Čekajući Omera i Salahudina

Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Ebu Umame El-Bahili prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ‘’Neprestano će u mom umetu biti skupina koja će biti na istini i koja će pobjeđivati svoje neprijatelje. Neće im naškoditi oni koji im se suprotave, osim što će biti izloženi drugim vrstama iskušenja, sve dok ne dođe Allahova odredba, a oni postojani na istini. Upitali su: ‘’A gdje će biti ta skupina, Allahov Poslaniče? Odgovorio je: ‘’U Bejtul-Makdisu i njegovoj okolini.’’ (Ahmed i Taberani). U toku pripremanja ove hutbe Izraelska okupatorska vojska ponovo je grantirala muslimanska naselja u Palestini, odnosno u Gazi, nastavljajući tako svoj krvavi pir koji je započela terorističkim napadima, masakrima i zločinom, davne 1948. godine, minulog stoljeća, kada se, pod pokroviteljstvom Engleske, u svetoj zemlji Palestini, zemlji poslaničkog nasljeđa: Objave, tevhida i čistog monoteizma, rodilo nedonošće kojem su dali ime Izrael.

Stravični prizori jednog genocida u kontinuitetu
Nigdje se, kao na primjeru Kudsa i odnosa prema njemu i onima koji u njemu žive, ne može sagledavati suština judaizma, kršćanstva i islama, i civilizacija koje su iz njih proistekle. To je egzemplar iz kojeg se reflektira ukupan odnos tih civilizacija prema životu općenitu, a njihov odnos prema drugom i drugačijem, posebno. Kad je riječ o judaističkoj i kršćanskoj civilizaciji, bez imalo pretjerivanja možemo ustvrditi, na osnovu Kudsa kao egzemplarnog primjera, da one, nažalost, imaju genocidnu podlogu i da su protkane rasističo-šovinističkim idejama i varvarskom praksom. Mnoštvo je primjera koji to potvrđuju i njih ne treba posmatrati odvojeno, selektvino, već kao jedan genocid koji se dešava u kontinuitetu, a njegove slike i vijesti o njemu liče ko’ jaje jajetu, svejedno desio se ili dešavao se u Kudsu, Iraku, Afganistanu, Bosni i Hercegovini, Čečeniji, ili nekoj drugoj muslimanskoj zemlji.
Uistinu jednako krvavo i stravično zvuče i izgledaju vijesti i slike zločina od prije dvije godine u Gazi, kao i one iz Iraka i Afganistana, o pokolju i masakru nad civilima, o logorima smrti, o silovanju hiljade muslimanki, o ubijanju djece, o mučenju i progonima, i istim takvim zločinima u Bosni i Hercegovini od prije petnaestak godina, kao i one vijesti i slike iz krstaških pohoda u XI i inkvizicije u XV stoljeću, zatim, one iz šezdesetih, sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća, iz Der Jasina, Kudsa, Gaze, Taberije, Kalkilije, Kufr Kasima, Sabre i Šatile. Pošto smo zločine judeo-kršćanskog saveza novijeg datuma gledali, slušali i osjetili na vlastitoj koži, navest ćemo samo neke primjere iz bliže i dalje prošlosti kao potvrdu te sličnosti i kontinuiteta zločina. Javljajući o pokolju koji su davne 1982. godine zajedno izvršili židovi i kršćani nad muslimanima u izbjegličkim kampovima u Sabri i Šatili, Londonski radio je objavio: ‘’Desničarske snage u Bejrutu ubile su na stotine ljudi i žena u dva palestinska kampa u južnom dijelu grada. Buldožeri su zidine kuća nabacali na leševe da bi ih sakrili, a naš izvještač javlja da je vidio ubijene ljude na ulicama i u kućama u kojima su tijela mrtvih muškaraca, žena, djece i majki s bebama u naručju.’’ A krstaški genocid u Kudsu 1099. godine, svećenik Rajmond Dadžil,  ovako je opisao: ‘’Dogodilo se pravo čudo kada su naši kršćani osvojili zidine Jerusalema i njegova utvrđenja. Nekim Arapima su odsjekli glave, nekima su rasporili trbuhe, neke od njih su bacili sa vrha zidina, a mnoge su spalili na lomači. Nisu se naši ‘’pobožni’’ kršćani zadovoljili time, već su održali sastanak na kojem su odlučili poubijati sve stanovnike Jerusalema, i to ne samo muslimane i židove, već i kršćane koji su se na bilo koji način protivili tom zvjerstvu. I za osam dana likvidirali su 60 000 ljudi, nepoštedivši ni djecu, ni žene, ni starce.’’ (Gustav Lebon, Civilizacija Arapa, 144. str.) Ovoj krvavoj zločinačkoj slici treba svakako pridodati i nedavnu izjavu pape Benedikta XVI koji je u svojoj poruci u povodu 44. svjetskog dana mira Katoličke crkve, koji se obilježava 1. januara 2011., rugajući se svim muslimanima i njihovim žrtvama od Palestine do Bosne, izjavio: ‘Trenutno su kršćani vjerska skupina koja pati najviše zbog progona motiviranih religijom.’ Samo naivni i neupućeni mogu biti iznenađeni ovom Papinom izjavom, jer, upravo su pape poput Bendikta XVI i pokretali ‘’svete’’ krstaške ratove i bili ideolozi najvećih zločina u povijesti ljudskog roda. A kakav je bio odnos muslimana kao pobjednika i osvajača, prema poraženim narodima, prije svega u Kudsu? Namjerno nećemo spominjati muslimanske izvore koji o tome govore, već ćemo se ponovo pozvati na gore spomenutog svećenika Rajmonda, koji je ovako opisao osvajanje (čitaj – oslobađanje) Kudsa od strane muslimana u vrijeme Salahudina Ejjubija: ‘’Nije želio Salahudin da kršćanima učini ono što su kršćani prije toga učinili muslimanima, mučeći ih i ubijajući do istrebljenja, već se zadovoljio neznatnom džizijom (porezom) i zabranio je da se pljačka imovina kršćana.’’

