Dozivanje Poslanika, s.a.v.s., riječima:”Ja Resulallah”, “Ja Muhammed”

Piše: Irfan Kasumović

Dozivanje Poslanika, s.a.v.s., riječima:"Ja Resulallah", "Ja Muhammed" minber 20 289 29Svjedoci smo skoro svakodnevnih nevjerničkih nasrtaja na čast Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem,koji pokušavaju da ga ismiju i omalovaže naočigled cijelog islamskog svijeta. Međutim, ljubav u srcima muslimana spram Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, nije dozvolila da sve to prođe olahko i bez otpora. Nema sumnje da svaki musliman voli poslanika Muhammeda,sallallahu alejhi ve sellem, međutim moramo imati na umu da nije dovoljna samo ta ljubav,već svaki musliman mora znati kako i na koji način ispoljiti tu ljubav, jer svaki vid neispravnosti i pretjerivanjavodi kobnom ishodu. Tako iz velike ljubavi prema Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, ali bez znanja kako je manifestirati i kanalisati u okviru islamskih načela,nastale su i mnogobrojne sekte u islamu, a mnogi među tim sektama su i kobno završili čineći širk (pripisujući sudruga) Allahu, subhanehu ve te’ala.

Svaki musliman na prvom mjestu mora znati da ljubav prema Allahu i Njegovom Poslaniku, da bi bila iskrena i ispravna,iziskuje slijeđenje onoga sa čime je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, došao, kao što kaže Uzvišeni Allah: “Reci: ‘Ako Allaha volite, mene slijedite, i vas će Allah voljeti i grijehe vam oprostiti!” – A Allah prašta i samilostan je.” (Ali Imran, 31.) Na veliku žalost, mnogi muslimani današnjice govore da vole Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, međutim, u svom neznanju ili zbog slijeđenja vlastitih poriva, ne dokazuju svoje riječi djelima jer niti prakticiraju sunnete Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, niti ono što je radio i govorio da se čini, niti oponašaju njegov izgled. Naprotiv, uvode novotarije u vjeru i čine ono što nije činio niko od ashaba, tabiina i ispravnih prethodnika.

Ljudi koji nisu spoznali ovu vjeru i oni koji slijede svoje strasti kriju se iza riječi da vole poslanika Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, a daleko su od njegovog sunneta. I umjesto da slijede ono sa čime je došao, oni uzimaju ono što odgovara dušama njihovim, a odbacuju ono što im ne odgovara pa čak izmišljaju i uvode u ovu vjeru ono što nije od nje, slijedeći svoj ograničeni razum i svoje prohtjeve. Tako ćemo vidjeti da mnogi među njima umjesto da dovu čine Allahu i samo od Njega pomoć traže, oni odlaze na kabure dozivajući mrtve u kaburima, tražeći opskrbu, pomoć i tražeći da otklone nesreću od njih i čineći tavaf oko kabura pripisujući Allahu sudruga. Ovakva djela su bez sumnje najveći grijeh u islamu –širk (pripisivanje Allahu sudruga) koji Allah neće oprostiti. Kaže Allah u Kur’anu: “Allah neće oprostiti da Mu se neko drugi smatra ravnim, a oprostit će manje grijehe od toga kome On hoće. A onaj ko drugog smatra Allahu ravnim čini, izmišljajući laž, grijeh veliki.’’ (En Nisa, 48.) Allah, sigurno, neće oprostiti da Njemu druge smatraju ravnim, a oprostit će kome hoće ono što je manje od toga. A daleko je zalutao onaj ko smatra da je Allahu neko ravan.” (En Nisa,116.)Postoje i oni koji, želeći da prošire smutnju među ljudima koji nemaju znanja, govore kako je dozvoljeno da se Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, doziva i da se od njega traži pomoć te čine dovu tražeći od Poslanika da im otkloni neku nesreću ili pribavi korist. Također svjedoci smo da mnogi od onih koji naginju sufizmu upotrebljavaju u svojim ilahijama, te zikrovima i dovama riječi dozivanja Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, poput “JA HABIBI!” “JA MUHAMMED!” “JA RESULALLAH!” (O voljeni! O Muhammede! O Allahov Poslaniče!)

