ISTAKNUTORamazan i post

Duhovne dimenzije posta

75pregledi

Priredio: Ersan Grahovac

            Ibnu Kajjim el-Džeuzijje kaže: „Intencija posta je sprečavanje duše u zadovoljavanju strasti, njeno odvajanje od uobičajenih radnji i korigovanje snage strasti, kako bi duša bila spremna tražiti ono u čemu se nalazi vrhunac njene sreće i užitka, i prihvatiti ono sa čime se pročistiti i u čemu je njen vječni život; kako bi glad i žeđ otupili oštricu njenih strasti duše i opomenuli je na gladne siromahe. Sužavanjem hrane i pića sužavaju se putevi šejtanu i zauzdava se snaga tijela od pokoravanja prirodi čovjeka u onome što mu šteti na dunjaluku i Ahiretu. (…) Postač ne radi ništa, već samo ostavlja svoju strast, svoju hranu i piće, radi svog Gospodara Kojeg obožava. To je ostavljanje stvari koje duša voli i kojima se sladi, zbog davanja prednosti Allahovoj ljubavi i Njegovom zadovoljstvu, i post je tajna između roba i Gospodara koju ne vidi niko osim Njega. Ljudi mogu vidjeti njegovo ostavljanje vanjskih stvari koje kvare post, ali ne mogu vidjeti da on ostavlja svoju hranu, piće i strast u ime Allaha i radi Njega, a to je suština posta. Post ima začuđujući uticaj na čuvanje dijelova tijela i unutarnje snage, koju čuva od dolaska stvari koje, ako njome ovladaju, pokvarit će je. Post utiče i na pražnjenje duše od prezrenih i prljavih stvari koje su prepreka njenom zdravlju. Post čuva zdravlje srca i tijela, i vraća im ono što su im ukrale ruke strasti. Zato je post najveći pomoćnik u postizanju bogobojaznosti, kao što Allah Uzvišeni kaže: O vjernici! Propisuje vam se post, kao što je propisan onima prije vas, da biste bili bogobojazni. (el-Bekare, 183.) Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, je rekao: ’Post je štit.’, i naredio je post onome ko ima jaku strast za brakom, a ne može da se oženi, jer on svezuje ovu strast. Poenta je u tome da je Allah ljudima propisao post iz Svoje milosti i dobročinstva prema njima, kako bi ih zaštitio, jer se u njemu nalaze mnoge koristi koje svjedoči zdrav razum i neiskvarena ljudska priroda. Kad je u pitanju post najpotpunija uputa je Poslanikova uputa, i njenim slijeđenjem se najbolje stiže do cilja, i ona je najlakša za duše. Pošto odvraćanje duše od onoga na šta je navikla predstavlja jednu od najtežih stvari, propisivanje obaveznosti posta je odloženo do polovine islama, poslije Hidžre, kada se u dušama ustabilio tevhid i namaz, i kada su navikle na kur’anske naredbe. Tako su duše prebačene na post postepeno.“[1]

Stepeni posta

            Ibn Kudame el-Makdisi kaže: „Post ima tri stepena: post običnih masa, post posebnih, i posebnih među posebnima. Što se tiče posta običnih masa, to je suzdržavanje stomaka i spolnog organa od zadovoljavanja strasti. Što se tiče posta posebnih, to je suzdržavanje pogleda, jezika, ruke, noge, sluha, vida i ostalih dijelova tijela od grijeha. Što se tiče posta posebnih među posebnim, to je post srca od niskih želja i misli koje ga udaljavaju od Allaha, i potpuno odvraćanje srca od svega mimo Allaha. Tumačenja ove vrste posta su izložena na drugom mjestu.

            U adabe posta posebnih spada spuštanje pogleda, čuvanje jezika od govora koji nekog može uznemiriti, bilo da je to zabranjeni, pokuđeni ili halal govor koji je beskoristan, i čuvanje ostalih dijelova tijela. U hadisu kojeg bilježi Buharija stoji da je Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, rekao: ‘Ko ne ostavi ružan govor i postupanje po njemu, neka zna da Allahu ništa ne treba njegovo ostavljanje hrane i pića.’[2] To znači da Allah neće mari za njegovo djelo, i da neće pogledati u njega, jer se on suzdržao od onoga što mu je inače halal u vremenima u kojima ne posti, a nije se suzdržao od onoga što mu je u osnovi uvijek haram.

            U adabe posta spada i to da se čovjek ne treba prejedati u toku noći, već treba jesti odmjereno, jer insan nije napunio posudu goru od stomaka. Ako se čovjek prejede na početku noći, nije ni za šta sposoban u ostatku noći, a ako se najede na sehuru, nije ni za šta sposoban skoro do podne. To je zato što puno hrane izaziva lijenost i malaksalost, tako da čovjek propusti poentu posta, jer je poenta posta da čovjek osjeti slast gladi i da ostavi ono što mu duša želi.

