Dvadeset i jedna godina od početka oružane agresije i genocida u republici BiH

Hatib: Nezim Halilović Muderris

Dvadeset i jedna godina od početka oružane agresije i genocida u republici BiH HUTBEBraćo i sestre u islamu! Danas 24. džumade-l-ula 1434.H., 05. aprila 2013. godine, hutbu sam naslovio sa Dvadeset i jedna godina od početka oružane agresije i genocida u Republici Bosni i Hercegovini. Tema je sama po sebi nametnuta, obzirom da je sutra inša-Allah tačno dvadeset i jedna godina od zvaničnog početka oružane agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu od strane krnje Jugoslavije, a godinu dana poslije i od strane Republike Hrvatske. Braćo i sestre, pojmovi „oružana agresija“ i „genocid“ su kodovi moderne historije Bošnjaka, kodovi koje ne smijemo zaboraviti kako se isto ne bi ponovilo našoj djeci i potomcima, pa i nama samima, to su riječi koje moramo dobro urezati u našu memoriju i memoriju naših ukućana, rodbine i prijatelja, tačnije našega naroda!

 

Braćo i sestre, podsjećam sebe i vas na dio 217. ajeta Sure El-Bekare:

 

...وَلاَ يَزَالُونَ يُقَاتِلُونَكُمْ حَتَّى يَرُدُّوكُمْ عَنْ دِينِكُمْ إِنِ اسْتَطَاعُوا…

 

Oni će se neprestano boriti protiv vas, dok vas ne odvrate od vjere vaše, ako budu mogli…

 

Ova kur’anska istina ostaje sve do Sudnjega dana i o njoj nema polemike, a najčudnije je i najbolnije kada se ove kur’anske istine kušaju vlastitim iskustvom i opet se ne izvuče pouka.

 

Početkom 1992. godine srpski nacionalisti su odlučili provesti u djelo Načertanije, Ilije Garašanina, srpskog nacionaliste koji je u sredinom XIX stoljeća zagovarao stvaranje Velike Srbije, kao i Memorandum SANU (Srpske akademije nauka i umetnosti) iz Beograda, sačinjen 1986. godine, koji je naglašavao “nužnost nacionalnog ujedinjenja srpskog naroda, bez obzira gdje se nalazili“. Glavni redaktor Memoranduma, Srpski nacionalista Dobrica Ćosić ističe da je “ujedinjenje svih Srba u jednu državu historijski cilj srpskog naroda”. U cilju stvaranja “Velike Srbije” izvršena je kompleksna politčko-psihološka priprema masa za ratna osvajanja, uz famozne mitinge i “događanja naroda”.

 

Nakon agresije na Sloveniju i Hrvatsku, uslijedila je duga i teška oružana agresija na Republiku Bosnu i Hercegovinu, koju su provodili: takozvana JNA, jedinice MUP-a krnje Jugoslavije, paravojne formacije krnje Jugoslavije u vidu: Arkanovaca, Šešeljevaca i drugih i izdajničke srpske snage iz Republike Bosne i Hercegovine. Obzirom da Srbi u Republici Bosni i Hercegovini nisu bili locirani na jednom području, preduzete su opsežne zločinačke akcije ubijanja, hapšenja, silovanja, mučenja i protjerivanja nesrba, a na prvom mjestu Bošnjaka.

Četnici su partizanske kape i spomenice, kojima su se okitili poslije Drugog svjetskog rata, zamijenili šajkačama i kokaradama, koje su bile njihovo trajno obilježje. Okrvavljene kame, kojima su s koljena na koljeno klani Bošnjaci i kojima su parane utrobe trudnica, a živa izvađena djeca bacana u zrak i dočekivana na njih, bile su iznova naoštrene i spremne za krvavi pohod. Svo oružje i oruđe takozvane JNA, kao i oružje Teritorijalne odbrane Republike Bosne i Hercegovine, koje smo mi građani Republike Bosne i Hercegovine godinama plaćali i kupovali, stavljeno je na raspolaganje četnicima, koji su pokrvavljenih očiju jurišali na sve što je ikada imalo veze sa islamom i muslimanima. Istina je da su meta njihovih zločina bili i drugi narodi, kao i pojedini Srbi koji su odbili da učestvuju u zločinima. I uživali su zločinci u svome zločinu smatrajući to velikom čašću, podvigom i pobjedom srpskoga naroda, a jadni li su narodi koji ubijanje nedužnih ljudi, silovanje njihovih čestitih majki, supruga i kćeri i pljačkanje njihove imovine smatraju herojstvom!

Agresori na Republiku Bosnu i Hercegovinu nisu pravili razliku između: vjernika i ateiste, kuma i nekuma, člana SDA i Pokreta za Jugoslaviju, manje pobožnog i više pobožnog, moralnog i nemoralnog, trijeznog i pijanice, onoga koji je jeo krmetinu i drugoga koji je nikada nije probao, onoga ko je udavao za njih i koji se ženio od njih i onoga koji to nije činio, onoga koji je psovao svetinje i onoga koji to nije činio, onoga koji se zaklinjao u Jugoslaviju i bratstvo i jedinstvo i onoga koji je znao da je to farsa prisutna samo u bošnjačkim glavama… Svi su Bošnjaci pred agresorima i domaćim izdajnicima i zločincima bili isti i svi su trebali biti poubijani na što svirepiji način. Kada srbijanski zločinci u Bijeljni nisu mogli razlikovati, Bošnjaka od nebošnjaka, ubijali su sve osunećene muškarce. Silovane su djevojčice od devet godina i nene od osamdeset godina, a zločinci su bili svjesni da je “udariti na čast žene muslimanke” teže  i od samog ubistva. Tako je projekat silovanja sistematski provođen na čitavom okupiranom teritoriju Republike Bosne i Hercegovine. Zločinci su silovali djevojčice na oči njihovih roditelja, braće, deda i nena. U usijane rerne su pred očima majki stavljali njihovu dojenčad. Korištene su i druge najgnusnije metode zločina nad kojima um staje…