Dozivanje Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, riječima: “Ja Resulallah!”, “Ja Nebijj”(O Allahov Poslaniče! O Vjerovjesniče!), ne izlazi iz četiri osnovna oblika:

Prvi oblik: Da njima traži od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, pomoć, opskrbu, pribavljanje koristi ili otklanjanje štete,poput riječi: ‘O Allahov Poslaniče, podari mi olakšanje iz ove situacije!’ ili ‘O Allahov Poslaniče, oprosti mi i smiluj se!’ Ili npr. ako bi rekao: ‘O Allahov Poslaniče, nagradi nas!’,  iz čega proizlazi i govor:  ‘O Allahov Poslaniče, uskrati nam!’, jer onaj koji nagrađuje je onaj koji uskraćuje i onaj koji štiti. Ova vrsta govora je dova i sve ove riječi su riječi širka (pripisivanja Allahu sudruga) u kojima onaj koji dovi traži pomoć, nagradu ili zaštitu, u ovom slučaju traži od Allahovog Poslanika pomoć, nagradu ili zaštitu i ove riječi su riječi nevjerstva, da nas Allah sačuva. Jer dova se smatra najuzvišenijim vidom ibadeta (obožavanja). Bilježe Ahmed, Tirmizi, Ebu Davud i Ibn Madže hadis u kojem je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Dova je ibadet”, i proučio je ajet: ‘Gospodar vaš je rekao: Pozovite Me(činite dovu) i zamolite, Ja ću vam se odazvati! Oni koji iz oholosti neće da Mi ibadet čine – ući će, sigurno, u Džehennem poniženi.” (El-Mu’min, 60.)

Dokazi iz Kur’ana o zabranjenosti upućivanja dove nekome mimo Allaha: “Ko je u većoj zabludi od onih koji, umjesto Allahu, dove onima koji im se do Sudnjeg dana neće odazvati i koji su prema njihovim dovama ravnodušni.” (El-Ahkaf, 5.)  “I pored Allaha, ne dovi onome ko ti ne može ni koristiti ni nauditi, jer ako bi to uradio, bio bi uistinu, nevjernik.” (Junus, 106.) Dova je ibadet i upućivanje dove, mimo Allaha, tj. traženje pomoći i zaštite od onih koji ne čuju niti vide, tj. mrtvima, je veliki širk (pripisivanje Allahu sudruga).

Počinili su širk svi oni koji postupe na sličan način, tj. dozivaju bilo kojeg poslanika, ili meleka, ili nekog od Allahovih štićenika, dobrih, pobožnih robova, ili nekog od džinna, kipova ili bilo kojeg drugog stvorenja,svejedno da li se radi o dozivanju i traženju pomoći od običnog mrtvog čovjeka ili od Allahovog poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Poput zabludjelih sekti koji govore: “Ja Bedevij!” (O Bedevi!), “Ja Džejlani!” (O Džejlani!) dozivajući mrtve i tražeći od njih da im otklone neku štetu ili pribave korist. I ovdje se radi o upućivanju dove drugima mimo Allaha i to je širk.

Bilježi se u Sahihu Muslim,a prenosi od Džabira, r.a., da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem,rekao: “Ko susretne Allaha ne pripisujući Mu sudruga, ući će u Džennet, a ko Ga susretne, a bude Mu pripisivao sudruga, ući će u Vatru!”

Tako da riječi “O Allahov Poslaniče! O Muhammede!” nisu ništa drugo do dozivanja i upućivanja dove, tj. traženje pomoći od Poslanika,što je pogrešno i haram jer dova je Allahovo pravo, samo Njemu se može uputiti, subhanehu ve te’ala. Sam Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, negirao je, dok je bio živ, da se traži pomoć od njega, kako bi zatvorio sva vrata koja vode širku. U hadisu koji bilježi Taberani stoji da je za vrijeme Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem,  jedan od munafika uznemiravao vjernike pa ljudirekoše: “Ustanimo i zatražimo pomoć od Poslanika protiv ovog munafika”, na šta im je odgovorio Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Doista se ne traži pomoć od mene već od Allaha.” Rekao je Abdurrahman b. Hasan (u komentaru knjige Kitabu-Tevhid): ‘’Njihov govor: ‘Ustanimo i zatražimo pomoćod Poslanika’ odnosi se na traženje pomoći u onome što je Poslanik bio u mogućnosti da uradi, a vezano za sprečavanje tog munafika da uznemirava vjernike (poput prijekora, vaspitnog kažnjavanja), a ne da se traži pomoć u onome u čemu nije kadar niko osim Allaha.” Međutim, u ovom hadisu Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: ‘Doista se ne traži pomoć od mene već od Allaha’ upućujući ashabe na lijep odnos spram Allaha u korištenju riječi na ispravan način i onako kako dolikuje vjernicima, te se ovim riječima ograđuje od bilo koje vrste širka i podučava ashabe čuvanju kao i važnosti tevhida (monoteizma).