Što se tiče dobrovoljnog posta, znaj da se on praktikuje u dobrim danima, od kojih se neki ponavljaju jedanput godišnje, poput posta šest dana mjeseca ševvala poslije ramazana, ili dana Arefata, Ašure i deset dana mjeseca zul-hidždžeta i muharrema; neki se ponavljaju svakog mjeseca, poput prvog, srednjeg i posljednjeg dana, i ko bude postio na početku, sredini i kraju mjeseca lijepo je postupio; s tim da je bolje da posti tri bijela dana. Neki od tih dana se ponavljaju svake nedjelje, poput ponedjeljka i četvrtka, a najbolji post je Davudov post, a.s., koji je postio svaki drugi dan, i to u sebi objedinjuje tri cilja:

  1. Da se duši da njeno pravo u danu u kojem ne posti, a da se posveti ibadetu u danu u kojem posti. Tako se spaja između njenog prava i njene obaveze, i to je pravedno;
  2. Da dan jela bude dan zahvalnosti, a dan posta – dan strpljivosti, a iman se sastoji od dvije polovine: zahvalnosti i strpljivosti;
  3. Ovaj post je korsiniji u borbi protiv prohtjeva duše, jer se premesti u drugo stanje kad god se navikne na jedno.“[3]

Zadah iz usta postača

Ibnul-Kajjim, rahimehullah, je rekao: „Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, je rekao: ’… i Allah vam je naredio post. Postač je poput čovjeka sa družinom koji ima paket pun miska, čiji se miris sviđa njemu i svima oko njega; a uistinu je miris postača kod Allaha ljepši od mirisa miska.’[4] Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, je postača uporedio sa vlasnikom paketa ispunjenog miskom, jer kao što je misk skriven od očiju ispod njegove odjeće, što je običaj nosača miska, tako je i post postača skriven od ljudi, i njihova ga čula ne dokučuju.

Postač je onaj koji se susteže svojim dijelovima tijela od grijeha, svojim jezikom od laži, vulgarnosti i svakgo ružnog govora, svojim stomakom od hrane i pića i svojim spolnim organom od intimnog odnosa; ako govori – ne kaže ništa što bi umanjilo vrijednost njegovog posta, ako nešto uradi – ne uradi ništa što bi mu pokvarilo post, već sve što kaže korisno je i dobro, i takva su mu sva djela. Kao što oni koji sjede pored nosioca miska osjećaju lijep miris, tako se oni koji sjede pored postača okoriste sijelom sa njim, bivajući sigurni da od njega neće čuti laž, ružan govor i vulgarnosti, i da im neće nanijeti nepravdu. Ovo su svojstva propisanog posta, a ne pusto suzdržavanje od hrane i pića. U vjerodostojnom hadisu se prenosi: ’Ko ne ostavi lažan govor, rad po njemu i džahilijetsko ponašanje (el-džehl)[5], Allahu ništa ne treba[6] njegovo ostavljanje hrane i pića.’[7] A u drugom hadisu stoji: ’Možda postač od svog posta ima samo glad i žeđ.’[8] Istinski post je post dijelova tijela od grijeha i post stomaka od hrane i pića, pa kao što hrana i piće kvare post, tako grijesi prekidaju njegovu nagradu i kvare njegov plod toliko da kao da nije postio. (…) Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, nas je obavijestio da će zadah iz usta postača biti prijatan miris na Sudnjem danu, jer je to dan u kojem na vidjelo izlazi naknada za djela, i za dobro ili zlo koje je proisteklo iz njih. Tada će i stvorenja osjetiti lijep miris tog zadaha, koji će biti poput miska[9], kao što će im i krv ranjenika koji su se borili na Allahovom putu mirisati na misk. Tog dana će se ispoljiti ono što su prsa krila, i tragovi toga će se vidjeti na licima, tako da će to postati javno. Tada će se, također, ispoljiti ružnoća mirisa nevjernika i crnilo njihovih lica.

Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, nas obavještava da je to miris u toku sustezanja od hrane i kada omrknu, jer se tada ispoljava (osjeća) trag ibadeta i tada miris tog zadaha kod Allaha i meleka biva poput mirisa miska, iako je ljudima neprijatan. Ono što je ljudima mrsko može biti Allahu drago, i obratno. Ljudima je zadah postača mrzak zbog averzije njihove prirode prema njemu, dok je Allahu drag zato što je naredio post, zadovoljan je tim djelom i voli ga. Zbog toga je zadah postača kod Allaha ljepši od mirisa miska kod nas. Kada nastupi Sudnji dan, ovaj lijepi miris će osjetiti i ljudi, jer više neće biti skriven, što će biti slučaj i sa tragovima ostalih djela: dobrih i loših. Trag djela će se u svojoj potpunosti vidjeti na Ahiretu, premda i na dunjaluku neko djelo može biti toliko jako da se dio njegovog traga pojavi na robu, bilo da se radi o dobru ili zlu, i to su mnogi vidjeli, bilo fizičkim ili srčanim vidom.

Ibn Abbas, radijallahu ‘anhu, je rekao: ’Dobro djelo uzrokuje sjaj na licu, svjetlost u srcu, snagu u tijelu, obilnost u opskrbi i ljubav u srcima ljudi.[10]Grijeh uzrokuje crninu na licu, tamu u srcu, slabost u tijelu, manjak u opskrbi i mržnju u srcima stvorenja.’

