Džumanina priča: Mama, hoće li i nas ubiti?


Preveo: Denis Rizvić
Džumanina priča: Mama, hoće li i nas ubiti? fallujah2Cijele noći nisam mogla spavati. Drhtala sam cijelim tijelom i bez obzira šta da sam uradila da se smirim, nisam mogla prestati drhtati. Sada znam da je babo bio strašno zabrinut za mene, ali tada sam bila toliko izgubljena u strahu, koji me stiskao i paralizovao, tako da mi se sve i svako činio tako dalekim, pa čak iako su stajali odmah pored mene, u istoj sobi. Bila sam u “boci” (svome svijetu), okružena debelim, iskrivljenim staklom. Svaki put kada bi eksplodirala bomba nešto u mojoj glavi bi “puklo” i svi ljudi i stvari oko mene u našem stanu bi nestali. I onda kada bih se ponovo “probudila”, gledajući oči svoga babe i mame, tražeći olakšanje u njihovim očima, ali olakšanja nije bilo, i strah je ostajao duboko u meni. Ne sjećam skoro ničeg što sam radila da mi prođe vrijeme u tim danima.

Salwa, moja mala sestra, plakala je i plakala. Mama ju je uzimala u naručje i držala je, ali i mama je bila uplašena i suze su joj kapale niz obraze. Babo nije mogao ništa učiniti da mama prestane plakati, bio je uznemiren, i govorio joj je da samo pogoršava situaciju. Mama se trudila da prestane plakati, zarila bi svoje lice u Salwinu kosu i zatvarala bi oči- kao da je tražila neko utičište da se sakrije. Nisam mogla da idem do mame kada bi plakala- bojala sam se da će, ako joj dođem preblizu, suma naših strahova uzrokovati da bomba eksplodira baš na našoj zgradi.

Moj stariji brat, Ali, trudio se da bude kao babo, ali sam znala da je prestrašen zbog načina na koji je gledao babu. Jednog jutra, vidjela sam ga da plače kada se probudio. Babo ga je odveo u kupatilo. Tamo su pričali dugo vremena, ali nisam mogla čuti o čemu pričaju. Ali je skrenuo pogled od nas kada su napokon izišli. Kasnije tog jutra mama je skinula plahte sa Alijevog kreveta i vidjela sam krug od blijede, žućkaste mokraće na sredini bijele plahte. Pretvarala sam se da ništa nisam vidjela, ali sam se zacrvenjela zbog Alija, koji je imao 12 godina i koji je želio da bude kao babo.
Nikada to nisam spomenula, ni kasnije kada me zadirkivao i uznemiravao dok smo se igrali; niti onda kada sam bila zaista ljuta na njega kada se ponašao kao jedan od muškaraca i ignorirao me kada su tetke, dajdže i rođaci došli u goste.

Svi prozori u našem stanu bili su razbijeni do četvrtog dana napada i bilo mi je toliko hladno da nisam mogla pokretati svoje prste. Htjela sam da pišem domaću zadaću, da bi zaokupila svoje misli, ali hladnoća nije dopuštala mojim rukama da rade niti mojoj glavi da skrene misli. Morali smo uduplati ili utrostručiti naše čarape, jer je na podu još uvijek bilo sitnih komadića stakla koje nismo vidjeli, iako smo meli po cijeli dan, samo da nešto radimo.

Po danu makar smo mogli vidjeti po stanu i bilo je manje eksplozija nego kada padne mrak, ali nismo mogli izlaziti vani, niti smo to željeli. Svjetla nije bilo skoro sve vrijeme i većinom smo jeli hladnu hranu. Samo je babo izlazio van tokom dana. On je radio dan za danom. Govorio je da je to njegova dužnost, jer je morao pokazati ljudima izvan Gaze šta nam se dešava svakog dana. Nisam znala kako je to mogao uraditi, ali babo mi nikad nije lagao. Pitala sam se da li bi on mogao nekome reći da nešto učini i da bombardovanje prestane. Morao im je reći da je puno, puno ljudi ovdje zatvoreno, bez dovoljno hrane i na meti bombi. Ako bi uspio to reći dovoljnom broju ljudi izvan Gaze, možda bi oni mogli učiniti da avioni prestanu letjeti i bombardirati nas svaku noć.
Željela sam upitati babu s kim je pričao, ali sam se bojala. Izgledao je umorno i znala sam da je gladan. On je donosio hranu kući kada god bi se vratio, ali većinom bi sve davao nama. Bio je smiren i tih, i sjeo bi pored mene na krevet. Kada je babo bio s nama kod kuće, ja bih malo izišla iz svoje “boce” i, na nekoliko sekundi, zamišljala sam da smo u prijašnjem vremenu, kada je sve bilo “normalno”. Mogla sam osjetiti poznate mirise iz naše kuhinje i mamu kako kuha kada bismo mi došli iz škole. Ostavili bi naše školske torbe kod vrata i izuli bismo obuću. Babo bi uskoro došao kući, a onda bismo jeli i razgovarali o našem danu, čitali bi ili učili za ispite. U danima kada bi tenkovi i džipovi došli u Gazu, ne bismo izlazili vani, ali bismo mogli gledati dječije emisije na TV-u, ako bi radio generator, a babo i mama su mislili da će nam to pomoći da zaboravimo vojnike i da li će oni doći i do našeg dijela grada sa svojim puškama.