Upitan je šejh Ibn Baz, r.a.: “Da li je čovjek, bez obzira na kojem dijelu Zemlje bio, počinio širk ukoliko kaže: O Muhammede! O Allahov Poslaniče! – dozivajući ga?”

Odgovorio je šejh, rahmetullahi alejhi:  “Uzvišeni Allah u Svojoj plemenitoj Knjizipojasnio je, jezikom Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da samo On Uzvišeni ima pravo da Mu se ibadet čini, a dova je ibadet, pa ukoliko neko od ljudi u bilo kojem predjelu Zemlje kaže: ‘O Allahov Poslaniče! O Vjerovjesniče! O Muhammede – opskrbi me, otkloni mi nedaću, pomozi mi, izliječi me ili pomozi svoj ummet, izliječi rane muslimana, uputi zalutale’ ili nešto slično ovome, pridodao je Uzvišenom Allahu sudruga u ibadetu tj. učinio je širk! Isti propis važi za sve one koji postupe na sličan način sa bilo kojim poslanikom, ili melekom, ili s nekim od Allahovih štićenika, dobrih, pobožnih robova, ili s nekim od džinna, kipova ili s bilo kojim stvorenjem… Hadisi koji govore o ovome su mnogobrojni, i nema sumnje da svi oni koji traže pomoć od Poslanika, ili nekoga drugog od Allahovih štićenika, vjerovjesnika, meleka, džinna, čineći to iz ubjeđenja da oni čuju njihove dove, izvršavaju njihove potrebe, poznaju njihova stanja, upadaju u jednu od vrsta velikog širka. To je zbog toga što nepoznato, gajb, poznaje samo Allah, dž.š., i što mrtvi prestaju sa svojim djelima rastavljajući se sa dunjalukom, svejedno bili poslanici ili neko drugi. Na nama je da od Allahovog prava ništa ne upućujemo drugima prizivajući ih zajedno s Allahom, jer nam je Uzvišeni Allah naredio da obožavamo samo Njega i obavijestio nas je da je ljude i džinne stvorio samo zbog toga. Svi oni koji se obožavaju mimo Uzvišenog nisu u stanju ispuniti bilo kakvu ljudsku potrebu. Ne mogu izliječiti bolesne, niti poznaju ono što je u ljudskim dušama. To je u stanju učiniti samo Uzvišeni Allah.’’ (Medžm’ul-fetava, 2/388)

Kaže Uzvišeni: “Džinne i ljude stvorio sam samo zato da Mi ibadet čine.” (Ez-Zarijat, 56.)  “O ljudi, ibadet činite Gospodaru svome, koji je stvorio i vas i one prije vas, da biste se kazne sačuvali.” (El-Bekare, 21.)  “Samo Tebe obožavamo i samo od Tebe pomoć tražimo!” (El-Fatiha, 4.)  “Dovite Allahu, iskreno Mu ispovijedajući vjeru – pa makar to nevjernicima bilo mrsko.” (El-Mu’min, 14.)

Šejhul-islam Ibn Tejmijje, rahmetullahi alejhi,kaže: “Što se tiče približavanja Uzvišenom Allahu i traženja Njegove milosti i naklonosti posredstvom Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, za vrijeme njegova života ili poslije smrti, to je poput zakletve Muhammedom, sallallahu alejhi ve sellem, ili drugim poslanicima, ili poput traženja pomoći od njih lično. Sve ovo nije bilo poznato za vrijeme ashaba i tabiina.” (El-Fetava, 1/318)