Omerov dokument – simbol islamske tolerancije  
Osim ovog svjedočenja, važno je ovdje, dok pišemo o Kudsu i njegovoj sudbini, sjetiti se jednog dokumenta koji je u sebi sublimirao osnovne postulate vjere islama i islamske civilizacije, a koji određuju ponašanje muslimana prema nemuslimanima, odnosno prema svim građanima islamske države. Taj dokument je poznat kao Omerov dokument ili Omerova garancija, i on od početka do kraja svjedoči duboku povezanost islamske civilizacije sa svetim nasljeđem Allahovih poslanika: Ibrahima, Ishaka, Ismaila, Davuda, Sulejmana, Zekerijaa, Jahjaa, Isaa a.s. i njegove časne majke Merjeme, i svjedoči da je to nasljeđe poteklo sa istog, Božanskog, izvora, i da su muslimani jedini autentični i prirodni nasljednici i čuvari tog nasljeđa.  Evo tog dokumenta: ‘’U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog!  Ovo je garancija i obećanje koje je Allahov rob, Omer ibn el-Hattab, vođa pravovjernih, dao stanovnicima Kudsa. Dao im je sigurnost i garanciju u pogledu njihovih života, imetaka, crkava i križeva. Njihove crkve muslimani ne smiju nastanjivati, niti ih rušiti, niti se od njih i njihovog zemljišta smije nešto oduzeti i umanjiti, kao ni od njihovih privatnih posjeda. Stanovnici Kudsa ne smiju se prisiljavati da napuste svoju vjeru niti im se smije bilo kakva šteta učiniti. Stanovnici Kudsa obavezuju se na plaćanje džizije kao i stanovnici drugih gradova, a ako neko želi dobrovoljno napustiti Kuds, on to može učiniti i sa sobom ponijeti svoj imetak i vjerske relikvije, a mi im garantiramo bezbjedno napuštanje grada. Ovaj dokument je jamstvo od Allaha, Njegovog Poslanika, muslimanskih vođa i svih muslimana, ukoliko stanovnici Kudsa plate džiziju na koju su s obavezali. Svjedoci ove garancije su: Halid ibn Velid, Amr ibn As, Abdurahman ibn Avf i Muavija ibn Ebi Sufjan.’’  Ovaj Omerov dokument potvrda je islamske tolerancije, poštivanja ljudskih prava i sloboda, i čuvanja tuđih: života, vjere, časti i imetka. Blagodati tog dokumenta i njegovih zaključaka, u praksi su kušali i osjetili i kršćani i židovi, a posebno židovi koji su bili izloženi stalnim progonima i pogromima od strane kršćana. Vrhunac tih pogroma židovi su doživjeli u vrijeme zločinca Hitlera, jer tada nije bilo ni Omera, ni Salahudina, ni sultana Mehmeda Fatiha, niti jake islamske države da ih uzme u zaštitu, a da je postojala takva država, bez sumnje bi ih zaštitila i prihvatila u svoje okrilje. No i pored toga, židovi i njihova cionistička vlada, evo već više od pola stoljeća, na muslimansku dobrotu i zaštitu uzvraćaju zločinom i genocidom nad muslimanima Palestine i Kudsa.   

