Džamija i džemat u životu muslimana

Hatib: Nezim Halilović Muderris.   

Braćo i sestre u islamu, danas 06. džumade-l-ula 1430.h., što odgovara 01. maju 2009.g., uz Allahovu, dž.š., pomoć govorim na temu “Džamija i džemat u životu muslimana”. Ova tema je uvod u hutbu narednog petka, koja će inša-Allah biti na temu „Dan džamija 1993. – 2009. godina“, kada će se na temelju zaključka Rijaseta islamske zajendice u Bosni i Hercegovini, u svim džematima u Bosni i Hercegovini organizovati sergija za pomoć u temeljitoj rekonstrukciji džamije Kara Mustafe-paše u Rudom.
Kaže Allah, dž.š., u 18. ajetu Sure El-Džin:
“Džamije su radi Allaha i ne molite se, pored Allaha, nikome!” (Suretu El-Džin, 18)
Braćo i sestre, prema citiranom ajetu džamije pripadaju samo Allahu, s.w.t., i njegovi iskreni robovi se samo Njemu obraćaju, pa zato budimo iskreni u svome vjerovanju i nikome se mimo Allaha, s.w.t., ne molimo, a kada Njega zamolimo, znajmo da Njemu pripadaju riznice nebesa i Zemlje i da On obilno daruje!
Kada imamo na umu citirani ajet, onda nam se nužno nameće pitanje: Kakva je obaveza muslimana prema džamiji i džematu i kakav je odnos današnjih muslimana u tom pogledu?
Džamija je braćo i sestre najvažanija institucija u našem džematu, ona je mjesto ibadeta, mjesto u kojem našu djecu i sebe podučavamo islamskim vrijednostima, mjesto međusobnog savjetovanja, mjesto gdje mirimo zavađene muslimane, mjesto gdje rješavamo socijalne i druge društvene probleme, ona je naš orjentir u vremenu i prostoru, ona je naš korektor i ona nam daje snagu da kroz džemat u punom njegovom smislu budemo još bolji muslimani i korisni članovi uže i šire zajednice, te samim time korisni građani naše države Bosne i Hercegovine.
Naše džamije u koje se ulažu velika materijalno-finansijska novčana sredstva i koje uljepšavamo najkvalitetnijim građevinskim materijalima i inventarom, su uglavnom uskraćene od najvažnijeg ukrasa, a to su njene džematlije. Sve je više mektebskih učionica, opremljenih sa modernim pomagalima, zagrijanih najmodernijim grijanjima, ali sve je manje polaznika mektebske pouke, pa i istinskih pravih muallima, koji će na najbolji način privući, stimulisati i podučiti islamskim vrijednostima našu djecu, ta bezgriješna bića, za koja ćemo biti pitani na Sudnjem danu. Zabrinjavajuće je kako je u našim džamijama sve manje mladih Bošnjaka, koji u isto vrijeme prolaze pored svojih džamija i u društvu sa prokletim šejtanom odlaze na mjesta razvrata.

Naš dobri selef (preci) je imao sasvim drugačiji odnos prema džematu i džamiji. Ona je bila mjestom vrlo važnih odluka i dogovora, iz džamija su muslimani išli u bitke i u njima su ostajali duže nego mi danas ostajemo u kafanama i na pijacama. Kada bi nekog od muslimana tražili kod njegove kuće, familija bi odgovorila, ako je bio u džamiji: „Otišao je u džamiju i Allah zna kada će se vratiti.” Kada bi onaj za koga se pitalo bio na pijaci, bilo bi rečeno: “Otišao je na pijacu i inša-Allah doći će brzo.“ Brate i sestro, moj i tvoj povratak iz džamije je programiran i znano je koliko je minuta koji namaz, dok kada odemo na pijacu, čaršiju ili sijelo, neizvjesno je kada ćemo se vratiti, jer su to mjesta našeg “pravog posla i zauzetosti”. A ne bi trebalo biti tako…
Namaz obavljen u džematu višestruko je vrijedniji od pojedinačno obavljenog namaza, kao što stoji u hadisu koji bilježi imam Buharija:
Prenosi Abdullah ibn Omer, r.a., da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: “Namaz u džematu je vrijedniji od pojedinačno obavljenog namaza davdeset i sedam puta!” (Buharija)

Jedan slijepi musliman dolazi kod Poslanika, s.a.v.s., pa ga pita, može li izostajati iz džemata, jer ga nema ko dovoditi u džamiju. Poslanik, s.a.v.s., mu dozvoljava odsustvo iz džemata, a kada se ovaj ashab sav radostan okrenu da ide kući, Poslanik, s.a.v.s., ga upita: “Čuješ li ezan?” Ashab odgovori potvrdno, a Poslanik, s.a.v.s., mu reče: “Ne nalazim ti opravdan razlog za olakšicu.”
Brate, gdje je opravdanje za moj i tvoj nedolazak u džemat ili smo mi toliko hrabri, pa smo spremni prkositi i našem Gospodaru, te se umjesto na ezan odazivamo na pozive u grijeh?
Poslanik, s.a.v.s., se bavio mišlju da zapali kuće munafika (dvoličnjaka), koji ne dolaze na namaz u džemat. Da je to uvedeno u praksu, ja i ti brate i sestro na dunjaluku ne bi imali kuće, već bi bili na ledini, u hladovinama drveća ili u šatorima.