Također je rekao šejhul-islam Ibn Tejmijje, r.a.: “Traženje Poslanikovog šef’ata, upućivanje dove, kao traženje oprosta za njega poslije njegove smrti kod njegovog kabura nije propisano niti je bilo poznato kod ijednog od učenjaka muslimana, niti je ovo spomenuo neko od učenjaka četiri poznata mezheba niti iko od njihovih učenika, već su ovo pitanje spomenuli oni koji su došli nakon njih….Da je propisano traženje njegovog šefata, upućivanje dove kao i traženje oprosta za Poslanika na njegovom kaburu, to bi znali ashabi i oni koji su ih u dobru slijedili i oni bi prvi to činili. Divne li je riječi rekao imam Malik, r.a.: ‘Neće popraviti posljednje generacije ovog ummeta ništa osim onoga što je popravilo prve generacije ovog našeg ummeta.’ Nije doprlo do mene da su prvi iz našeg ummeta to činili, pa kako da bude propisano nešto što nije prenijeto od prvih generacija ispravnih prethodinka…” (Medžmu’ul fetava, 1/241)

Drugi oblik: Da se dozivanjem Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, želi tevessul (približavanje, molba) poput riječi: ”O Allahov Poslaniče, budi moj zagovarač kod Allaha”, ili ”O Allahov Poslaniče, budi moj posrednik kod Allaha da mi olakša stanje i otkloni brige” i ova vrsta tevessula je zabranjena.

Šejh Muhammed b. Salih el-Usejmin, r.a., rekaoje: “Postoje tri vrste tevessula:

1. Da čovjek čini tevessul imanom u Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i njegovim slijeđenjem.Ovo je dozvoljeno kako za vrijeme Poslanikovog života, tako i nakon njegove smrti;

2. Da čovjek čini tevessul dovom tako što će tražiti od Poslanika da dovi za njega kod Allaha.Ovo je bilo dozvoljeno za vrijeme Poslanikovog života, a zabranjeno je nakon njegove smrti;

3. Da čovjek čini tevessul Poslanikovim ugledom i položajem kod Allaha.Ovo nije dozvoljeno niti za vrijeme njegovog, sallallahu alejhi ve sellem, života niti nakon njegove smrti.

Međutim, ako neko kaže: ‘’Došao sam kod Poslanikovog kabura i zatražio od Poslanika da moli Allaha da mi oprosti’’, i navede kao dokaz ajet: “A da oni koji su se sami prema sebi ogriješili dođu tebi i zamole Allaha da im oprosti, i da Poslanik zamoli zanjih, vidjeli bi da Allah zaista prima pokajanje i da je milostiv” (En-Nisa, 64),odgovoritćemo mu: ‘’U ovom ajetu Uzvišenije rekao: ‘..oni koji su se prema sebi ogriješili..’,misli se na prošlost tj. naPoslanikovo vrijeme, jer u ajetu na arapskom jeziku upotrijebljen je vremenski prilog “iz” koji označava prošlo vrijeme. I nije rečeno ‘…oni koji će se prema sebi ogriješiti…’, misleći na buduće vrijeme jer ne stoji vremenski prilog “iza” koji označava budućnost. Tako da tražiti od Poslanika da za nekog moli oprost od Allaha nije dozvoljeno, jer nakon smrti Allahovog roba, kako bilježi Muslim u svojoj zbirci, a prenosi Ebu Hurejre, r.a., hadis: ‘Kad čovjek umre prestaju njegova djela osim u tri slučaja…’, pa kako će mrtav doviti za živog kada su mu prestala djela te ne može ni sebi pomoći niti za sebe doviti?!’’

Treći oblik:Da se dozivanjem Allahovog Poslanikadonosi salevat i selam nanjega, sallallahu alejhi ve sellem.Npr. da kaže: ‘Es-selamu alejke, ja Resulallah!'(Es-selamu alejke, o Allahov Poslaniče!)I ovo je je dozvoljeno.

Bilježi El-Bejheki u Es-Sunenul-Kubra (u poglavlju Posjećivanje Poslanikovog kabura),a prenosi se od En-Nafi’a da je Ibn Omer, r.a., kada bi se vraćao s puta svratio u Mesdžid (Poslanikov) zatim bi došao do sobe gdje su kaburi i rekao: “Es-selamu alejke, o Allahov Poslaniče! Esselamu alejke, o Ebu Bekre!Es-selamu alejke, o babuka moj (Omere)!”

Također,dokaz za dozivanje prilikom donošenja selama su i riječi koje svakodnevno učimo: “Ettehijatu lillahi,” gdje se kaže: ‘’Es-selamu alejke ejuhen Nebij…’’ (Es-selamu alejke, o Vjerovjesniče!)