Muslimani imaju vjersko-povjesnu obavezu čuvanja Kudsa
Pored toga što je Omerov dokumnet dokaz muslimanske tolerancije i čuvanja ljudskih prava, on je i dokaz svetosti Kudsa i mjesta koje zauzima kod muslimana. Od trenutka potpisivanja Omerovog dokumenta, Kuds i svi njegovi stanovnici uživali su zaštitu muslimanskih vladara kao što je uživaju Ka’ba u Mekki i Poslanikov, sallallahu alejhi ve sellem, mesdžid u Medini. Život u miru, slobodi i blagostanju u Kudsu se nije prekidao sve dok njegovu svetost nisu oskrnavile krstaške horde koje su ga osvojile 1099. godine i vladale njime do 1187. godine. A zatim se život u svjetlu posljednje Allahove Objave u gradu Objave, Kudsu, nastavio sve do 1948., odnosno 1967. godine, od kada Kuds i muslimani u njemu žive besane noći i dočekuju krvava i bolna jutra i to pred licem velikih sila i naroda koji se pozivaju na svetu povijest i zaklinju u poslaničku tradiciju. Da su muslimani zaista čuvali svetost Kudsa i nepovredivost ljudskih prava, svjedoči također i ugovor koji je potpisao abasijski halifa, Harun Er-Rešid sa kršćanskim vođom Karlom Velikim 796. godine, dozvolivši mu tom prilikom da popravi crkve u Kudsu i dajući garanciju o zaštiti kršćanskih hodočasnika Kudsu.

