25

Djeca iz rešetaka – hapšenja i zlostavljanja palestinskih maloljetnika

Prošle godine je više od hiljadu palestinske djece uhapšeno od strane izraelske vojske, najčešće bez ikakvog razloga. Odvjetnici ukazuju na sistematsko zlostavljanje uključujući batinanje i iznuđena priznanja, ali izraelska vojska ove optužbe ignoriše.

Kada su vojnici došao po njega, Mahmud kaže da nije bio uplašen. „Možda samo malo kada su šestorica vojnika uperili svoje puške u mene. Ili kad su mi svezali ruke, prekrili oči i ugurali u njihovo vozilo“ šapuće ovaj dječak dok gužva u ruci maramicu.

Tog toplog ljeta Mahmud je hodao kroz selo sa prijateljem Huseinom. Vidjeli su dva vojna vozila koja dolaze iz daleka, ali to nije bila neuobičajena pojava u njihovom selu Ya’abadu. Židovsko naselje Mevo Dotan se nalazi na susjednom brežuljku i izraelska vojska patrolira svakodnevno kroz okolna palestinska sela. Ali ovo vozilo je iznenada stalo pored njih.

Mahmud se sjeća da su mu se dlanovi počeli znojiti. Ali nije pobjegao. Zašto bi? „Nisam ništa uradio“ kaže on. Vojnici nisu progovarali dok je vrištao „Zašto nas hapsite“?

Četrnaestogodišnjak Mahmud Besim Ghanim priča svoju priču iz fotelje u kući svojih roditelja u Ya’abadu, selu u blizini palestinskog grada Dženina. Klima uređaj, ponos njegove porodice, hladi prostoriju, a očeva inženjerska diploma visi iznad fotelje. Mahmud razmotava maramicu i ravna je. Ima lice djeteta, tijelo adolescenta, a šake i stopala poput odrasle osobe.

Mahmud je uhapšen dvaput u samo dva mjeseca. Prvi put je proveo četiri dana u zatvoru. Drugi put je pretučen, ispitivan, a zatim vraćen kući. Nijednom nije postojao razlog za njegovo hapšenje. Možda je vojnicima bilo dosadno. Možda su pogriješili.

Svakodnevica palestinske djece

Mahmud je svoju priču ispričao i za „Military Court Watch“, organizaciju koja sakuplja svjedočenja palestinske djece koja su bila hapšena. Aktivisti ove grupe su čuli mnoge priče poput Mahmudove i vjeruju mu. Njegov slučaj je na Zapadnoj Obali svakodnevica.

Svake godine izraelska vojska uhapsi preko 700 palestinske djece. Tokom 2013. godine ih je bilo više od hiljadu. Većina njih je optužena za bacanje kamenja na vojna vozila, vojnike ili židovske doseljenike. Prema izraelskom vojnom zakonu Palestinci stariji od 12 godina su krivično odgovorni i mogu dobiti do šest mjeseci zatvora za bacanje kamenja.

Ove godine UNICEF je objavio izvještaj o palestinskim maloljetnicima zatvorenim u izraelskim zatvorima. U njemu se opisuju ozbiljna kršenja UN-ove Konvencije o pravima djeteta „Zlostavljanja su raširena, sistematska i institucionalizirana kroz cijeli proces od hapšenja do presude i kazne“. Postupci nabrojani u izvještaju uključuju kontrolisano davljenje, zatvaranje u samicu i prijetnje fizičkim, a u pojedinim slučajevima i seksualnim zlostavljanjem.

Dvanaestog juna, tačno sedam dana nakon Mahmudovog hapšenja, tri izraelska mladića su kidnapovana na drugom kraju Zapadne Obale. Njihov nestanak uzrokovao je talas hapšenja od strane izraelske vojske, što je isprovociralo Hamas da ispali projektile na Izrael, a što je u konačnici rezultiralo posljednjom invazijom na Gazu. Ali sve ovo se desilo nakon što je Mahmud odveden iz svog sela.

Udaranja, držanje budnim i prijetnje

U autu su, Mahmud se prisjeća, vojnici pjevali hebrejske pjesme i povremeno šamarali dvojicu Palestinaca, te ih gurali sa sjedišta. Oči su im bile prekrivene povezima. Oko 23 sata su doveženi u policijsku stanicu u blizinu Mevo Dotana. Mahmud kaže da ih je doktor pitao da li imaju kakvih bolesti ili alergija i da su im dali vode ali ne i hrane. Proveli su noć vezanih, sa povezima na očima. Morali su sjediti uspravno i nisu im dali da spavaju. Kad god bi se nekom od njih pridrijemalo, vojnik ih je udarao.