Navodi šejh Albani, r.a., u svojoj knjizi Sifetus-salah hadis koji bilježe Buhari i Muslim: Od Ibn Mesuda se prenosi: ‘’Ettehijatu lillahi ves salevatu vet tajjibatu, esselamu alejke ejuhen nebij…’’ i to smo učili dok je bio među nama, a nakon što je preselio na ahiret, govorili smo “..Esselamu ala en-Nebij..” (bez”ejuhe” koje se koristi kao uzvik za dozivanje).

Kaže šejh Ibnul-Usejmin u svojoj knjizi Šerhul mumti’ ala zadil mustekni(1/150;151): “Riječima ‘es-selamu alejke’ dovimo da mu Allah podari mir i spas. Te riječi nisu kao obraćanje ljudi jedni drugima inače bi namaz bio pokvaren njima jer u namazu se ne smije pričati. Ako pretpostavimo da ako bi bile ispravne, ashabi bi ih glasno izgovarali tako da ih čuje Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, te bi im uzvratio na selam kao što im je odgovarao na selam prilikom susreta sa njima. Naprotiv, kao što je rekao šejhul-islam u svojoj knjizi ‘Iktidaus siratil mustekim’: ‘…zbog velike želje za prisutnošću Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem,  prilikom nazivanja selama (kod njegovog kabura) kao da je pred tobom i obraćaš mu se.’ Zbog svega toga ashabi su govorili: ‘Es-selamu alejke’, a on ih nije čuo. I govorili su ‘es-selamu alejke’,a oni su bili u jednoj zemlji, a on, sallallahu alejhi ve sellem, u drugoj. I mi danas kažemo: ‘Es-selamu alejke’, a u zemlji smo mimo njegove i u drugom vremenskom razdoblju mimo njegovog, sallallahu alejhi ve sellem.

Što se tiče hadisa koji bilježi Buhari u svom Sahihu od Abdullaha b. Mesuda, r.a., da su ashabi nakon Poslanikove, sallallahu alejhi ve sellem, smrtigovorili: ‘Es-selamu ala en-nebijji ve rahmetullahi ve berekatuhu’, ovo je idžtihad Ibn Mes’uda, r.a., koji je u suprotnosti sa onim koji je imao više znanja od njega. Omer ibn Hattab, r.a., držao je hutbu sa Poslanikovog minbera i govorio je na tešehhudu: ‘Es-selamu alejke ejuhen nebijj ve rahmetullahi ve berekatuhu’, i to prenosi imam Malik u El-Muveti sa ispravnim lancem prenosilaca. I to je Omer rekao pred prisutnim ashabima i svi su to potvrdili (tj. niko od ashaba nije negirao taj njegov postupak, op.a.). Zatim, tim riječima je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, podučio svoj ummet, a čak je njima podučio Ibn Mesuda, r.a. Podučavao ih je tešehhudu kao što ih je podučavao surama iz Kur’ana. Također ih je, sallallahu alejhi ve sellem, podučio da će umrijeti citirajući im ajete: “Ti ćeš, zacijelo, umrijeti, a i oni će, također, pomrijeti.” (Ez-Zumer, 30.) I nije im Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: Nakon moje smrti recite samo ‘Es-selamu ala en-Nebijji’, već ih je podučio tešehhudu kao što ih je i podučio surama iz Kur’ana sa potpunim riječima i izrazomkoji danas učimo. Zbog svega toga se ne oslanjamo na idžtihad Ibn Mesuda, r.a. već učimo tešehhud: ‘Es-selamu alejke ejuhen-Nebijj’.”

Četvrti oblik:Da se dozivanjem Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, oplakuje podsjećajući se na njegovo dobročinstvo, i da se time želi oživjeti sjećanje na njega.Zatim dozivanjezbog tuge za njimili njegovo spominjanje teono šta se desilo nakon njegovog preseljenja na ahiret, kao npr. dase kaže: ‘O Allahov Poslaniče, popravio si ummet i bio si sebeb njegove upute, da ti je znati šta ummet danasčini od grijeha!’ U ovome nema zapreke i dozvoljeno je pod uvjetom da se ne podiže ton usljed plača kako to ne bi prešlo u naricanje i da se ne cijepa odjećaprilikom plača jer je ovo dvoje strogo zabranjeno u islamu.