Osman ibn Affan je rekao: ’Kada god je neko nešto uradio – Allah ga ogrnuo ogrtačem tog djela[11]: pa ako je radio dobro – dobro je i našao, a ako je radio zlo – zlo je i našao.’ Ovo je poznata stvar, koja važi za pronicljive i one koji to nisu, znaju je pronicljivi i oni koji to nisu. Od dobrog čovjeka se čak osjeća lijep miris, makar se prije toga ne namirisao. To se u vanštini manifestuje miris njegove duše, odražavajući se na njegovom tijelu i odijelu. Sa razvratnikom je suprotno.“[12]

Sažetak intencija posta

Habbab ibn Mervan el-Hamed, govoreći o intencijama posta, kaže: „Poznato je da je jedno od Allahovih lijepih imena – el-Hakim – Apsolutno Mudri. Ovo Njegovo ime iziskuje da sve ono što je On propisao, odredio i naredio bude radi veličanstvene mudrosti. Uzvišeni Allah nas nije obavezao ibadetima da bi nas mučio, ili radi samog izvršavanja naredbe, ili zbog Njegove potrebe za njima, jer: Allah je Neovisan, a vi ste ovisni. (Sura Muhammed, 38.) Allah je propisao ibadete zbog njihove koristi i odgojne uloge, kako bi nam bili poputbina na putu ka Njemu. Zato je rekao imam el-Bejdavi: ’Pomno iščitavanje vjerskih tekstova ukazuje na to da je Allah Uzvišeni propisao propise radi dobrobiti robova.’[13] Te mudrosti i ta uzvišena značenja se ne mogu dokučiti osim uz istraživanje i pomno iščitavanje šerijatskih tekstova, i to učenjaci nazivaju: razumijevanje intencija šerijata.

Sigurno je da kada se propisi vežu za njihove razloge i intencije – ljudi bivaju uvjereni u njih i to ima veliku ulogu u njihovom izvršavanju na način koji im i dolikuje. Mnogi ljudi izvršavaju ibadete bez njihove suštine, a možda je jedan od uzroka takvog stanja manjkavost njihovog znanja. Oni ih izvršavaju kao da se radi o običajima i tradiciji naslijeđenoj od predaka, ne osjećajući njihovu slast, i ne okorištavajući se od njih onako kako se to traži od njih. Zato je prikladno da kažem nešto o veličanstvenim intencijama i mudrostima posta. Učenjaci su nauci o intencijama šerijata davali veoma visoku poziciju, a Šejhul-Islam Ibn Tejmijje je rekao: ’Ko shvati mudrost Zakonodavca, taj je istinski fekih.’[14] Također je rekao: ’Istinsko razumijevanje vjere jeste spoznaja mudrosti, intencija i ljepota šerijata.’[15] Zato nam je veoma važno shvatiti tu božansku istinu, i spoznati da je od potpunosti robovanja Gospodaru svih stvorenja – da naši ibadeti budu iskreni radi Njega Uzvišenog, i u skladu sa Sunnetom najbolje poslanika, Muhammeda ibn Abdullaha, sallallahu ‘alejhi ve sellem Naši ibadeti nam trebaju pomoći u povećavanju imana, moraju imati uticaj na duše i (djela) tijela, jer u suprotnom neće biti ibadeti već adeti. U tom slučaju, musliman se treba bojati da ne bude poput munafika, koji klanjaju i hadždž obavljaju bez da im se ikakva dobra djela za to pišu. Naprotiv, pišu im se grijesi i loša djela, a sve to zato što ti ibadeti nisu prodrli u nutrinu njihovih srca, što ih je dovelo u stanje da budu: ’Gluhi, nijemi i slijepi, nikako da se osvijeste.[16]

Također, s obzirom da smo Allahovi robovi, obaveza nam je da se pokorimo šerijatskim tekstovima, bilo da dokučimo njihovu mudrost ili ne, i moramo biti svjesni da su ti ibadeti počast nama i da se njima uzdižu naši stepeni kod Allaha. Štaviše, u potpunost naše slobode spada naše robovanje Allahu Uzvišenom.“[17]

Zatim kaže: „Stoga, znamo da nam je post propisan radi uzvišenih ciljeva i veličanstvnih mudrosti, o čemu Ibnul-Kajjim kaže: ’Ono što želimo reći je da je Allah propisao post Svojim robovima iz milosti i dobročinstva prema njima, zbog koristi posta koje svjedoče zdravi umovi i čista ljudska priroda, i učinio ga je njihovim štitom…’[18] Ja ću ovaj esej ukrasiti navođenjem nekoliko tih koristi i mudrosti, kako bi kroz njih postala jasna divota islamskog šerijata i ljepota njegova. Od tih koristi i mudrosti su:

