Džemati na apaurinima

Piše: Nermin Spahić

Imamski rad predmet je mnogih kontroverzi i polemika u narodu. Uloga imama oscilira od heroja do lezihljebovića, od aristokrata do asketa, pa je malo ko ravnodušan i neće imati ponešto da kaže na ovu temu. Oni vrijedni i savjesni govore svojim trudom sami o sebi, zato ćemo kazati ponešto o ovima drugima. Najveća zamjerka službi nekih imama zapravo je nerad i sumnjivi etički principi. Sa stanovišta odgovornosti prema poslu, prosto je neshvatljivo da imamu u nekom džematu nakon dvadeset godina službe može biti svejedno što se njegov posao i dalje svodi na povremeno puštanje ezana u praznoj džamiji i klanjanje džuma i dženaza. Tu potpunu ravnodušnost naspram vjerskog života uzburka jedino ponekad finansijska politka u žučnim raspravama džematskih odbora. Što se tiče etike, tu je na prvom mjestu korumpiranost jer svašta vam može stati u obraz ako ste u stanju doći na dženazu čovjeku kojeg niste poznavali i za proučenu suru Ihlas i ostalo što ide uz nju, od ožalošćene porodice uzeti kovertu sa stotinu maraka. Ogorčenost naroda ogleda se i u tome što neki imami često prema džematima imaju odnos kao politička partija prema opoziciji, pa ne brane njihov, već interes svoje “firme” koja često poprima osobine porezne uprave jer se stječe utisak da je jedina bitna stavka u odnosu prema džematu izmirivanje materijalnih obaveza. Njihov broj i visina opet je priča za sebe. Prazne džamije bez ikakvih aktivnosti, učmalost, poigravanje sa vjerskim propisima, gramzivost, netransparentnost, hronični manjak komunikacije sa džematom i često kršenje Pravilnika samo su još neki od problema.

Pored nabrojanih stavki koje oslikavaju odnos nekih imama prema svom poslu, posebna priča je vjersko (ne)znanje džematlija. Svima su nam poznati slučajevi da mujezin godinama pravi katastrofalne greške pri učenju ezana, a da njegov imam ne nađe za shodno da ga poduči. U nekim džematima ako imam neplanirano ne dođe na namaz (u nekima se to događa veoma često), od dvadeset džematlija nema niko da ga zamijeni i stane u mihrab. Govoriti o adabima ponašanja u džamiji, problemima sa naklanjavanjem i o poznavanju temeljnih šerijatskih propisa suvišno je, jer situacija je poražavajuća. U mnogim džematima prosječan vjernik koji godinama dolazi u džamiju ne zna pravilno proučiti Fatihu i razlikovati namaski farz od rukovanja pri izlasku iz džamije. Primjera ima još puno jer situacija nije bolja ni sa ostalim vjerskim postulatima i dužnostima. Nije problem što ove stvari postoje, nego je problem što nikome ne smetaju, niti bilo ko obraća pažnju na njih. Vrhunac ironije jeste kad vam sve ovo neko argumentira “bosanskom tradicijom”.

Osim praznih džamija, ovakav odnos za posljedicu ima i mnoge nesporazume i razdor među džematlijama. Ljudi se po džamijama svađaju i narušavaju odnose zbog raznih banalnosti, od toga da li se smije klanjati bez kape do toga da li je brada sunnet ili haram. Isključivi uzrok ovoga jeste nezainteresiranost imama da savjetuje i educira. Izlizane priče o spomenutoj svetoj kravi zvanoj “bosanska tradicija” ne mogu biti izgovor za ovakvu poražavajuću situaciju. Neznanje, učmalost i islam “na aparatima” nisu naša tradicija. Apsurdno je braniti model vjerskog djelovanja koji je nastao kao rezultat represije komunističkog režima. Danas su okolnosti drugačije, pa samim tim treba mijenjati i pristup. Veliki broj ljudi ne prihvata više prevaziđeni koncept iz Titovog vremena po kojem je Ilmihal bio alfa i omega vjerskog znanja i prakse. Ljudi žele više od toga, jer islam jeste više od toga, ali neki imami očito ne žele.

Iako je rad sa djecom kroz mektebe i školu za pohvalu, on nije dovoljan, jer se ipak radi o nivou koji vjerniku nije dovoljan za adekvatno prakticiranje svih vjerskih dužnosti kroz život. Ne može čovjek koji počne klanjati u tridesetoj godini doći u mekteb ili školu. Tu, recimo, postoji jedna velika praznina. Džamija treba imati atraktivnu ponudu u pogledu edukacije koja svakom članu može ponuditi ono neophodno da bi bio dobar musliman, a toga trenutno nema. Zbog toga su ljudi prisiljeni da se okreću drugim izvorima ili vjeru uče sa Facebooka i YouTubea, pošto će od lokalnog efendije u najboljem slučaju dobiti “nemoj se ti puno oko toga… nije to bitno”.

Mislim da bismo zbog svega ovoga konačno trebali sebi priznati da imamo problem profesionalne i etičke pogubljenosti jednog dijela imama. Zbog loše regulative, popriličnog nemara i zatvaranja očiju viših instanci, vjerski život na džematskom nivou u potpunoj je ovisnosti od volje svog predvodnika. Sve se svodi na to koliko je on spreman raditi ili ne. Iz tog razloga dobili smo džemate koji doslovno cvjetaju, ali, nažalost, imamo i dosta onih koji hiberniraju jer su njihovi imami uspavani poput Trnoružice.