Dokaz su riječi Fatime, r.a.,koja je nakon Poslanikove, sallallahu alejhi ve sellem, smrti rekla: “O babuka moj, odazvao si se pozivu Gospodara svoga..”, a Poslanikovo tijelo je bilo pred njom. I riječi Ebu Bekra, r.a.: “O Allahov Poslaniče, iskupio bih te i ocem i majkom. Allah neće dozvoliti da dva puta umreš. Smrt koju ti je Allah propisao, ti si dočekao. “

Neophodno je napomenuti da dozivanje Poslanika imenom “JA MUHAMMED!” (O Muhammede!) nije dozvoljeno, a dokaz su riječi Ibn Abbasa, r.a., gdje kaže: “Ashabi su dozivali: ‘O Muhammede! O Ebu Kasime!’pa im je Allah to zabranio u ajetu: “Ne smatrajte upućivanje poziva Poslaniku kao poziv koji vi jedni drugima upućujete.” (En-Nur, 63.)veličajući Svoga Poslanika, te su ashabi nakon toga govorili “O Allahov Poslaniče! O Allahov Vjerovjesniče!” Ovu predaju prenoseKatade, Hasan, Seid, Mudžahid. Također, učenjaci navode da je Allah u Kur’anu sve poslanike dozivao njihovim imenima, osimMuhammeda, sallallahu alejhi ve sellem,kojem se obraćao riječima:”O Poslaniče!” “O Vjerovjesniče!”

S tim treba naglasitida,kada se ne radi o dozivanju,nema zapreke u spominjanju Allahovog poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, njegovim vlastitim imenom u običnom razgovoru.

Vezano za prethodno napisano kao i za posjetu Poslanikovog kabura jeste bitan propis koji glasi da nije dozvoljeno da onaj koji posjeti kabur podiže ton prilikom nazivanja selama Poslaniku i izgovaranja: “Es-selamu alejke, o Allahov Poslaniče!”, jer kaže Uzvišeni: “One koji utišaju glasove svoje pred Allahovim Poslanikom – a to su oni čija je srca Allah prekalio u čestitosti – čeka oprost i nagrada velika. Većina onih koji te dozivaju ispred soba nije dovoljno pametna.” (El Hudžurat, 3-4)

I na samom kraju napominjem da nećemo upasti u sumnjive i zabranjene stvari ukoliko slijedimo Allahove naredbe i klonimo se Njegovih zabrana i ukoliko slijedimo sunnet Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.

Kaže Uzvišeni: “Vi u Allahovom Poslaniku imate divan uzor za onoga koji se nada Allahovoj milosti i nagradi na onom svijetu, i koji često Allaha spominje.”(El-Ahzab, 21.) ”…i njega slijedite – da biste na Pravom putu bili!”(El-‘Araf, 158.)

Prenosi se od Ebu Hurejre, r.a., da je rekao: ”Rekao je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: ‘Ko mi se bude pokoravao, time se pokorava Allahu, a ko mi bude neposlušan, takav je Allahu neposlušan!”'(Buhari, El-Feth, 13/111, broj 7137.)

Kaže Uzvišeni: “Allah i Njegovi meleki donose salevate na Vjerovjesnika. O vjernici, donosite salevate i vi i šaljite mu selam!” (El-Ahzab,56.)

Rekao je Ebul-Alijeh: “Salevat Uzvišenog Allaha je Njegova pohvala Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kod meleka, dok je salevat meleka dova.”

Prenosi se od Sufjana es-Sevrija i od još nekih učenjaka da su rekli: “Gospodarov salevat je milost, a salevat meleka je traženje oprosta.”

Rekao je Es-Sem’ani: “Salevat od Allaha je u značenju milosti i oprosta, a od meleka i vjernika u značenju dove.”

