadu je zadnjih decenija u strmoglavom padu pa sami pretpostavite kakvo je stanje danas ako su ovakve izjave iznijeli u javnost još prije trideset godina. Danas u „naprednim“ demokratskim zemljama (zemlje četvrtog svijeta) raspravlja se o zakonskoj dozvoli incesta odnosno bračne veze (spolnog odnosa) između osoba u bliskom krvnom srodstvu, poput sestre, majke i kćerke, kako se počinitelji ne bi osjećali obespravljenim i prezrenim u društvu. Rekao je Uzvišeni Allah: „Kao stoka su oni, čak su još dalje s Pravog puta skrenuli.“ (Prijevod značenja El-Furkan, 44.)

Škola

Kada djevojka izraste i kada joj škola postane drugi dom, za očekivati je da će barem u tim obrazovanim krugovima naći više razumijevanja. Ipak, želje su jedno, a stvarnost drugo. Anketa sprovedena na Kalifornijskom univerzitetu „Berkli“ potvrdila je, da je jedna petina učenica bila izložena nekoj vrsti bludnih nasrtaja od strane profesora i mentora na višim studijima. Studentice univerziteta „Yale“ i s njima jedan od profesora podigli su sudsku tužbu protiv uprave univerziteta, jer odbija slušati tužbe učenica koje se žale na konstantna bludna napastovanja, kojima su izložene od strane profesora i predavača. Na univerzitetu „Delaware“ se  dešavalo isto, te priznaju da je ovaj problem prisutan na svim univerzitetima SAD-a. (Amelul-mer’e, El-Bar, str. 121.)

Radno mjesto

Na radnom mjestu su bludna napastovanja još više prisutna. Toliko su raširena da to gotovo nije za povjerovati. Od najobičnijih radnih mjesta pa sve do najviših nivoa, poput Klintona i Monike Levinski. Studija sprovedena na 2000 ustanova i firmi pokazuje da je privlačnost žene jedan od glavnih uvjeta zaposlenja, a u anketi koju je sproveo New York univerzitet „Cornell“ na ženama radnicama zaposlenim u različitim institucijama, državnim i privatnim, na pitanje o bludnom napastovanju za vrijeme rada njih 70 % je odgovorilo da su bile izložene takvim nasrtajima, a 56% od njih je opisalo te nasrtaje da su bili tjelesni i opasni. (Amelul-mer’e, El-Bar, str. 115.) Časopis „Red Book Magazine“ je objavio anketu sprovedenu na 9000 radnica: 92% je odgovorilo da bludni nasrtaji muškaraca na poslu predstavljaju težak problem, a 90% njih je odgovorilo da su lično bile žrtve tim nasrtajima i lično ga doživjele. (Amelul-mer’e, El-Bar, str. 115.) Pored svega toga, žena se ne smije ni požaliti, jer to jednostavno znači ostati bez posla, a bez krajnje jasnih dokaza nije u stanju podići tužbu, jer će biti optužena za kaljanje časti nekog od uglednih muškaraca.