  1. Ostvarivanje bogobojaznosti kroz robovanje Allahu Uzvišenom. Post je ibadet kojim se čovjek približava svom Gospodaru kroz ostavljanje stvari koje su mu drage i kroz ukroćivanje strasti, kroteći svoju dušu bogobojaznošću i sviješću o Allahovom stalnom nadzoru na svakom mjestu i u svakom vaktu. Zbog ovoga Uzvišeni Allah kaže: O vi koji vjerujete, propisuje vam se post kao što je propisan onima prije vas da bi ste bili bogobojazni. (el-Bekara, 183.) Kada razmislimo o ovoj Allahovoj naredbi možemo zaključiti da On, Uzvišeni, bodri vjernike spominjanjem propisivanja posta prijašnjim narodima, pojašnjavajući im da je post bio propisan izumrlim narodima i da se muslimani ne trebaju čuditi što je propisan i njima. Zatim kaže: ’da biste bili bogobojazni’, i ovo je najuzvišeniji cilj i mudrost propisivanja posta. Post je uzda bogobojaznih, vježba dobrih i Allahu bliskih, i za njega Gospodar svih svjetova posebno nagrađuje mimo ostalih djela. Postač ništa ne radi, već ostavlja svoju strast, svoje jelo i piće, radi Onoga Koga obožava. To je ostavljanje stvari koje duša voli i koje su joj slatke dajući prednost Allahovoj ljubavi i Njegovom zadovoljstvu.(…) Ibn Redžeb el-Hanbeli kaže: ’Od znakova imana jeste da vjernik mrzi ono što inače odgovara njegovoj duši, zato što zna da Allah to mrzi.’[19] Ovo je jedna od najvećih mudrosti posta, vježbanje duše da se boji Allaha i da vrši obračun svojih manjkavosti. Doista, istinu je rekao Uzvišeni Allaha riječima: Da biste bili bogobojazni, jer je post jedan od najboljih ibadeta za vježbanje duše na bogobojaznost, i jedno od najboljih djela pokornosti koje čovjeka čini pokornim Allahu, posvećenim Njemu, onim ko se bori protiv prohtjeva svoje duše i vrši stalni samoobračun. Sve to za posljedicu ima bogobojaznost, kao što kaže Mejmun ibn Mihran: ’Čovjek neće biti od bogobojaznih sve dok ne bude vršio samoobračun preciznije nego što ortaci obračunavaju jedan drugoga; sve dok ne bude znao porijeklo svoje hrane, svog pića i svoje odjeće.’[20]Tako će se čovjek uspinjati na ljestvicama robovanja Allahu i stepenima odličnosti, jer je istinski sačuvao ovaj emanet.

Nekada se čovjek osami i kod sebe ima nešto hrane, te se njegov apetit pojača i potreba za jelom pokrene, ali on to sputa snagom bogobojaznosti i zauzda uzdama svijesti o Allahovom nadzoru, i zato je post tajna između čovjeka i Gospodara. Ibadet posta je ibadet čovjekove nutrine, zbog čega je Uzvišeni Allah rekao u hadisi kudsiju: ’Svako djelo pripada čovjeu osim posta. On pripada meni i ja posebno nagrađujem za njega, jer je ostavio strast, hranu i piće radi Mene.’[21]Ovo ostavljanje koje biva isključivo radi Allaha predstavlja naš put ka Džennetu i brisanje grijeha. Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, je rekao: ’Ko bude postio ramazan vjerujući i očekujući nagradu od Allaha, bit će mu oprošteni svi grijesi.’[22] Riječi: ’vjerujući’, znače vjerujući u njegovu obaveznost, a riječi: ’očekujući nagradu’, znače: imajući svijest o tome da će dobiti nagradu od svog Gospodara.[23]

Dovoljno je to što vjernik kroz svoj post osjeća da je istinski rob Allahu, a doista je potpunost slobode srazmerna potpunosti robovanja Allahu. Čovjek ne jede osim kada počne vrijeme koje je Allah odredio za iftar, i ne počinje sa postom osim u vrijeme koje je Allah odredio za post, što predstavlja potpuno robovanje Allahu i izvršavanje čovjekovog emaneta prema Gospodaru. Zato je Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, rekao: ’Post je emanet, i neka svako od vas čuva svoj emanet.’[24] Činjenica je da ima muslimana koji su nemarni u čuvanju ovog emaneta kojeg im je Allah povjerio, a primjer toga je slučaj kada su Englezi više puta iskušavali radnike muslimane, navodeći ih da se iftare time što bi nepostačima davali višestruke plate nego postačima, da bi nakon ramazana postupili suprotno, pa su postačima davali višestruke plate, a nepostačima ih umanjili ili bi ih otjerali, naglašavajući im da su oni izdajnici jer su iznevjerili svoju vjeru.[25]

Poenta je da musliman treba udružiti svoj post sa bogobojaznošću, [26] javno i tajno, i da njegov post bude u skladu sa Sunnetom. Zato, ko bude postio više nego što je propisao Mudri Zakonodavac, poput onog ko posti od sabaha do jacije, takav ne praktikuje post koji vodi bogobojaznosti; ili ko se nakon posta iftari duhanom, alkoholom i drugim prljavim stvarima, takav se ne ubraja u one kojima je post povećao bogobojaznost i svijest o Allahovom nadzoru, iako je i takav bolji nego onaj ko uopšte ne posti.“[27]