Muslimani cijelog svijeta, a ne samo oni u Kudsu i Palestini, gledaju na Kuds kao jedan od tri sveta grada, kao na centar monotestičke kulture koja se mora očuvati. Oni posjećuju Kuds kao grad i mesdžid u kojem je jedan namaz 500 puta vrijedniji od namaza u nekom drugom mesdžidu, osim namaza u Mesdžidul-Haramu i u Poslanikovom mesdžidu u Medini. U Kudsu se, jednako kao i u Meki, nalaze tragovi te jedinstvene kulture i civilizacije. Ako je Ibrahim a.s. udario temelje K’abe u Mekki, pa njegovo tijelo je, kako stoji u mnogim predajam, ukopano u Kudsu. Ako muslimani svakodnevno u namazu okreću svoja lica prema Kabi, oni nisu zaboravili da su Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, i njegovi ashabi, šesnaest mjeseci okretali lica prema Kudsu, i u Medini i danas postoji mesdžid sa dvije kible, Mesdžidul-kibletejn, koji svjedoči tu praksu. Muslimani na Kuds gledaju kao na mjesto u kojem je Allah dž.š. govorio s Musaom a.s., u kojem je obradovao Zekerijjaa sinom Jahjaom, u kojem su ptice i brda zajedno s Davudom a.s. veličali Allaha, u kojem je rođen Isa a.s. i u kojem je progovorio u kolijevci, zatim, u kojem mu je spuštena sofra s nebesa kao jasna mu’džiza i dokaz njegovog poslanstva, i odakle je uzdignut na nebo kada su ga nevjernici i zločinci, slični današnjim cionistima, htjeli ubit. I na poslijetku, muslimani na Kuds gledaju kao na mjesto koje je bilo zadnja tačka Muhammedovog, sallallahu alejhi ve sellem, israa, blagoslovljenog putovanja iz Mekke u Bejtul-Makdis i početna tačka njegovog mi’radža i uzdignuća na nebo.

Nećemo lažne mirovne konferencije, hoćemo samo Omera
Za razliku od muslimana, židovi i kršćani, a posebno ovi prvi, imali su izuzetno negativan odnos prema nasljeđu o kojem govorimo. Poslanici koje smo nabrojali, kao i Isaova majka, Merjem, bili su zlostavljani od tadašnjih židovskih glavešina, iako su i sami pripadali tom narodu. I da nije Allahove pomoći i podrške, ni jedan od njih ne bi izvršio zadatak s kojim ga je Allah zadužio, i vjerovatno bi doživjeli istu sudbinu kao i Zekerija a.s. i njegov sin Jahja a.s., koji su ubijeni na najsvirepiji način. Eto, zbog toga kažemo da se na primjeru Kudsa i odnosa prema njegovoj povijesti i njegovim stanovnicima, otkriva tajna rušilačkog karaktera i zločinačkih namjere i djela judeo-kršćanskog saveza u savremenom dobu. Međutim, oni bi morali znati da njihova dominacija neće trajati vječno i trebali bi imati na umu dobronamjernu poruku i apel poznatog engleskog historičara Arnolda Tojnbija, koji je uputio židovima u Izraelu 1955. godine, poručivši im: ‘’Ne ponavljajte grešku i zločin kršćana! Zaostalost, rascjepkanost, anarhija i sveopća smutnja koja je u X i XI stoljeću vladala arapsko-islamskim svijetom, učinila je da su kršćani u svom pohodu uspjeli pobjediti muslimane u mnogim bitkama i uspjeli su srušiti, uništiti i ubiti sve ono do čega je došla njihova noga i njihova sablja, uvjereni da mogu protjerati Arape i da sabljom mogu zbrisati sa lica zemlje sve što podsjeća na arabizam i islam, isto kao što su židovske vođe s punim ubjeđenjem vjerovali u to 1948. godine. Međutim, konstantni porazi muslimana u vrijeme krstaških ratova, otvorili su muslimanima oči i oni su shvatili svoje slabosti, kao što su shvatili da je izvor njihove snage u jedinstvu, pa su pod komandom Salahuddina Ejubija, ostvarili veličanstvenu pobjedu, 3. jula, 1187. Godine na Hitinu.’’  Kao da im je želio poručiti da je samo pitanje dana kada će muslimani pod vođstvom Omerovog i Salahudinovog nasljednika ponovo osloboditi Kuds i iznova oživjeti duh poslaničke civilizacije, i kao nekada Omer i Salahudin, uspostaviti pravdu u Kudsu i svim ljudima obezbjediti slobodu vjere, života i sva ljudska prava.

Jer, u Kudsu i kamen progovara:
Ne samit, ne mirovna konferencija!
Mi želimo samo hazreti Omera.

Saff br. 283.

Print Friendly  Čekajući Omera i Salahudina pf button both



X