Sve normalno i po zakonu

Prioritetna uloga zakona je da spriječi nepravdu, zlo, nasilje i slične negativnosti, od kojih je, bez imalo sumnje, skrnavljenje ljudske časti. Prvi preduvjet da se to ostvari je da „kreatori“ zakona ispravno definišu sve te termine koje zakon treba spriječiti. Pojmovi: čednost, stid, vjernost i sl. na Zapadu se mogu naći samo u starim rječnicima. Te vrline nemaju više nikakve vrijednosti, naročito ako se kose sa materijalnom zaradom. Mjerilo zapadnog morala može se sažeti riječima: „Sve što daje profit prihvatljivo je.“ Obzirom da je čovjek živo biće i da ima svoje fiziološke potrebe napravljeni su javni toileti, koji se negdje naplaćuju, a negdje su besplatni. Pored tih fizioloških potreba čovjek ima i drugih potreba, pa je zbog toga Zapad dozvolio i drugu vrstu javnih „toileta“ u koje svako ko ima potrebu može navratiti, s tim što se usluge ove vrste „toileta“ obavezno naplaćuju. Istina, prostitucija je bila poznata i prije Zapadne „civilizacije“, ali ipak nije bilo poznato da se prostitutka tretira poput bilo kojeg drugog zanatlije. Bitno je samo da izvrši svoju obavezu prema državi kako bi se budžetska kasa punila, a posao je sasvim normalan i prirodan. Priča jednog arapskog mladića nam jasno govori o dubini provalije u koju se srozao zapadni moral i koliku čast emancipirana zapadna žena uživa. Radi se o mladiću koji je napustio svoju muslimansku sredinu i otišao na Zapad (Engleska) kako bi se tamo obrazovao. Mladić nije bio privržen vjeri, nego je „uživao“ u svojoj mladosti i svom životu bez ikakvih ograničenja. Za vrijeme jednog kraćeg raspusta otputovao je u skandinavske zemlje, tačnije u Dansku. U jednom tamošnjem pozorištu ga je iznenadilo ono šta je vidio od jedne „umjetnice“. Umjetnica je skidala dio po dio svoje odjeće, dok nije ostala potpuno naga na sred pozornice. Nije to čudno tom mladiću, gledao je on to i ranije u Londonu, međutim ono što ga je iznenadilo i što je probudilo odvratnost u njemu i kasnije korjenito promijenilo njegov život je, da je ta umjetnica nakon što je ostala bez odjeće, na pozornicu uvela velikog psa s kojim je vodila ljubavni akt. Nakon toga je izazivala publiku da, ako mogu, s njom učine isto to što je učinio pas. Mladića je sve to potreslo. Osjetio je mučninu i želju za povraćanjem. Predstava je i dalje trajala. Jedan, pristojno integriran, Afrikanac penje se na pozorišne daske gdje pokušava oponašati psa i dostići njegov nivo… U glavi mladića se sve okrenulo, njegova vjera u Zapad i zapadnu „civilizaciju“ srušila se do temelja. Zapad je tada u njegovim očima kapitulirao. Jasno je shvatio da blještave parole: napredak, kultura, sloboda, jednakost  i sl. nisu ništa drugo do obična fatamorgana ispod koje je smrad i nečist. Nakon tog stresa vraća se u svoj rodni kraj da bi nakon dugog momkovanja potražio djevojku za ženidbu. Jedini uvjet mu je bio da bude pobožna i pokrivena… (Amelul-mer’e, El-Bar, str. 89.) Nije prikladno spominjati ovakve ogavnosti, ali se eli staviti na znanje onima koje je Zapad zadivio svojim bljeڑtavilom da je ova trule sastavni dio Zapada. Možda bi se moglo reći da se radi o pojedinačnim ispadima kada se to ne bi dešavalo javno, uz znanje i blagosov zakona, medija i društva, koje to toleriše ili ne negira u potrebnoj mjeri. Sve je to lična sloboda i neprikosnoveno pravo pojedinca.

Ko je kriv?