  1. Čišćenje duše

„Ibn Hadžer el-Askalani spominje da su se učenjaci složili da se postom želi onaj post koji je čist od grijeha u djelu i govoru. U stvarnosti su se ljudi podijelili na više vrsta, kada je post u pitanju, pa ima onih čiji je post puko uzdržavanje od hrane i pića, a pored toga čine mnoge grijehe: gledaju u žene koje im nisu halal, slušaju zabranjene pjesme u kojima ima razvratnog govora i grijeha, ružno govore, ogovaraju, prenose tuđe riječi, lažu… Da li je ovo post čovjeka koji želi Džennet? Istinu je rekao Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, riječima: ’Neki će postači od posta imati samo glad i žeđ, a neki će klanjači od namaza imati samo bdijenje i umor.’[28](…) Zato, oni koji su nemarni prema svom postu smatraju se uskraćenim bankrotima u mjesecu posta, dobrote i dobročinstva. Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, je rekao: ’Znate li ko je bankrot?’ Ashabi rekoše: ’To je onaj koji nema ni srebrenjaka ni robe.’ Poslanik reče: ’Bankrot je onaj čovjek iz mog ummeta koji dođe na Sudnjem danu sa namazom, postom, zekatom i hadžom, a nekog je uvrijedio, nekog je potvorio, nekog je pokrao, nekom je krv prolio, pa svakog od njih da dio svojih dobrih djela, a ukoliko mu nestane dobrih djela prije nego što im se oduži, bit će mu natovareni njihovi grijesi, a zatim će biti bačen u vatru.’[29]

            Poenta je u tome da čovjek cijelim svojim bićem posti od onoga što je Allah zabranio, u ramazanu i drugim mjesecima. Ramazan je godišnja stanica za duhovno čišćenje, i ako musliman ramazanom posti od harama – ne znači da mu to postaje dozvoljeno u drugom mjesecu. Neka ramazan bude imanska opskrba za sve sljedeće mjesece, i odgojni kurs kojim će povećati kredit dobrih djela i pojačati samoobračun i sustezanje od harama. Uzvišeni je rekao: A onome koji je pred dostojanstvom Gospodara svoga strepio i dušu od prohtjeva uzdržao džennet će boravište biti sigurno. (en-Nazi’at, 40-41.) Ukoliko se musliman susteže od harama samo ramazanom, i čim zađe Sunce zadnjeg dana ramazana vrati se grijesima kao da ništa nije bilo – na njega se potpuno odnosi izreka imama Ahmeda i Fudajla ibn Ijada koji kažu: ’Loš li je narod koji ne zna za Allaha osim u ramazanu.’

            Neka se takvi boje Allaha i Njegove kazne, i neka znaju da ih taj takav post neće spasiti od Allahove kazne i obračuna pred Njim. Čuditi se je stanju nekih ljudi koji znaju za Poslanikove, sallallahu ‘alejhi ve sellem, riječi: ’Pet dnevnih namaza, džuma do džume i ramazan do ramazana brišu grijehe između njih.’, a kao da zaboravljaju ili se prave da ne znaju ostatak hadisa: ’ukoliko se klone velikih grijeha’. Nek čovjek obračuna svoju dušu, neka obnovi svoju teubu Allahu i nek se udalji od ružnih osobina, riječi i djela, jer je Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, rekao: ’Ko ne ostavi ružan govor i rad po njemu – Allahu ništa ne treba njegovo ostavljanje hrane i pića.’[30], i: ’Kada neko od vas posti, neka ne bude nepristojan i neka se ne ponaša kao džahil, a ako ga neko opsuje neka kaže: ’Ja postim.’’[31]Imam Ibn Redžeb el-Hanbeli spominje da je jedan od učenjaka prvih generacija rekao: ’Najlakši post je ostavljanje hrane i pića.’ A Džabir je rekao: ’Kada postiš, neka poste tvoj sluh, vid i jezik od laži i harama, nemoj uznemiravati komšiju, okiti se smirenošću i nemoj u danu kada postiš biti kao u danima kada ne postiš.’[32][33]

            Šejh Abdulmedžid Džumu’a kaže: „Od ljepota posta je i to što on navikava dušu na strpljivost i podnošenje teškoća na Allahovom putu. Post obuhvata sve tri vrste sabura: sabur na izvršavanju naređenog, sabur na klonjenju zabranjenog i sabur na Allahovom određenju. Ko upotpuni ove tri vrste sabura taj je upotpunio tu osobinu i dostigao njen vrhunac. Postač je strpljiv na izvršavanju naređenog jer svoju dušu tjera na izvršavanje Allahove naredbe posta; strpljiv je na klonjenju zabranjenog jer se kloni onoga što mu je zabranjeno (u toku posta), i strpljiv je na Allahovom određenju jer tjera svoju dušu da bude zadovoljna osjećajem gladi i žeđi koji mu je određen dok posti.“[34]