Oko dva ujutro Mahmuda je ispitivao čovjek koji je dobro pričao arapski. Pitao je zašto su bili na ulici prošle noći i šta su radili tamo. Mahmud je odgovorio da je šetao sa prijateljem. Čovjek se naljutio i prijetio da će ga prebiti.

Organizacije za zaštitu ljudskih prava tvrde da su ovakve torture izraelske vojske dio strategije zastrašivanja djece od učestvovanja u budućim protestima, kao i iznuđivanja informacija o članovima njihovih porodica koji rade protiv okupacije.

Većina zlostavljanja palestinskih maloljetnika se dešava u područjima poput Hebrona, gdje izraelski doseljenici i Palestinici žive u neposrednoj blizini. Djeca koja žive u selima blizu linija razdvajanja su takođe često hapšena jer tu su protesti protiv okupacije najčešći.

Od 2011. godine izraelska organizacija B’Tselem uzkazuje na ozbiljna kršenja prava palestinskih maloljetnika pod optužbama da bacaju kamenje. Izraelska vojska je na ovo reagovala odgovorom da „ozbiljne situacije zahtjevaju ozbiljan odgovor“.

„Oni su samo djeca“

Nekoliko sati poslije ispitivanja Mahmud i njegov prijatelj Husein su doveženi u zatvor Meggido. „Bio sam iznuren od nespavanja i veoma gladan“ kaže Mahmud. Zglobovi su mu otekli od vezica i bio je zabrinut za svoju porodicu. Pošto je Husein napunio osamnaest, odveli su ga u drugo krilo zgrade. Mahmud je smješten u ćeliju sa devet drugih dječaka. U njoj je se nalazio kutak za spremanje hrane, prozora nije bilo, već samo mali otvor na vratima i betonski blokovi za spavanje. Najmlađi od njih je imao jedva 12 godina. Hranu su pripremali sami od jogurta i riže koju su dobijali od stražara.

Četvrtog dana Mahmud je iz ove ćelije prebačen u drugu prostoriju gdje je još jednom ispitivan. Čovjek se nije predstavio, nije nosio uniformu i bio je izuzetno agresivan. Želio je znati sve o Mahmudovoj porodici, kao i razlog zašto je bacao kamenje.

Nisam bacao nikakvo kamenje“ rekao je Mahmud. Čovjek je tvrdio da postoji fotografija na kojoj on baca kamenje, ali kada je Mahmud zatražio da vidi istu, on je odbio da je pokaže. Zatim je vrištao da je njegov prijatelj Husein priznao da je on bacao kamenje. Ispitivanje je trajalo preko tri sata. Na kraju je ispitivač stavio na stol neki dokument na hebrejskom. Iako ga Mahmud nije znao pročitati, morao je potpisati. Ni danas ne zna šta je to svjedočenje sadržavalo. Odvjetnici koji zastupaju djecu pred izraelskim vojnim sudovima kažu da su ona često prisiljena da potpisuju priznanja. Potpisuju dokumente pod prisilom ili ucjenama.

Prošlog ljeta svijetom se raširio video na kojem Izraelci hapse petogodišnjeg dječaka u Hebronu. Na snimci se vidi šest naoružanih vojnika kako okružuju Wadija Maswadeh, malog dječačića u hlačicama i narandžastoj majici, a zatim ga uplakanog vuku do vojnog vozila. Razlog hapšenja je bilo navodno bacanje kamena na automobil jednog židovskog doseljenika.

Nadređeni oficir je kasnije ukorio vojnike jer je snimak naštetio međunarodnom ugledu Izraela. Rekao je da u budućnosti trebaju paziti da ih niko ne snima u takvim situacijama. Prije nekoliko sedmica takođe je snimljeno hapšenje jednog sedmogodišnjaka. Trojica vojnika u ratnoj opremi ga guraju i vuku dok on plače, a u pozadini se čuje majka koja očajnički vrišti „Šta mu to radite, on je samo malo dijete“.

Dva različita zakona

Gaby Lasky, odvjetnica za ljudska prava koja je nekoliko puta nagrađivana za svoj rad, kaže da se nevina djeca učestalo hapse pod lažnim optužbama. Njen ured trenutno zastupa pet maloljetnih Palestinaca koji su u vojnom zarobljeništvu. Lasky se bori da palestinska djeca ne budu više tretirana kao sigurnosna prijetnja, veća kao djeca. Ona želi da vojska prestane izvlačiti djecu iz njihovih kreveta u pola noći i misli da bi umjesto toga trebala biti pismeno pozivana. Zahtjeva takođe da roditelji dobiju pravo da prate svoje dijete i da prisustvuju ispitivanju. Takođe želi i da sva ispitivanja budu snimana, a dokumenti prevedeni na arapski.