Takvi službenici su bespogovorni zagovornici ideologije “ne talasaj”. Njima loše stanje odgovara jer u ambijentu potpune duhovne dezorijentiranosti džemata potreba za radom i zalaganjem je minimalna, a komfor maksimalan. Takvi su postali imami zbog plate, a ne za platu. Oni su se školovali da mentalno budu poput državnih službenika, a ne lidera i imama. Svoj poziv ne vide kao priliku za rad, već za uhljebljenje. To je tehvid – hatma – dženaza – struja, i njima je svaka promjena, pa i ona nabolje, prijetnja. Oni čuvaju zanat. Što ljudi manje znaju, manje će dovoditi u pitanje njihov nerad i neke neutemeljene prakse kojima je jedina svrha lična materijalna dobit. Pokušaj promjene stanja u takvim džematima jesu potencijalni Piljužići, a svaka kritika neradu povod za svađu i razdor u džematu. Ovo je naročito problem u nekim seoskim džematima. Ovi imami moraju napokon shvatiti da je kritika normalna i poželjna pojava i da je krajnje vrijeme da svoju pasivnost prestanu maskirati licemjernim kontraoptužbama za napade na svoju ličnost ili Islamsku zajednicu. Islamska zajednica je vlasništvo svih njenih članova i kritika rada nekog imama nije nužno i kritika Islamske zajednice kao institucije svih muslimana. Stanje indiferentnosti se ne podrazumijeva jer džamije nam ne trebaju samo da bi svršenici islamskih fakulteta imali gdje raditi.

Indolentnost i nezainteresiranost džemata ne amnestira nerad imama jer on nije volonter, već uposlenik koji svoj posao treba obavljati savjesno i u skladu sa (kakvim-takvim) Pravilnikom. Često imamo i apsurdnu situaciju da upravo imam zbog svoje ograničenosti ili sujete guši razvoj džemata. Nekad je dovoljno da imam ne ometa prirodni razvoj džemata, a da stvari idu dobrim tokom. Postoje slučajevi da za imamom klanjaju hafizi, profesori i druge džematlije željne rada, ali oni su na margini jer im nefleksibilan ambijent koji ignorira aktivizam ne dozvoljava eksponiranje i angažman kojim bi doprinijeli kvalitetnijem vjerskom životu. Ove stvari nimalo ne doprinose jedinstvu i snazi džemata, kao ni zadovoljstvu njegovih pripadnika.

Ovakav imam nema opravdanja jer u susjednom džematu njegov kolega “vozi” 300 km/h, džamija je puna, aktivnosti brojne i džemat složan, dok je on u vječitom “leru”, a džematlije potpuno apatične. Ne bi li se takav trebao zastidjeti kolege koji svojim proaktivnim pristupom impresionira ili barem imati minimum odgovornosti prema pozivu koji obavlja?! Upravo ova velika razlika u džematima sličnih uvjeta jeste dokaz nečijeg rada ili nerada. Postoje mnoge džamije gdje katastrofa vlada godinama, iako su mogućnosti za popravak stanja velike. Dok jedni imami glavu ne dižu od posla, drugima je problem karijere kako dolaziti redovno na namaze ili održati hutbu bez wi-fi pristupa internetu.

Kako popravljati stanje? Kao prvo, svi bi trebali manje fejzbučiti, a više raditi. Džemat će biti dobar onoliko koliko ćemo mi biti dobre džematlije. Na taj način najlakše je ostvariti pozitivan pritisak. U najvišim organima Islamske zajednice  (ne)rad imama još uvijek je, nažalost, tabu tema, pa u praksi malo ko brine o tome. To je velika šteta jer bez podrške i priznanja kvalitetnom radu, te sankcioniranja i popravljanja lošeg, teško da će biti napretka. Pošto neka značajnija promjena sa vrha uskoro neće doći, ostaje mogućnost da svako djeluje lokalno i tako doprinese općem boljitku. Ne trebamo pasti u istu zamku kao naši predvodnici, pa da od silne priče o transcendentnim refleksijama mevluda u tradiciji Papua Nove Gvineje zapostavimo stanje u svojoj sredini. Svaki pojedinac sebi treba postaviti pitanje koliko Islamsku zajednicu doživljava svojom i koliko je spreman žrtvovati se za progres. Bez našeg angažmana, dolaska na namaze, plaćanja članarine i drugih vidova pomoći funkcioniranju džemata, svaka je priča suvišna. Bez obzira na netransparentnost oko finansija, džamije bez istih ne mogu funkcionirati.

 Ne treba ni od imama uvijek očekivati previše, iako je njihova uloga ključna. Ne treba se zanositi, već treba pokušati razlikovati realne mogućnosti od nerada. Ni njima okolnosti ne idu uvijek naruku jer neke sredine su specifične. Nemaju ni svi iste potencijale, pa ne mogu sve stići. U svakom slučaju, prvo im treba maksimalno pomoći, a zatim kritizirati otvoreno, konstruktivno dobronamjerno i dostojanstveno.

Valjda ćemo onda, nakon što uradimo što je do nas, uz dovu Gospodaru, imati veći broj hodža koji će više biti organizatori vjerskog života, a manje džamijski inventar.

Print Friendly  Džemati na apaurinima pf button both



X