„Post je sredstvo postizanja čednosti, ukroćivanja duše i njenih uzburkanosti, gašenja vatri njene strasti i sužavanja šejtanovih puteva i vesvesa. Zato je Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, podsticao na post mladiće koji se ne mogu ženiti a boje se fitne za sebe, rekavši: ’O skupino mladića, ko od vas može – nek se oženi, jer mu je to bolje za spuštanje pogleda i čuvanje stidnog mjesta, a ko ne može – neka posti, jer je to za njega el-vidža’ (kastracija)’.[35] Imam Ibnul-Kajjim kaže: ’Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, im je ukazao na djelotvoran lijek koji je propisan za ovu stvari (a to je brak), a ukoliko ne mogu – ukazao im je na alternativu – a to je post, jer on slama strast i sužavanjene puteve. (…) Rijetko se desi da neko neprekidno posti, a da mu strast potpuno ne oslabi ili umre, dok je islamski post koriguje.’[36][37]

„Post uzrokuje strahopoštovanje prema Allahu tajno, a kamoli javno, jer samo Allah vidi šta radi postač (u tajnosti), i on se može tajno iftariti bez da ga vie ljudi, ali se toga suzdržava bojeći se Allaha Uzvišenog.“[38]

„Post odgaja dušu da se okiti lijepim karakternim osobinama, poput trpeljivosti i strpljenja, navikava je da suzbija srdžbu i smiruje ljutnju, zbog Poslanikovih, sallallahu ‘alejhi ve sellem, riječi: ’Kada neko od vas posti, neka ne bude nepristojan i neka se ne ponaša kao džahil, a ako ga neko opsuje neka kaže: ’Ja postim.’, pa postač sprečava svoju dušu da uradi ono što je u mogućnosti.“[39]

„Post čisti dušu od škrtosti i odgaja je na plemenitosti i velikodušnosti, kao što kaže Ibn Abbas: ’Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, je bio najvelikodušniji čovjek, a posebno je bio velikodušan u ramazanu, kada bi se sastajao sa Džibrilom svake noći i učio pred njim Kur’an. Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, je bio darežljiviji nego plodonosni vjetar.’[40] Njegova darežljivost se povećavala u ramazanu jer je to sezona dobrih djela u kojem se za njih višestruko nagrađuje. Time je postačima pomagao u njihovom postu i opremao ih onim čime će se iftariti, kako bi postigao nagrade koje oni imaju.“ [41]

„Post odgaja dušu da se natječe u sticanju dobrih djela, zbog Poslanikovih, sallallahu ‘alejhi ve sellem, riječi: ’Kada nastupi prva noć ramazana, šejtani i zli džini bivaju okovani, a sve džehennemske kapije zaključane, dok se sva džennetska vrata otvaraju i iz njih poziva telal: ’O ti koji želiš dobro – priđi, o ti koji želiš zlo – sustegni se!’, i Allah svake noći oslobađa neke ljude od vatre.’[42][43]

  1. Suosjećanje sa siromašnima

„Jedna od veličanstvenh intencija posta jeste kušanje gladi i neimaštine i podsjećanje na siromahe koji uvijek pate od neimaštine. Tada se čovjek prisjeti svoje siromašne braće koji neprestano kušaju gorčinu gladi i žeđi. (…) Kako je samo lijepa ova intencija koju Zakonodavac utka u post, i nema sumnje da on uzrokuje međusobnu povezanost duša postača najčvršćom vezom. Da li suosjećamo sa našom braćom kojima je zemlja postelja, a nebo pokrivač, čija je hrana lošeg kvaliteta, a opskrba krajnje oskudna? Zar nam ne dolikuje da dijelimo njihove patnje i budemo od onih koji će ih utješiti? Zato učenjaci spominju da je jedno od imena mjeseca ramazana – mjesec utjehe, jer u njemu bogati tješe svoju siromašnu braću. Ugledajmo se na Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, koji je, po riječima Ibn Abbasa, bio najvelikodušniji čovjek, a to se najviše ispoljavalo u ramazanu. Zato su učenjaci posebno podsticali na iftarivanje postača siromaha, sve bogataše, da ih nahrane i osjete solidarnost sa njima, jačajući tako društvene veze. El-Bejheki prenosi od Ummu Ammare bint Ka’b el-Ensarije da je Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, ušao kod ne, pa mu je spremila da jede, a on joj reče: ’Jedi.’ Ona mu odgovori: ’Ja postim.’ Poslanik reče: ’Kada neko jede kod postača, meleki ga blagosiljaju sve dok ne završe sa jelom.’[44], a u rivajetu kod Tirmizija: ’dok se ne zasite.’[45] Iftarivanje postača ne znači da drugu ili siromahu daš nekoliko hurmi i vodu, već da ga nahraniš dok se ne zasiti, kao što kaže Ibn Tejmijje: ’Cilj iftarivanja jeste da ga zasitiš.’[46], a to dokazuje prethodnim hadisom.

