Bolesti naših duša

Priredio: Ersan Grahovac
Bolesti naših duša 204413444963a4f66b5boxi1Od najraširenijih bolesti duša jesu sljedeće pojave: Prvo: Traženje tuđih mahana u samom startu, uz postojanje želje da se one saznaju. Ovo je prva greška u koju upada većina ljudi, pri čemu se najčešće vijesti uopšte ne provjeravaju, i pri čemu se ima vrlo malo edeba, da čak dolazi do čistog uhodjenja ljudi i kopanja po njihovim govorima i djelima, kako bi se našla neka manjkavost, grijeh, novotarija, ili nešto gore od toga. Ovo pogotovo važi za ljude koji su naši neistomišljenici u nečemu, ili smo u nekoj zavadi i tome slično. Kada se nadje mahana, onda uglavnom reagujemo u smislu „znao sam da je takav“, ukoliko smo u poodmaklom stadijumu ove bolesti, ili „razočaran sam“, ukoliko nismo baš toliko bolesni, ili „šteta…“ ukoliko smo u početnom stadijumu. Uzrok ove bolesti je to što se pri traženju mahana koristi dvogled umjesto ogledala. Tako neki koriste jači dvogled, neki slabiji, shodno jačini sljepila srca i zastupljenosti ove bolesti kod njega, dok neki čak koriste i mikroskop, a neki se bave čak i izmišljanjem, u odmaklijem stadijumu ove bolesti, pa što je bolest srca gora, izmišljanje je teže i opasnije, toliko da čovjek sa najbolesnijim srcem može izmišljati drugima ne samo grijehe i novotarije, nego čak i kufrove i širkove, da nas Allah sačuva toga.

Umjesto da se uopšteni tekstovi prijetnje iz Kur’ana i Sunneta za neka djela shvataju kao prijetnje nama, umjesto da to shvatimo kao da se nama, nasamo, direktno, obraća Allah Uzvišeni ili Njegov Poslanik, sallallahu ‘alejhi we sellem, da se klonimo i zaštitimo tih djela i riječi, mi te tekstove uzimamo kao mehanizam za analizu drugih umjesto za samoanalizu. Tako smo dobili „detektor mahana“, pa poslije dersa, ili pročitane knjige, automatski se sjetimo kako kod te i te osobe koju znamo ima taj i taj grijeh, i to i to djelo, pa kada čujemo da je nešto haram, uglavnom se sjetimo „kao što radi taj i taj“, umjesto da se automatski osvrnemo na svoj život i zabrinemo da je to možda kod nas prisutno, pa da se pokajemo. Mada se dešava upravo suprotno, vršimo analizu umjesto samoanalizu, pa ako se i sjetimo da je kod nas takvo nešto prisutno, mi sebi tražimo opravdanja, a ako se sjetimo da je kod drugih to prisutno, pogotovo ako je naš neistomišljenik u nečemu, onda zaboravljamo na traženje opravdanja. Pri ovome često koristimo izgovore poput „Mora da se zna ko je dobar a ko je loš“, i da se „razdvoji žito od kukolja“ i tome sličnim neispravnim izgovorima, čiju ćemo neispravnog dokazati kao i to da je takav izgovor suprotan onome što nam je naredjeno. Ovo se svakako odnosi na djela koja nisu javna i očigledna, a ne na nekog ko poziva javno u neko loše djelo koje je očigledno loše, jer u tom slučaju nam je obaveza opomenuti na to djelo, ili pak na ličnost, a način opominjanja zavisi od vrste situacije, djela i ličnosti. Nama je izazov naći mahanu koja nije naočigled svih, jer blago je najzanimljivije i najdraže kada se nadje poslije velikog napora. Ovdje je zastupljeno, dakle, suprotan mehanizam od mehanizma traženja opravdanja. Sve ovo može biti bolest srca samo po sebi, ali može biti i nuspojava drugih bolesti srca, poput zavisti, pristrasnosti, samoljublja i tome slično.