Prenosi se od Ebu Hurejre, r.a., da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ko na mene donese jedan salevat, Allah će na njega donijeti deset.” (Muslim)

Od Enesa b. Malika, r.a., prenosi se da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ko na mene donese jedan salevat, Allah će na njega donijeti deset salevata, poništiti mu deset loših djela i uzdići ga za deset deredža.” (Ahmed, en-Nesai, Albani ga je ocijenio vjerodostojnim)

Od Ebu Derda’a, r.a., prenosi se da je rekao: “Rekao je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: ‘Povećajte donošenje salevata na mene tokom petka, jer on je znamenit, svjedoče mu meleki. Doista, niko neće donijeti salevat na mene a da mi se njegov salevat neće dostaviti čim se odvoji od njega.’ Rekao sam: ‘I poslije smrti?’ Pa reče: ‘Doista je Allah zabranio zemlji da jede tijela poslanika.'” (Ibn Madže)

Od Ebu Umame, r.a., prenosi se da je rekao: “Rekao je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: ‘Povećajte donošenje salevata na mene petkom. Doista, meni se svakog petka izlažu salevati mog ummeta, pa ko od njih bude najviše donosio salevat na mene bit će mi najbliži.” (El-Bejheki, Albani ga je ocijenio dobrim)

K’ab b. ‘Udžra, r.a., kaže: “Rečeno je: ‘O Allahov Poslaniče! Poznato nam je da trebamo donositi salevat na tebe, ali kako ćemo to raditi?’ Rekao je: ‘Recite: Allahumme salli ‘ala Muhammedin ve ‘ala ali Muhammedin kema sallejte ‘ala ali Ibrahime, inneke hamidun medžid. Allahume barik ‘ala Muhammedin ve ‘ala ali Muhammedin kema barekte ‘ala ali Ibrahime. Inneke hamidun medžid  [Gospodaru moj, blagoslovi Muhammeda i njegovu porodicu kao što si blagoslovio Ibrahimovu porodicu! Ti si, doista, Svehvaljeni, Vječni! Gospodaru moj, učini bereketnim Muhammeda i njegovu porodicu kao što si bereketnom učinio Ibrahimovu porodicu! Ti si, doista, Svehvaljeni, Vječni!’]” (Buhari)

Od Husejna, r.a., prenosi se da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Škrt je onaj pred kim se spomenem a on ne donese salevat na mene.” (Nesai, Albani ga je ocijenio sahihom,Tirmizi, 5/551)

I rekao je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: ”Kada se ljudi okupe na sijelu, i Allaha na njemu ne spomenu, niti donesu salevat na svog Vjerovjesnika, ono im zbog toga bude krnjavo, pa, ako On bude htio, kaznit će ih, a ako htjedne, oprostit će im!”(Tirmizi, 3/140.)

Postoje mnogobrojne situacije kada je preporučljivo da se donose salevati na Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve selleme. Imam Ibnul-Kajjim, Allah mu se smilovao, spomenuo je četrdeset i jednu takvu situaciju. Primjera radi, među njima su i sljedeće: donošenje salevata na njega, sallallahu alejhi ve selleme, prilikom ulaska i izlaska iz mesdžida, nakon proučenog ezana, prilikom ikameta, pri dovi, na sjedenju u namazu, prilikom klanjanja dženaze, jutrom i navečer, petkom, kada se ljudi sastanu, a prije negoli se rastanu, pri hutbi: pri počecima dva dijela hutbe petkom, prilikom pisanja njegovog imena, u toku klanjanja bajram-namaza između tekbira, na kraju kunut-dove, na Safi i Mervi, prilikom stajanja pored njegovog, sallallahu alejhi ve selleme, mezara, prilikom zabrinutosti, nevolje i pri traženju oprosta, nakon učinjenog grijeha kada se on želi time poništiti, i pri drugim situacijama koje je, Allah mu se smilovao, spomenuo u svojoj knjizi.( Iz knjige ”Dželaul-efham fi fadlis-salati ves-selami ‘ala hajril-enam”, imama Ibnul-Kajjima, r.a.)

Bilježi Muslim u svom Sahihu od Abdullah b. Amr b. El-‘As, r.a., da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Kada čujete muezina recite ono što on govori, zatim donesite salevat na mene, jer ko donese jedan salevat na mene Allah donese na njega deset salevata. Zatim tražite od Allaha za mene vesile, ono je menzile (posebno mjesto) u Džennetu koje ne priliči osim nekom robu od Allahovih robova, nadam se da ću to biti ja. Ko zatraži meni vesilet biće mu dozovljen šefa’at.”

