AktuelnoISTAKNUTO

Doziranje reformizma

1.99Kpregledi

Piše: Muhamed Ikanović

Pitanje reformizma danas je sve zastupljenije u brojnim tekstovima i naučnim radovima u kojima se analiziraju određene pojave ili pokreti u novijoj historiji, kao i ličnosti koje se za njih vežu i same ideje i stavove koje promovišu.

Može se nazrijeti da se te analize rade iz nekoliko razloga:

  • da se ukaže na neprihvatljivost i nekohezivnost nekih ideja i stavova za naše podneblje,
  • da se odbrane općeprihvaćeni stavovi,
  • Da se pokuša jednim naučnim putem dokučiti i na adekvatno mjesto postaviti neka pojava,
  • da bi se samo dokazala neispravnost već postojećih općeprihvaćenih stavova.

U svim tim pisanjima možemo naći svega i svačega što će, zasigurno, u narednom periodu biti predmetom još dubljih i većih analiza. Sam način i pristup tim pisanjima, nerijetko, pokazuje same namjere autora, odnosno u koje spomenute četiri kategorije pripada.

Sama priča o reformizmu jeste nešto pozitivno i korisno: šta se podrazumijeva pod reformizmom, koje su njegove odlike i kolika je potreba za reformama. Otvaranje dijaloga na neku temu u osnovi je pozitivno i to će voditi ili ka dodatnom jačanju argumenata ispravnosti postojećih stavova i mišljenja ili će pokazati neke slabe strane.

Očito je da su muslimani ovih podneblja prošli kroz jedan veoma težak period nakon odlaska Osmanske države. Čitajući historiju možemo primijetiti jednu vrstu kreativnosti, da tako kažem, u iživljavanju nad muslimanima i uskraćivanju njihovih osnovnih prava. Kao završnica svega toga bila je vladavina komunističkog sistema od pedeset godina, koji je pokušao da slomi kičmu muslimana. Naravno, u toj namjeri nisu uspjeli, ali su učinili dosta toga što je unazadilo muslimanski narod, naročito kada je u pitanju vjerski život i vjerska edukacija. Sve to rezultiralo je ostavljanjem temeljnih islamskih praktičnih propisa i dovelo do pojave sujevjerja i raširenosti neznanja u oblasti vjerskih propisa.

Nemoguće je i nerealno sav taj trud pojasniti i ocijeniti u jednom tekstu. Mnogo toga je urađeno na tom polju. Mnogo korisnih razmišljanja je izneseno, i mnogo interesantnih djela i knjiga napisano.

Ovo je više jedan kratki osvrt na ono što sam mogao saznati i zaključiti iz navedenih tekstova i analiza.

U zadnje vrijeme nadugo se i naširoko priča i raspravlja o temama koje su među našom ulemom bile aktuelne čak i u periodu poslije Drugog svjetskog rata.

Znamo da je vjera specifična zbog toga što je njen temelj Božanska objava, tako da je “uplitanje” ljudskog u pojašnjenju njenih pojedinosti veoma ograničeno.

U savremenom vremenu sve su učestaliji pozivi na redefiniranje stavova, pa čak i određenih tumačenja vjerskih tekstova. Najčešće se radi o onoj vrsti ljudi koji bi da šerijatske tekstove prilagode svojih shvatanjima i nerijetko takvi ljudi imaju određene komplekse. Revidiranje stavova ili tumačenja pokreće se s ciljem udovoljavanja zapadnjacima i njihovim trendovima, a ne zbog toga što je nemoguća uspostava svjetonazora koji je potrebno revidirati.

Tradicionalisti i konzervativci, kako su nazvani oni koji zagovaraju tumačenje šerijatskih tekstova u skladu sa shvatanjima prvih generacija muslimana, često se izloženi ismijavanju i nekonstruktivnim kritikama onih koji smatraju da su shvatanja prvih generacija prevaziđena i neprihvatljiva za današnje vrijeme. Međutim, isti ti koji smatraju pogrešnim tradicionalno tumačenje tekstova na sva usta govore protiv bilo kakvog revidiranja tradicije muslimana ovih prostora i čak sebe stavljaju u ulogu čuvara tradicije. Tako se šerijatski tekstovi “natežu” i “razvlače” u cilju dokazivanja utemeljenja te tradicije. Naravno, u pitanju su tekstovi opće prirode, poput hadisa: “Učinjena mi je zemlja čistom….”, čime se dokazuje opravdanost dovišta koja se vežu za bogumilski period. Pristupanje takvoj selektivnoj argumetaciji s općim tekstovima nema utemeljenja. Identično tome jeste kada neko hadisom: “Najbolji musliman jeste onaj koji je najkorisniji ljudima”, želi da opravda svoje ostavljanje namaza i drugih propisa tvrdeći da je kao takav bolji musliman od onoga koji obavlja namaz, posti itd.

Čudna je i tvrdnja da nam je potreban tarikat kako bismo lakše razumjeli i shvatili vjeru. Zar pored jasnih tekstova Kur’ana i sunneta imamo potrebu za nekim dodatnim putevima ka njihovom “posebnom” razumijevanju?

Priča o idžtihadu jedna je od zanimljivijih u posljednje vrijeme. Tu se očito prepliću priče o idžtihadu u sredstvima i metodama dostavljanja vjere i onom idžtihadu koji se tiče samih propisa ili, jednostavnije rečeno, pravom idžtihadu. Zar neko sebi može dati za pravo da se svrsta među mudžtehide s toliko skromnog znanja, tj. diplomom završenog fakulteta? Ne zaboravimo da su muslimani u vrijeme komunisitičke vladavine prolazili kroz golgote insceniranog iživljavanja i uskraćivanja prava. Znanjem koje su imali i mogućnostima pokušali su što više doprijeti do muslimanskog bića i probuditi u njemu ljubav prema vjeri. Neminovno je da je bilo grešaka. Ali danas, u vrijeme slobode misli i riječi, dostupnog znanja, ustrajavati na pravdanju postupaka koji očito nemaju uporište u vjeri, duhovno je samoubistvo. Siliti ljude na jednoumlje odlika je diktatorskih sistema, koji imaju poguban završetak.

A ne treba ni zaobići one koji slijede pravilo: “Razlikuj se od drugih da bi te lakše prepoznali”, tj. budi na onoj tamo strani jer te je lakše uočiti samog ili u manjoj skupini. Ni ovakvi ne doprinose potpunom i pravilnom reformizmu, nego svojim egoističnim primjesama unose nemir među jedinke ili skupine u zajednici.

Zar ne bismo trebali da iskreno i istinski pristupimo reformi našeg društva, ali prvo tako što ćemo priznati ono što je bilo pogrešno i naći načina da se ispravi?  A onda ćemo ono što ima utemeljenje zadržati, a ostaviti prostora pojedincima da imaju slobodu stavova i mišljenja uz naznaku da smo svi obavezni da se međusobno uvažavamo i naučimo da cijenimo tuđe utemeljene stavove.

Jednoumlje nije dugog daha. Inat kod bošnjačkog naroda nije nikada imao budućnost. Rješenje je u akademskom nepristrasnom dijalogu uz uvažavanje svih strana.

X