Svi oni koji zlostavljaju žene u krugu porodice ili općenito u društvu krivi su i trebaju biti kažnjeni, međutim, potrebno je pozvati na odgovornost i sukrivca. Sukrivac je sistem – zakon i način življenja koji je sve to ne samo dozvolio nego uljepšao i na to podstakao. Šta više, on je glavni krivac i prvoodgovoran za raširenost ovih negativnosti u tolikoj mjeri. Allah je stvorio muškarce i žene i učinio da jedno drugo upotpunjuju. Žena je u potrebi za muškarcem, ali je i muškarac u potrebi za ženom (barem oni koji su ostali normalni po tom pitanju). Zapadni muškarac eksploatiše i izigrava ženu te od nje uzima ono što želi, a ženi ne daje ono što joj pripada i što joj je potrebno: ljubav, milost, respekt, zaštita, skrbništvo i sl. Vjerovatno bi i Istočni čovjek tako postupio, jer i on ima prohtjeve koji mu došaptavaju da im se jeftino udovolji bez ikakve odgovornosti ili realne protuvrijednosti, međutim vjera islam ga je drukčije odgojila i naučila. Nakon što je nekontrolisana raskalašenost počela davati svoje gorke plodove, poput izumiranja nacije, širenja nasilja i kriminala, pojava novih bolesti, nedostatka domaće radne snage i sl., zapadni trezvenjaci počinju govoriti o problemu dekadencije porodice i opadanja morala uočavajući ozbiljnost problema s kojim se suočavaju. Rješenje je, ipak, nadohvat ruke. Vjera islam, prije konkretne i učinkovite sudske kazne predviđene za one koji napastvuju žene, a naročito mahreme, uspostavlja brojne preventivne mjere koje sprečavaju ovakve pojave. „Doista ovaj Kur’an upućuje onom što je najljepše“ (Prijevod značenja El-Isra’, 9.) Vjera islam odgaja svoje sljedbenike na vjeri u Boga, uči ih da Bog vidi svakog pojedinca na svakom mjestu, zna svaki detalj i od Njega se ništa ne može skriti: „On zna poglede koji kriomice u ono što je zabranjeno gledaju, a i ono što grudi kriju.“ (Prijevod značenja El-Mu’min, 19.) Odgaja ih na vjeri u proživljenje nakon smrti i polaganje računa. Osoba koja je tako odgojena, iako zna da ga štap zakona unutar njegove kuće ili na nekom drugom skrivenom mjestu ne može kontrolisati, zna da ga Allah vidi, da će ga proživjeti i da će ga onda za njegova djela pitati, jer Onaj ko je u stanju prvi put stvoriti u stanju je to ponovo učiniti. Istovremeno, Zapad odgaja čovjeka na nevjerstvu, poricanju Stvoritelja i proživljenja nakon smrti. To znači: „Izbjegneš li zakonsku kaznu druge kazne nema, a život je samo jedan, zato ga utroši zadovoljavajući svoje prohtjeve.“ Nema razumnog čovjeka na Zemlji koji bi rekao da jedna obična drvena olovka – pravilno oblikovano drvce sa grafitom u sredini – može nastati sama po sebi, pod utjecajem neživih i nerazumnih sila, bez da iza njenog nastanka stoji razumno biće koje je to htjelo, planiralo, znalo i bilo u stanju napraviti. Istovremeno „veleumni pametnjakovići“ vjeruju u dogmu da savršeno uređen kosmos, Zemlja, čovjek i sva druga stvorenja sa svojom mikropreciznošću, nastaju sama po sebi, tek tako i slučajno, gutajući mamac sionskih mudraca i njihovih produženih ruku koji su uspjeli naturiti Darvinovu nadri-teoriju evolucije tako da se i dan-danas uči u školama, iako su napisane hiljade knjiga o njenoj podvali, ništavnosti i totalnoj koliziji sa zdravim razumom i naučnim činjenicama. Jedino što je potkrepljuje je podesnost široko prihvaćenom ateizmu. Zatim, islam odgaja svoje sljedbenice na čednosti i kreposti. Uči ih da budu vjerne supruge i čestite majke. Islam radi na suzbijanju svega što poziva bludu i zato zahtijeva prikladno oblačenje, zabranjuje ženama otkrivanje svojih ukrasa stranim muškarcima, zabranjuje rukovanje sa muškarcima, osamljivanje, miješanje i sl. Na Zapadu je sve to upravo suprotno. Sva moguća sredstva: politika, školstvo, televizije, novine, filmovi, reklame, časopisi, pozorišta, romani, muzika, pjesma, ples, umjetnost pa i nauka i sport, sve je to maksimalno mobilizirano da ispaljuju svoje otrovne strelice kako bi pozivale nemoralu uljepšavajući ga i tretirajući ga nečim sasvim prirodnim. Žene se podstiču da se izazovno odijevaju i da budu na svim poljima pomiješane sa muškarcima. Blud je toliko dočaran da se djevičanstvo smatra znakom konzervativnosti ako ne i duševnog i mentalnog poremećaja. Nastoji se svim sredstvima iskorijeniti posljednji ostatak religije i zdrave prirode prepoznatljiv u stidu i osjećaju grijeha. Taj osjećaj Zapad nastoji izbrisati iz svijesti djevojke. Već u osnovnoj školi djeca se poučavaju kako koristiti kontracepcijska sredstva. Ranije su se takve teme učile u srednjim školama, ali su primijetili da mnoge maloljetnice prije srednje škole postaju žrtve neželjene trudnoće, te su, kako bi suzbili tu negativnu pojavu, uveli časove kontracepcije u osnovne škole. Ponekad stvar ide tako daleko da učiteljica praktično pokazuje đacima – pubertetlijama najintimnije dijelove tijela da bi se gradivo što bolje utvrdilo. Slučaj se desio u Engleskoj kada je jedna dvadeset i pet godina stara nastavnica poučavajući đake „nauci“ o spolnom odnosu skidala dio po dio svoje odjeće u učionici pred đacima. Na to je školska uprava reagovala prijavivši nastavnicu Ministarstvu obrazovanja, nakon čega su se Uprava škole i Ministarstvo složili da spriječe tu mladu nastavnicu u njenim uzbudljivim časovima koje je nudila đacima pubertetlijama. Međutim, narednog dana je časopis „Daily mirror“ objavio na naslovnoj stranici sliku lijepe i nage nastavnice i podigao veliku hajku protiv konzervativne Uprave škole i Ministarstva koji sprečavaju tu nadarenu nastavnicu da nastavi s prezentacijom svojih korisnih časova, kako bi pubertetlije što bolje savladale gradivo. Časopis je pozvao na demonstracije za podršku te mlade nastavnice i njene slobode izražavanja, pozivajući je da nastavi svoj hvale vrijedan trud u zdravom odgoju daleko od bilo kakvih ograničenja. I stvarno, narednih dana održane su velike demonstracije u znak podrške nadarenoj nastavnici i njenom duhovnom prosvjetljenju. Zahtijevalo se da se odmah omogući povratak talentirane nastavnice na radno mjesto u školi koja je pretrpjela velike gubitke njenim odstranjivanjem. Cijenjena Uprava škole i Ministarstvo, pokoravajući se javnom mišljenju, bili su prisiljeni vratiti mladu nastavnicu na radno mjesto kako bi nastavila svoju atraktivnu slubu. (Amelul-mer’eh, str. 82.) Kakvi će đaci biti kod ovakvih nastavnica? Pokušajte sami zamisliti! Uređenje života prema islamskim normama i principima štiti ženu od zlostavljanja i nepravde, garantuje joj njena prava i čuva njenu čast. „O Vjerovjesniče, reci ženama svojim, i kćerima svojim, i ženama vjernika neka spuste haljine svoje niza se. Tako će se najlakše prepoznati pa neće napastovane biti. A Allah prašta i samilostan je.“ (Prijevod značenja El-Ahzab, 59.) Propisi vjere islama su još jedan dokaz veličine Allahove vjere i njene efikasnosti u ostvarenju pravde i ravnoteže kao i njene sposobnosti pružanja zaštite ugroženima. Ipak, kad god muslimani ostave rad po svojoj vjeri, snaći će ih isto ono što je snašlo i druge. Musliman ne smije biti poput spužve koja upija sve tekućine. Musliman mora imati vjerski filter koji će odstraniti sve što nije u skladu sa islamom, a propustiti samo ono što je dozvoljeno i korisno. Primjenimo li to na Zapad odbacit ćemo njihov nemoral, a okoristit ćemo se pozitivnim iskustvima na polju proizvodnje, organizacije i sl. Uzvišeni Allah najbolje zna.

Časopis El-Asr br. 35

Print Friendly  Žena-između emancipacije i muškog šovinizma pf button both



X