Hadisi koji podstiču na iftarivanje postača jesu i riječi Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem: ’Ko iftari postača imat će nagradu tog postača, bez da se njemu išta umanji.’[47], i: ’Ko napoji postača, Allah će ga napojiti iz mog vrela tako da ne ožedni dok ne uđe u Džennet.’[48] Poenta je u tome da onaj koji ima viška imetka treba dio toga dati svojoj braći koji nemaju šta jesti, a jedna od najboljih sadaka je ona u mjesecu posta, kada Allah višestruko nagrađuje i na visoke stepene uzdiže. Polazeći od navedenog, učenjaci su puno voljeli udjeljivanje u ovom mjesecu, pa imam Šafija kaže: ’Volim da čovjek posebno bude darežljiv u ramazanu, ugledajući se u tome na Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, i zbog potrebe ljudi u tom mjesecu za opskrbom i zauzetosti velikog broja njih postom i namazom, što ih odvraća od sticanja imetka.’[49][50]

  1. Vježbanje preciznosti, discipline i poštovanja termina

„Dovoljan dokaz za ovo su Poslanikove, sallallahu ‘alejhi ve sellem, riječi: ’Nemojte prestajati sa sufurom kada čujete Bilalov ezan, već kada čujete ezan Ibn Ummi Mektuma.’[51] Razlika između ova dva ezana je, kako se kaže u drugom hadisu: ’Dok siđe jedan, a uspne se drugi.’ Razmislimo o ovoj preciznosti u prekidanju sufura kroz ovaj hadis; tako se odgajaju duše na poštovanje termina, ali nažalost u današnje vrijeme su se stvari izokrenule, pa vidiš nevjernike kako primjenjuju ovu lijepu osobinu među sobom, tako da je Hercel isplanirao uspostavu cionističke organizacije kroz pedeset godina, u čemu je i uspio. Čak je uspio da osnuje cijelu državu za manje od pedeset godina, a to je Izrael. Moramo se okoristiti vjerovjesničkom uputom po pitanju važnosti discipline i poštovanja termina i vremena, kako bi nam to bila stalna navika.“[52]

  1. Obnavljanje snage i usmjeravanje težnji ka radu

„Jedna od intencija ovog mjeseca jeste navikavanje tijela na rad, kretanje, aktivnost, činjenje mnogo dobrih djela i raznovrsnih ibadeta i dobročinstava. U ovom mjesecu postoji vidljiva živost i on predstavlja pravi imansko-odgojni kurs. (…) Danas u muslimanskim kućama primjećujemo stagnaciju i nerad. Neki od njih ramazan počinju sa jakom željom i odlučnošću da čine hairli djela, ali čim prođe pet ili deset dana, obuzmu ga stagnacija i malaksalost, umor postaje odlika njegovog rada. Međutim, u životima ashaba i Selefa primjećujemo veliku aktivnost u činjenju mnogobrojnih dobrih djela, u šta spadaju i mnoge bitke na Allahovom putu, poput bitke na Bedru sedamnaestog ramazana osme godine po Hidžri, ili poput osvojenja Mekke desetog ramazana osme godine po Hidžri. Ovo je bilo za vrijeme Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, a poslije njega su došla veličanstvena islamska osvajanja koja su počastila islamski ummet svojim mnoštvom, kao i rušenjem mnogih tirana i lažnih božanstava koji bijahu prepreka između širokih masa i njihovog prihvatanja islama. U ove bitke spada i bitka kod Buvejba trinaeste godine po Hidžri i osvojenje Neube trideset prve godine po Hidžri, kao i osvojenje Endelusa devedeset druge godine po Hidžri, islamska osvajanja u Francuskoj sto druge godine po Hidžri, i osvojenje Ammurijje dvesta dvadesete godine po Hidžri. Osvajanja su se nizala nakon toga, pa su osvojeni Harim i Safed, desila se bitka kod Ajni Džaluta, oslobođena je Antakija i Armenija, odigrala se bitka kod Šakhaba i osvojen je Kipar za vrijeme Memluka, a osvojena je Bosna i Hercegovina sa Srbijom i njenom prestonicom Beogradom. Sve to ukazuje na činjenicu da je mjesec ramazan mjesec ibadeta, rada, osvajanja i pobjeda, a ne mjesec raskoši i raznovrsnih jela. Kada bi došao neki nevjernik kod muslimana i vidio koliko ljudi idu po tržnicama pred početak ramazana, pomislio bi da dolazi mjesec praznika, svadbi, proslava i sijela, da Allah oprosti.

Poenta je u tome da postači trebaju pojačati svoju odlučnost da rade svako dobro djelo u ovom mjesecu, pridružujući tome lijep ahlak i vedrinu lica prema ljudima, kao što bilježi imam Ahmed od Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, sa dobrim senedom: ’Čovjek lijepim ahlakom dostiže stepen onog koji neprekidno posti i klanja.’“[53]

___________________

[1] Vidjeti: Ibnu Kajjim El-Džeuzijje, Zadul-me’ad fi hedji hajril-ibad, 2/27-29., Mu’essesetur-risale, Bejrut, 1994.

[2] Muteffekun alejh.

[3] Vidjeti: Muhtesaru minhadžil-kasidin, 47-48.

[4] Bilježe Ahmed (5/849-850.) i Tirmizi (2863), a vjerodostojnim ga ocjenjuju Tirmizi, Hakim i Ibn Huzejme.