Nijedno od toga trenutno nije praksa. Na Zapadnoj Obali postoje dva različita zakona, jedan za Izraelce, a drugi za Palestince. Izraelski civilni zakon je za jedne, a vojni za druge. Dvanaestogodišnji Palestinac može biti uhapšen i ispitivan bez roditelja ili odvjetnika, a u pritvoru zadržan dvaput više nego Izraelac iste dobi. I dok su Palestinci krivično odgovorni sa 12 godina, Izraelci to nisu sve do četrnaeste.

Mahmud pripada drugoj generaciji Palestinaca koji odrastaju pod izraelskom okupacijom u svijetu stalnih kontrola, punktova za provjeru, policijskih sati i noćnih upada u kuće. Samo na Zapadnoj Obali ove godine je ubijeno jedanaestero palestinske djece, deset od strane vojnika i jedno od doseljenika.

Psiholozi govore o traumama koje pogađaju više generacija, upozoravajući da stalno nasilje ima ozbiljan uticaj na dječju psihu. „Čak i najmlađi vide da ih njihovi roditelji ne mogu zaštititi jer za razliku od osamnaestogodišnjeg izraelskog vojnika, oni nemaju nikakvo pravo“ kaže Sunny Gordon Bar, psiholog koji vodi kampanju podrške djeci u vojnim zatvorima.

„Ovdje se djeca bore protiv djece, a izraelski vojnici su stariji i okrutniji jer su jači“ kaže Avichai Stollay tridesetogodišnjak koji radi kao sakupljač dokumentacije za „Breaking the silence“, organizaciju osnovanu od strane bivših vojnika. On opisuje stav većine Izraelskih vojnika kao „Svaki Palestinac je neprijatelj i mi moramo braniti svoju zemlju“. On sam je šutao vezane Palestince i izbacivao porodice usred noći da bi im pretraživao kuće. Sa svojim vojnicima je zaključavao djecu i roditelje u odvojene sobe da bi oni mogli gledati utakmicu u dnevnom boravku.

Tokom protekle godine „Breaking the silence“ je skupila preko hiljadu svjedočenja koja opisuju nasilje i zlostavljanje od strane izraelskih vojnika. Stollar je upravo posjetio dvadesettrogodišnjeg vojnika koji mu je ispričao kako je na kontrolnom punktu zatvarao djecu satima po kiši i hladnoći u žičane kaveze jer su mu išla na živce. „Takva iskustva u vojsci su uobičajena“ kaže on.

Drugi vojnici opisuju kako su vezane dvanaestogodišnje Palestince prekrivenih očiju bacali na pod i čizmama „lagano gazili po njihovim testisima“. Opisuju i kako su bacali šok bombe i suzavac u seoske džamije jer im je bilo dosadno.

Potpukovnik izraelske vojske čije se ime ne smije objaviti iz sigurnosnih razloga u razgovoru s njim nikada ne spominje djecu već preferira termine poput „prestupnici“, „osumnjičeni“ili „uhapšeni“. Njegov ured se nalazi u vojnoj bazi Ofer blizu Ramallaha u velikom bijelom kontejneru, a tokom cijelog razgovora se žali na UN.

Izvještaj UNICEF-a koji optužuje njegovu vojsku za sistematsko zlostavljanje je „potpuno netačan“. Kao uostalom i izvještaji organizacija poput B’Tselem ili „Breaking the silence“ koje opisuje kao Židove samomrzitelje gore od antisemita. „Bacanje kamenja je ozbiljan zločin i mora biti adekvatno kažnjen“ kaže on.

„Naravno da sam uplašen“

Mahmudov otac Besim Ghanim kaže da se njegov sin promjenio. Sada provodi puno vremena osamljen u sobi. Većinom spava kod djeda jer se krije i ne želi da ga vide sa braćom i sestrama.

Njegova majka Suha kaže da je više ne grli kao prije i da ga noću čuje kako vrišti u snu. Mahmud nije osuđen i došao je kući nakon četiri dana sa nekoliko modrica i posjekotina. Kada pored kuće prođe auto preplašeno skače sa mjesta gdje je sjedio.

Na kraju se Mahmud povukao u svoju spavaću sobu sa Mickey Mouse posteljinom i Disney naljepnicama po zidu. „Naravno da sam uplašen“ tiho progovara sjedeći na svom krevetu.

 

Julia Amalia Heyer (Spiegel online)

Preveo Nermin Spahić

Print Friendly  Djeca iz rešetaka – hapšenja i zlostavljanja palestinskih maloljetnika pf button both



X