Zločini iz I i II svjetskog rata nad golorukim i naivnim Bošnjacima su se ovoga puta dešavali na kraju XX stoljeća, na oči cijeloga svijeta, dok su naivni Bošnjaci bili sigurni u efikasnu vojnu intervenciju i humanitarnu pomoć međunarodne zejadnice, koja je bila obavezna zaštititi svoju novu članicu UN-a, ali te pomoći nije bilo. Naprotiv, građanima Republike Bosne i Hercegovine uveden je embargo na uvoz naoružanja, što je bilo klasično vezanje ruku žrtvi, dok je agresor na raspolaganju imao silnu tehniku i dobro obučeno ljudstvo. U embargu na uvoz oružja u Republiku Bosnu i Hercegovinu se ogleda licemjerstvo međunarodne zajednice i saučesništvo u zločinu i to ova tvrda bošnjačka glava mora dobro zapamtiti.

Genocid nad Bošnjacima, na cijelom prostoru Republike Bosne i Hercegovine, a posebno u takozvanim zaštićenim zonama: Srebrenici, Žepi, Goraždu i Bihaću, te u Prijedoru, Bijeljini, Bratuncu, Čajniču, Čapljini, Derventi, Doboju, Donjem Vakufu, Foči, Gacku, Modriči, Nevesinju, Prozoru, Rogatici, Rudom, Stocu, Tesliću, Vlasenici, Višegradu, Zvorniku i drugim općinama događao se na očigled cijeloga svijeta i to Bošnjaci ne smiju zaboraviti, jer zaborav je jedan od najsvirepijih i najbezdušnijih neprijatelja jednoga naroda. Bošnjaci su samo zato što su muslimani, bili predmetom neviđenog genocida koji je imao za cilj njihovo biološko istrijebljenje kao i zatiranje njihovih: vjerskih, kulturnih i svih drugih obilježja.

Evropa i Zapad su zasigurno pali na ispitu kada su bezdušno posmatrali kako se Bošnjaci, jedan od najstarijih evropskih naroda, ubija i kako se ruše kulturna blaga, kojima bi se trebala ponositi Evropa i cijeli svijet. Prije pet stoljeća, u vrijeme kada se kršćanska Evropa dičila svojom prljavštinom i kada je ta ista Evropa inovirala štikle, kako bi prljavim evropskim ulicama mogli da se koliko-toliko normalno kreću, u vrijeme kada su tragali za najboljim mirisima, kojima su željeli neutralisati smrad koji se zbog nekupanja mjesecima i godinama širio evropskim metropolama, u Sarajevu i Bosni i Hercegovini su bila: javna kupatila, javne česme, javne besplatne bolnice, hanovi, karavan-saraji, učilišta i biblioteke. U to vrijeme su se na najboljim lokacijama, u blizinama džamija, od državnih novaca pravile crkve i sinagoge i nikada se niko od muslimana nije protivio jačini crkvenih zvona, i nikada niko nije ni pomislio da kaže koju ružnu riječ nemuslimanu, jer je pravo svakog čovjeka da vjeruje u što želi. A u toj istoj “civiliziranoj i demokratskoj” Evropi, na početku XXI stoljeća u većini zemalja nema džamija, niti će ih sve su prilike uskoro biti, jer se, navodno, ne uklapaju u regulacione planove, a da ne govorimo o ezanu koji se može učiti samo u zatvorenom prostoru.

U Republici Bosni i Hercegovini je proveden strašan genocid, a na njegovim temeljima je u Dejtonu priznata i genocidna tvorevina dejtonska Republika Srpska, u čemu međunarodna zajednica ima velike “zasluge.”

Braćo i sestre, ne zaboravimo agresiju na Republiku Bosnu i Hercegovinu i genocid nad Bošnjacima, budimo budni i oprezni, trudimo se da u svojim životima budemo dosljedni nosioci baklje islama, rađajmo, odgajajmo i školujmo našu djecu, učimo ih da budu moralni, vrijedni, hrabri, jasni i nepokolebljivi, pričajmo im o agresiji i genocidima, budimo ponosni i odlučni i nikada više ne dozvolimo da stojeći u redovima čekamo milost koljača!

Gospodaru, učvrsti nas na putu islama, pomozi našoj braći u Siriji, Palestini i na svakom drugom mjestu gdje su ugrožena prava muslimana i podari im skoru pobjedu, sačuvaj nas od zla Tvojih i naših neprijatelja, kazni zločince zasluženom kaznom i ostavi ih bez pomena i poroda i zameti im svaki trag, uputi našu djecu i potomke i učini ih prvacima ummeta i radostima naših očiju i srca, budi nam Milostiv na Sudnjem danu i počasti nas u Džennetu društvom poslanika, iskrenih, šehida i dobrih ljudi!

 

وَ السَّلاَمُ عَلَيْكُمْ وَ رَحْمَةُ اللَّهِ!

Print Friendly  Dvadeset i jedna godina od početka oružane agresije i genocida u republici BiH pf button both



X