ISTAKNUTORekaik

Da li si nekada volio?

111pregledi

Jedna od najpoznatijih bajki jeste bajka o dječaku i drvetu koja se može naći na hiljadama internetskih portala. Amerikanac Shel Silverstein autor je ove priče koja je prevedena na više od trideset jezika i koja je pogodna i za uzrast od osam godina i za starca od osamdeset godina. To je simbolična legenda koja u sebi nosi lijepa značenja i velike poruke.

Bilo jednom jedno veliko jabukovo drvo koje je svakog dana posjećivao mali dječak, igrajući se oko njega, penjući se po njegovim granama i jedući jabuke. Kada bi se umorio, dječak bi zaspao u njegovom hladu. Dječak je volio drvo, a i drvo je voljelo malog dječaka. Godine su prolazile, dječak je porastao i prestao je dolaziti da se igra s drvetom. Jednog dana drvo ugleda dječaka kako mu tužno prilazi, pozva ga da se igra, ali dječak mu reče da je sada prevelik za veranje po njegovim granama.

 Ovdje se uočava i do izražaja dolazi dječakovo uzdizanje svoje ličnosti nad onima koji su s njim proživjeli dane djetinjstva i neznanja, i brzo zaboravljanje prvih odgajatelja.

Dječaku je trebao novac da kupi neke stvari, pa je konzumerističko “ja” počelo da igra svoju ulogu.

“Možeš uzeti moje plodove i prodati ih”, reče mu drvo.

Dječak se popeo na drvo, ubrao plodove i prodao ih. Otišao je i dugo se nije vraćao.

Dječak je ušao u novi krug zaborava i zanemarivanja, dok je drvo bilo jako tužno zbog toga što ga više nije posjećivao.

Nakon dugo vremena, dječak se vratio. Već je bio odrastao čovjek u punoj snazi. Ugledavši ga, drvo je zatreperilo od radosti i pozvalo ga da se igra. Ali, on je počeo da se pravda kako je postao porodičan čovjek. Govorio je da mu treba kuća u kojoj će živjeti njegova porodica. Drvo mu tada reče da može odsjeći njegove grane i od njih napraviti kuću.

Dječak je tako i uradio: uzeo je grane i otišao sretan.

Nakon dužeg vremena, vratio se ponovo, sav skrhan, govoreći da je mnogo umoran i da želi negdje da otplovi i upitao je drvo da li mu može pomoći da dođe do nekog čamca.

Drvo mu reče da odsiječe njegovo deblo i da od njega napravi čamac na kojem će moći da otplovi gdje god želi.

On odsiječe deblo i napravi čamac.

Nakon nekoliko godina, ponovo se vratio, a drvo mu se opet silno obradovalo.

“Oprosti mi, dječače”, progovori drvo, “više ti nemam što darovati. Jabuka više nemam”, reče mu drvo.

“Nemoj da brineš, ionako više nemam zuba”, odvrati dječak.

“Debla više nemam, ne možeš se penjati, a ni grana više nemam, ne možeš se više na njima ljuljati ”, reče drvo.

 “Ostario sam i ništa od toga ne mogu raditi!”, odgovori dječak.

“Sad sam samo stari panj”, kroz suze izusti drvo.

“Više mi ne treba mnogo, samo mirno mjesto da sjednem i odmorim se. Vrlo sam umoran”, reče dječak.

“Pa”, progovori stablo, “za sjedenje i odmor i stari će panj biti dobar. Dođi, dječače, sjedni. Sjedni i odmori se.”

Dječak tako i učini.

I stablo je bilo sretno što je čovjek svoje zadnje dane provodio pored njega.

Drvo je simbol davanja, posvećivanja, obnavljanja i života. Drvo može biti majka ili bilo koje stvorenje koje je zadovoljno da ima ulogu humaniste koji ne traži zauzvrat materijalnu korist. Postoji li neko, mimo majke, ko bi bio zadovoljan ovom ulogom?

Drvo je bilo nadahnuto spoznajom  da odrasle osobe poznaju “ja”, ali ljubav ne pravi razliku između djeteta i odrasle osobe, i svi su pred njom djeca.

Ljubav je spremna da se nakloni u bilo kojem trenutku, dok takav slučaj nije s “ja”.

Ljubav je sretna zbog davanja, a “ja” zbog uzimanja.

Ljubav daje rahatluk, dok “ja” nudi teškoće.

Kad porastu, mnogi ljudi nemaju vremena za ljubav jer je sve njihovo vrijeme zauzeto ispunjavanjem i postizanjem materijalnih ciljeva.

“Ja” želi imetak jer je to “moć”, i sve što ima veće zgrade i punije račune, čovjek postaje manji i u njemu samom sve je manje humanosti i ljudskosti.

Ljubav je snaga slabosti i slabost snage. Da li je bio u pravu Mutenebbi kada je rekao:

Zaljubljeni štetu trpe jer ih vode strasti

Ne shvataju ovaj sv’jet, nit’ su razboriti.

 

Oronule im oči, duše sve od suza silnih

Za onim što je ružno pate, a l’jepim im se čini.

Ljubav ne očekuje da joj se zahvali, za nju je zahvala da bude primljena. Ljubav daje bez naknade.

“Ja” uzima, a ne daje, a ako i pruži, to radi da bi uzelo nešto: hvalu, visinu, superiornost i naknadu.

“Ja” nekada na ljubav gleda kao na nedostatak pameti i iluziju, a ljubav tako isto gleda na “ja”.

Ko živi samo radi sebe, taj živi jednom i umire vrlo brzo, a ko živi radi ljudi, živi dugo i njegova se duša dijeli na više duša.

Objektivnost, dobročinstvo i žrtvovanje, osobine su velikog broja onih koji su sačuvali karakter.

Čitao sam, a i na televiziji gledao priču o trgovcu koji je htio da svoje roditelje premjesti u novu, lijepu i prostranu kuću. Kao što to obično zna biti, stariji vole da ostanu ondje gdje su živjeli. Kada im je ponudio da pređu u novu kuću, njihov je izgovor bio: “Pusti nas da budemo ovdje još neko vrijeme, a kad umremo, ti seli gdje god želiš.” Tada sin priredi roditeljima rijetko iznenađenje: na lijep i zeleni proplanak s puno drveća prenio je kuću u njenom obliku pomoću velikih kamiona. Umotao je kuću u obliku poklona s ukrasnim svezicama. Za to vrijeme roditelji su bili na odmoru i kada se vratiše, on ih dovede na to mjesto. Začuđeno su gledali, ne znajući šta se nalazi ispod omota. Kada im je otkriveno, lica im se ozariše te briznuše u žestok plač od sreće zbog ovako rijetke geste.

____________________

Iz knjige: Stazama egoizma

Autor: dr. Selman el-Avda

Preveo: Muhamed Ikanović

_______________________

X