[5] Ibn Bettal kaže: „Moguće je da se (pod džehlom) misli na sve grijehe.“ Vidjeti: Umdetul-Kari’, 10/276., a kaže es-San’ani: „Tj. budalaštine.“ Vidjeti: Subulus-selam, 2/156.

[6] Tj. Allah ne želi njegovo ostavljanje hrane i pića. Vidjeti: Subulus-selam, 2/156.

[7] Bilježi ga Buharija u Sahihu.

[8] Bilježe ga en-Nesa’i (3236), Ibn Madže (1690) i Ahmed (3/379), a vjerodostojnim ga ocjenjuju Ibn Huzejme i Hakim, prema uslovima Buharije.

[9] Džennetski miris. (op. prev.)

[10] Zabilježena je slična predaja od Hasana el-Basrija u Musannefu Ibn Ebi Šejbe, 13/500., i od Sulejmana et-Tejmija u djelu Hiljetul-evlija’ od Ebu Nu’ajma el-Asbehanija, 3/ 30.

[11] Tj. dao mu posljedice tog djela. (op. prev.)

[12] Vidjeti: Ibnul-Kajjim, el-Vabilus-sajjib minel-kelimit-tajjib, 31., Darul-hadis, Kairo, 1999.

[13] Vidjeti: el-Minhadž, 233.

[14] Vidjeti: Ibn Tejmijje, Bejanud-delil ala butlanit-tahlil, 351.

[15] Vidjeti: Ibn Tejmijje, Medžmu’ul-fetava, 11/354.

[16] Sura el-Bekare, 18.

[17] Vidjeti: Habbab ibn Mervan el-Hamed, Mekasidus-sijam fiš-šeri’atil-islamijje, 1.

[18] Vidjeti: Ibnul-Kajjim, Zadul-me’ad, 2/30.

[19] Vidjeti: Leta’iful-me’arif, 288.

[20] Vidjeti: Ebu Nu’ajm, Hiljetul-evlija’, 4/89.

[21] Muttefekun ’alejh.

[22] Muttefekun ’alejh.

[23] Vidjeti: el-Izz ibn Abdisselam, Mekasiduš-šeri’ah, 34.

[24] Bilježi ga el-Hara’iti u djelu Mekarimul-ahlak, sa dobrim senedom.

[25] Vidjeti: Abdurrahman ed-Deusiri, Es-Saumu medresetun turebbi, 36.

[26] Tj. post mu treba biti sredstvo i alatka za jačanje bogobojaznosti. Alatka pomaže u obavljanju posla i olakšava ga, ali ne obavlja sama posao, već onaj ko je koristi, svojom voljom. Tako ni post neće sam po sebi čovjeku stvoriti bogobojaznost, već je čovjek taj koji treba posjedovati volju da bude bogobojazan i ispravan nijjet, a post će mu u tome puno olakšati kao što alatka olakšava radniku u obavljanu posla. (op. prev.)

[27] Vidjeti: Habbab ibn Mervan el-Hamed, Mekasidus-sijam fiš-šeri’atil-islamijje, 3-5.

[28] Bilježi ga imam Ahmed u Musnedu sa dobrim senedom.

[29] Bilježi ga Muslim.

[30] Bilježi ga Buhari.

[31] Muttefekun ’alejh.

[32] Vidjeti: Ibn Redžeb el-Hanbeli, Leta’iful-me’arif, 292.

[33] Vidjeti: Habbab ibn Mervan el-Hamed, Mekasidus-sijam fiš-šeri’atil-islamijje, 4.

[34] Vidjeti: Dr. Abdulmedžid Džumu’a, Eserus-saum fi tezkijetin-nufus ve tehzibis-suluk, 1.

[35] Muttefekun ’alejh.

[36] Vidjeti: Ibnul-Kajjim, Reudatul-muhibbin, 239.

[37] Vidjeti: Dr. Abdulmedžid Džumu’a, Eserus-saum fi tezkijetin-nufus ve tehzibis-suluk, 2.

[38] Ibid., 3.

[39] Ibid.

[40] Muttefekun ’alejh.

[41] Ibid., 3.

[42] Bilježe ga Tirmizi i Ibn Madže sa vjerodostojnim senedom.

[43] Vidjeti: Dr. Abdulmedžid Džumu’a, Eserus-saum fi tezkijetin-nufus ve tehzibis-suluk, 3.

[44]Es-Sunenul-kubra, 4/305.

[45] Tirmizi ga ocjenjuje dobrim.

[46] Vidjeti: Ibn Tejmijje, el-Ihtijaratul-fikhijje, 109.

[47] Bilježi ga imam Ahmed sa vjerodostojnim senedom.

[48] Bilježi ga Ibn Huzejme u Sahihu.

[49] Vidjeti: Ibn Redžeb, Leta’iful-me’arif, 315.

[50] Vidjeti: Habbab ibn Mervan el-Hamed, Mekasidus-sijam fiš-šeri’atil-islamijje, 6.

[51] Muttefekun ’alejh.

[52] Vidjeti: Habbab ibn Mervan el-Hamed, Mekasidus-sijam fiš-šeri’atil-islamijje, 6-7.

[53] Ibid., 8-9.

X