Bilježi Buharija u svom Sahihu od Džabir b. Abdullaha, r.a., da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ko kaže kada čuje ezan: ALLAHUMME RABBI HAZIHID-DAVETIT-TAMMEH VES-SALATIL-KAIMEH ATI MUHAMMEDENIL-VESILETE VEL-FADILETE, VEB’ASHU MEKAMEN MAHMUDENIL-LLEZI VE’ADTEHU, biće mu dozvoljen moj šefa’at na Sudnjem danu”.(Allahu moj,Gospodaru ovog cjelovitog poziva i namaza koji se upravo uspostavlja podari Muhammedu veliki stepen u Džennetu i posebno dobro i uzdigni ga na uzvišeno mjesto,koje si mu obećao)

Bilježi Ebu Davud, sa dobrim lancem prenosilaca, od Ebu Hurejre, r.a., da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Niko me ne poselami a da Allah ne povrati moju dušu kako bih mu uzvratio na selam.” Pojedini učenjaci dokazuju ovim hadisom da Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, čuje kada mu neko od muslimana nazove selam nakon što mu Allah povrati dušu u tijelo. Dok drugi učenjaci uzvraćaju na ovo govoreći da se u ovom hadisu jasno ne nagovještava da Poslanik čuje. I ne postoji znak koji upućuje da ovo važi za muslimane koji nazovu selam kod Poslanikovog kabura, već hadis važi za sve muslimane uopćeno. Allahov Poslanik,sallallahu alejhi ve sellem, rekaoje: “‘Povećajte donošenje salevata na mene tokom petka, jer on je znamenit, svjedoče mu meleki. Doista, niko neće donijeti salevat na mene a da mi se njegov salevat neće dostaviti čim se odvoji od njega.’ Upitaše: ‘I poslije smrti?’ Pa reče: ‘Doista je Allah zabranio zemlji da jede tijela poslanika.'” (Ebu Davud, En-Nesai, Ibn Madže)

Doista mrtvi ne čuju kada ih živi dozivaju, niti njihove dove,a dokaz za to su riječi Uzvišenog Allaha: “A ti ne možeš one u grobovima učiniti da te čuju.” (Fatir, 21.) Ni u Allahovoj Knjizi ni u sunnetu nije navedeno da Allahov Poslanik,sallallahu alejhi ve sellem,čuje dozivanje i dove,već samo je izuzetak dostavljanje salevata i selama, svejedno da li ljudi donose salevate i selame kod njegovog kabura ili daleko iz drugih zemalja. I rekao je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: ”Ne pravite od svojih kuća mezarja, i nemojte od moga mezara praviti svetište. Donosite na mene salevate, jer, doista mi stižu vaši salevati gdje god da se nalazili!” (Ebu Davud, 2/218; Ahmed, 2/367; ”Sahihu Ebi Davud”, 1/383.)

Što se tiče hadisa: “Ko donese salevat kod moga mezara,čut ću ga, a ko donese salevat a on je udaljen od mene, bit će mi dostavljen njegov salevat”,  ovo je daif (slab) hadis. Dok u hadisu koji  prenosiEbu Hurejre, r.a., stoji da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem,rekao: ”Kada god mi neko nazove selam, Allah mi povrati dušu kako bih mu odgovorio na selam!” (Ebu Davud, 2/218, broj 2041. Šejh Albani ga je ocijenio dobrim u djelu ”Sahihu Ebi Davud”, 1/283.) ,nije jasno rečeno da Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem,čuje salevate i selame od muslimana, već mu budu dostavljeni od meleka te da on, sallallahu alejhi ve sellem, nakon toga uzvrati na selam. Dokaz za to je u hadisu: ”Doista Allah ima meleke koji stalno putuju po Zemlji, oni mi dostavljaju od moga ummeta selame!”(Ebu Davud sa dobrim lancem prenosilaca, En-Nesai, 3/43, broj 1282. Šejh Albani ga je ocijenio vjerodostojnim u djelu ”Sahihu-n-Nesai”, 1/274.)Čak i da pretpostavimo da Poslanik čuje selam, to ne znači da on, sallallahu alejhi ve sellem, čuje dove ljudi i dozivanja, jer ne postoje dokazi u Kur’anu niti sunnetu koji bi to potvrdili.

Neka je salevat i selam na našeg odabranog poslanika Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, njegovu porodicu, ashabe i sve one koji ih u dobru slijede do Sudnjega dana.

I naša posljednja dova glasi: Hvala Allahu, Gospodaru svjetova!

 

Print Friendly  Dozivanje Poslanika, s.a.v.s., riječima:"Ja Resulallah", "Ja Muhammed" pf button both



X