Prošlo je mnogo noći prije nego što sam babi mogla ispričati o danu kada je on trčao kroz cijeli grad da me odvede iz škole, o prvom danu ubijanja. Ja sam baš izlazila iz škole kada se začula velika eksplozija. Bilo je to samo nekoliko metara od mjesta gdje smo se ja i moji prijatelji iz razreda razilazili u raznim pravcima i odlazili kućama. Policijska stanica se nalazila odmah sa druge strane ulice i tu su se desile najveće eksplozije. Sjećam se dima i plamenova, galame muškaraca i vatrogasnih kola. Bili smo toliko uplašeni i nismo znali šta da radimo jer su učitelji galamili i govorili da radimo različite stvari. Neki od njih su vikali da se vratimo unutra, ali djeca iz podnevne smjene su već stizala, i neki od njih su se okrenuli i počeli bježati svojim kućama, prije nego što su i ušli u školu.

Vani su ljudi vikali i trčali na sve strane. Ja sam se ukočila na jednom mjestu i nisam znala da li bih se pomaknula sa tog mjesta da nisam vidjela kako babo trči prema meni i doziva moje ime. Dug je put do našeg stana. Kasnije sam saznala da je on uskočio u taksi odmah nakon što je čuo eksploziju i da je rekao taksisti da ide što brže može. Vozač je htio da pomogne, ali nije htio voziti tako blizu policijske stanice, tako da je babo morao ostatak puta trčati. Kada sam ga ugledala, sve sam zaboravila osim njegovih velikih ruku koje su me grlile, i njega kako izgovara moje ime i govori: ”Ti si dobro.”  Stalno je ponavljao: ”Bit ćeš sada dobro. Ja sam sada sa tobom.”  Ja nisam plakala. Samo sam trčala sa njim dok nismo našli taksi koji nas je odbacio kući. Te noći moje tijelo je počelo drhtati i nije htjelo prestati. Spavala sam, ali nisam spavala; govorila sam, ali nisam govorila. Nebo iznad Gaze je bilo sivo i hladno. Salwa je već bila kod kuće, sa mamom, a Ali je dotrčao kući sam, jer je njegova škola bila blizu. Bili smo zajedno dok je noć padala nad Gazom, i dok je zemlja drhtala i ljutito gorila oko nas iduće tri sedmice.

Pete noći babo je došao i sjeo pored mene. Uzeo je moje ruke i pokušavao da zaustavi moje drhtanje. Tada sam mu rekla o rukama i nogama koje su letjele oko policijske stanice kod moje škole; o krvavim komadima mesa koje sam vidjela na zemlji oko sebe. Moje grlo se toliko stisnulo, i nisam mu mogla govoriti više sve dok me nije zagrlio i rekao mi da je užasno to što sam vidjela. I da je uredu da plačem. Sada bi željela sve to da zaboravim- ali ne mogu. Kada god čujem eksploziju ja se sledim na trenutak, zaboravljajući i da dišem. Tada ponovo proživljavam te prve, smrtonosne minute, svaki put, i onda sve ostalo me zapuhne kao dašak hladnog vjetra sa mora. Sjetim se Salwinog drhtavog, prestrašenog glasa kada bomba padne negdje blizu i naša zgrada se zatrese:”Mama, da li će i nas ubiti?”

Pretpostavljam da je tada svako postavljao to pitanje. Da li smo mi sljedeći? Da li će i nas ubiti? Preselili smo se poslije u drugi dio grada. U novi dom i mjesto bez strašnih sjećanja. Pomoglo nam je da zaboravimo, iako se zbog eksplozija još uvijek sledim od straha. Znam da još uvijek nije gotovo i pokušavam da se skoncentrišem na školu i prijatelje. I svaki dan očekujem da ponovo počnu eksplozije.

Piše: Jennifer Loewenstein-  saradnik na Fakultetu za bliskoistočne studije na Univerzitetu u Viskonsinu. Istovremeno je upravitelj projekta LEAP (http://www.leapsummerprogram.org); , slobodni novinar istražitelj i osnivač Memorijalne fondacije Carol Chomski (www.chomskyfund.org)

Print Friendly  Džumanina priča: Mama, hoće li i nas ubiti? pf button both



X