Da li biste i vi, poput Zlatana, rođenom bratu došli na dženazu?

Piše: Nermin Spahić

Vijest o dženazi bratu Zlatana Ibrahimovića izazvala je ovih dana pravi tektonski poremećaj u našim nogometnim srcima. Poslije one trojice nesretnih mladića iz Krajine, koji su poginuli vraćajući se sa utakmice naše reprezentacije, ovo je vjerovatno medijski najviše popraćena dženaza u posljednje vrijeme. Ona je za dosta Bošnjaka predstavljala trijumf Zlatanovog imana, nakon što je nedavno u jednom razgovoru prepotentno izjavio da se poistovjećuje sa Bogom. Mnogima je pao kamen sa srca kad su vidjeli ovog golgetera kako stoji u saffu, spušta tabut u mezar i lopatom zgrće zemlju.

Ne želim vagati nečiju tvrdnju da je Bog sa dolaskom bratu na dženazu, niti smatram da bi to bilo kojem pojedincu trebalo biti važno pored gomile vlastitih prioriteta. Ono na što treba skrenuti pažnju su društvene reperkusije ovog vještački napumpanog medijskog događaja. Mizerno je i patetično do bola to što nam se dešava.

Kao prvo, kakav bi to čovjek trebao biti, pa da ne dođe rođenom bratu na dženazu? Otkad se taj postupak u našem narodu smatra tako velikom i plemenitom gestom? Ako ćemo baš tjerati mak na konac, po čijem se to mišljenju postaje musliman jednim stajanjem u saffu na dženazi?

Kao drugo, šta to tjera ljude da polemišu o tuđem (ne)klanjanju i toliko brinu za kufr i iman jednog švedskog nogometaša sa kojim nemamo ništa zajedničko osim prezimena?

Odgovor je jednostavan u svojoj tragičnosti i uvijek isti. Problem je u tome što su naša srca više vezana za Ligu šampiona nego za vjeru, a parametri ljudske vrijednosti nisu nam znanje i moral nego škarice sa sredine terena. Zato nam je Zlatanovo pojavljivanje na dženazi toliko bitno.

Jedva smo dočekali da operemo svoju savjest koja nas je pekla nakon njegove izjave da je Bog, jer do tada smo ga doživljavali i gledali kao svog pulena. Kao uostalom, i mnoge druge koji to ničim ne zaslužuju. Bio nam je pomrsio konce tom nesretnom izjavom, no sada ga opet možemo utrpati među „naše“ i bez grižnje savjesti, uz kokice, hipnotisano gledati njegove akrobacije na terenu. Oprostili smo mu švedsku reprezentaciju, nedolazak u posjetu onom malom dječaku na samrti, a sada ćemo i ovu tragičnu izjavu. Ipak se on preziva Ibrahimović, igra u Parizu i nekad je mogao biti Bosanac.

Ovaj osvrt nije o Zlatanu, da se razumijemo. Ne želim omalovažiti njegovu bol i umanjiti značaj ove dženaze. Suosjećam sa njegovim gubitkom, kao što bih suosjećao sa svakim drugim čovjekom. On je za mene ono što je i svaki drugi sportista. Jedno od lica na televizijskom ekranu od čijeg klanjanja ili neklanjanja nemam apsolutno ništa. Nisam imao namjeru reći ništa loše o njemu kao osobi ili karakteru, već o nama, nogometnim zombijima kojima kroz vene kolaju bijeli kreč i sudijski zvižduci. Nama, kojima adrenalin skoči i oraspoloži nas kad čujemo očaravajuću himnu Lige šampiona sa televizije. Nama, kojima je nogomet već odavno iz razonode prerastao u jednu od životnih ideologija i mjerilo stvari koje nas okružuju.

Da se Allah smiluje Zlatanovom bratu, kao i svakom drugom bratu, sestri, ocu i majci. Da Allah uputi Zlatana isto kao i Angelu Merkel, Gogu Sekulić, načelnika Cavtata i onog radnika komunalnog u Kladnju. Neka uputi svakog ko uputu želi, a naša srca i umove neka zaposli istinskim vrijednostima i pravim životnim prioritetima. Amin!

 

 

Print Friendly  Da li biste i vi, poput Zlatana, rođenom bratu došli na dženazu? pf button both



X