Braćo i sestre, evo već trinaest decenija smo mi Bošnjaci bez imanja, koja su nam oteta i dodijeljena drugima, bez porodičnih kuća koje su nam više puta zločinci palili i bez rodbine, koju su zlikovci ubijali i tako nam konstantno neprijatelji Bosne i Hercegovine i naši neprijatelji sužavaju životni prostor, pa smo došli u situaciju da se više nema kud dalje i kud dublje…

Braćo i sestre, hvala Allahu, dž.š., koji je dao da se u toku posljednje oružane agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu naša mladost suprostavi zločincima, agresorima i njihovim domaćim pomagačima, jer da nije bilo njih, danas u Bosni i Hercegovini ne bi bilo džamija, a samim time ni ezana i džemata. Da nije bilo Bošnjaka takvih kakvi jesu, a islam ih je učinio autentičnim i tolerantnim, na prostoru koji smo mi branili i oslobađali ne bi ostala niti jedna crkva i sinagoga, a one su ostale da svjedoče da mi nismo kao oni i da mi ne rušimo nego gradimo i čuvamo i da uvažavamo druge i drugačije. Mi se bez obzira na zločine koji su počinjeni nad nama nismo svetili i nismo ubijali nenaoružane civile, nismo silovali njihove žene i nismo uništavali njihova materijalna dobra. Neka je za to hvala Allahu, s.w.t., čijih smo se zabrana pridržavali i zbog čega danas uzdignutih glava možemo mi i naši potomci da hodamo po Zemlji. Na drugoj strani zločinci ne samo da imaju traume, već još na ovom svijetu doživljavaju porodične tragedije i poniženja, a to je samo početak Allahove, dž.š., kazne…
Omer ibn El-Hattab, r.a., je uvakufio jednu njivu na kojoj se zadržao i propustio namaz u džematu, da bi se na taj način kaznio. Kada bi Bošnjaci na ovaj način kažnjavali sebe, vjerovatno bi Bosna i Hercegovina bila jedan veliki vakuf, a većina nas bi potpuno ostalo bez privatne pokretne i nepokretne imovine!

Poslanik, s.a.v.s., prilikom hidžre iz Meke u Medinu u mjestu Kuba gradi džamiju i sam učestvuje u njenoj gradnji, te tako daje najljepši primjer svome ummetu, da je lični angažman najefektniji u činjenju dobra i poticanju na njega.
Nakon dolaska u Medinu i smještanja u kuću Ebu Ejjuba El-Ensarije, počinje gradnju džamije, ne samo radi obavljanja namaza, već i radi: šure i donošenja bitnih odluka, podučavanja, učenja Kur’ana i njegova tumačenja, rješavanje socijalnih problema, upravljanja državom i td..
Poslanikova, s.a.v.s., džamija je bila mala, jednostavna i skromna. Ona je bila sagrađena od obične pečene cigle, skromno omalterisana, nije imala ukrašene zidove, niti skupocjenu udobnu prostirku. Sa munare se čuo poziv prvog muezina Bilala Habešije, bez ozvučenja, ali su se na taj poziv odazivali svi ashabi. Mi danas pozivamo sa jakih ozvučenja, ali te pozive moderni Bošnjaci ne čuju, isto kao da su gluhi, a kako će poziv mujezina čuti onaj ko je sebi za gospodare uzeo djecu, novac, zlato, dionice, vile, skupocjena auta i pse?!
Sva jednostavnost Poslanikove, s.a.v.s., džamije je bila kompenzirana njegovim i prisustvom njegovih ashaba, koji su ukrašavali tu skromnu džamiju, a najbolji ukras džamije je njen džemat. U našim prilikama, džamije su uglavnom dobro posjećene bajramima, džumom i teravijama, dok je na ostalim vaktovima zanemariv broj klanjača. Prije agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu, većina naših džamija su bile u izgubile svoju pravu funkciju, tako da su neke postale spomenicima kulture, koji su se posjećivali od strane turističkih grupa, više nego od samih muslimana, a neke su bile potpuno zapuštane i zaključane.
Braćo i sestre, gradimo i održavajmo naše džamije, odazivajmo se na pozive mujezina i natječimo se u dobru, kako bi postigli dobro obadva svijeta!
Gospodaru, učvrsti nas na Tvome putu, sačuvaj nas iskušenja koja nećemo moći podnijeti, učini nas od onih koji čuvaju džamije i održavaju džemat, očisti naša srca i jezike od ružnih misli i govora, uputi našu djecu i potomke i učini ih radostima naših očiju i srca, oprosti nam grijehe i počasti nas u džennetima, društvom sa poslanicima, šehidima i dobrim ljudima!
Sarajevo: 06. džumade-l-ula 1430.h. 01. maj 2009. godine
Hutba: Džamija “Kralj Fahd”
Nezim Halilović Muderris

Print Friendly  Džamija i džemat u životu muslimana pf button both



X