Kaže Resulullah, sallallahu alejhi we sellem: „Neko od vas vidi trun u oku svoga brata, a zaboravlja deblo u svom oku.“ (Vidjeti: Ebu Nu’ajm, Hiljetu-l-ewlijaa’, 4/99.; Ebu-š-šejh, Et-tewbiih, 96.; El-Qudaa’ii, Musnedu-š-šihaab, 610.; Ed-Dejlemii, Musnedu-l-firdews, 4/333.; Ibn Hibbaan, 1848.; merfu’an, i Buhari u Edebu-l-mufredu, mewquufen od Ebu Hurejre, 592. i Bilježi ga Ahmed u Ez-Zuhdu, 178., i Ibn Ebi-d-Dunja u Es-Samt, 1974.)

2. Tumačenje govora i postupaka na ružan način.

Čovjek je sklon da se pokorava šejtanskim vesvesama i prohtjevima svoje duše u svemu, pa i u donošenju sudova o drugima i tumačenju tuđih postupaka, osim kome se Allah smiluje. To uzrokuje kod njega sklonost ka ružnom mišljenju o bratu muslimanu, što biva jedan od razloga prljanja srca ljudi i kvarenja međuljudskih odnosa. Pogledajmo u hadis, koji se nalazi u Muslimovom Sahihu, a u kome se kaže:

„Bio je Poslanik, sallallahu ‘alejhi we sellem, sa jednom od svojih žena, pa je pored njega prošao čovjek, te ga je pozvao i rekao: „O čovječe, ovo je moja žena ta i ta.“ Ovaj reče: „O Allahov Poslaniče, da sam za nekog nešto mislio, pa ne bih za tebe to pomislio!“ Pa reče Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi we sellem: „Doista šejtan kola čovjekom poput krvi.“

Iz ovoga vidimo da je inače sklonost čovjeka da o drugome donosi negativnije zaključke, a da je upravo šejtan taj koji ga na to navodi, iz čega zaključujemo da je ispravno upravo suprotno od toga. Zato je veoma bitno razjasniti kako shvatiti tuđe postupke ili riječi koji se mogu protumačiti na više načina.

Kada ova osobina već postoji, tj. desi se da naidjemo na neko djelo ili govor kod čovjeka kome tražimo manjkavost, onda tu može postojati više situacija:

– Da samo djelo bude očigledno dobro – prije svega čovjek bolesnog srca u ovom pitanju će zanemarivati dobra djela onog kome traži mahane, jer će biti zauzet uočavanjem manjkavosti i njihovim uveličavanjem, a dobro ako se i nadje, onda biva umanjeno ili zanemareno, pored svih tih nadjenih manjkavosti. Pa ukoliko kod osobe i preovladjuje dobro i hajr, on će umanjiti to ili čak i zanemariti, a zlo uvećati i istaknuti. Što je teža bolest srca, ovo je izraženije, a da i ne govorimo o onima koji su u osnovi novotari i kako će tek sa njima da se ophode. A ako se radi o osobi za koju je čovjek pristrasan, on će to dobro uveličati i glorifikovati, i dati mu prednost nad svim njegovim mahanama, makar ih bilo i više. I sve ovo zavisi od težine bolesti i zaprljanosti srca koje donosi sud, i slijedjenja prohtjeva po tom pitanju.

– Da samo djelo ili govor može biti i dobro i loše, zavisno od toga kako ćemo ga protumačiti – bolesno srce će protumačiti dotično djelo ili govor u negativnijem značenju, pa što je bolest veća, tumačenje će biti negativnije, a u najgorem slučaju će svakome tražiti tumačenje djela ili riječi kojim ga može izvesti iz vjere, da nas Allah toga sačuva. Tu imamo tri glavna slučaja:

– Da su šanse za dobro značenje veće od šansi za loše djelo i da na to ukazuju druga djela čovjeka o kom se donosi sud. U ovom slučaju bolesna srca izabiraju onu negativniju opciju, mada oni sa blažim oblicima bolesti srca ostaju ili suzdržani ili izabiraju onu manje pozitivnu opciju od mogućih više.

– Da druga djela i stavovi dotične osobe ukazuju da je ista šansa da se datim govorom ili djelom želi ono negativnije značenje kao šansa da se želi pozitivnije, ili da nam pak dodje govor ili čujemo za djelo od osobe čije stanje i djela ne znamo. U ovom slučaju neka bolesna srca izabiraju negativniju opciju, i jačina izabrane negativnosti je srazmerna jačini bolesti srca. Takodjer ovdje možemo svrstati i neki govor čije primarno (bukvalno) značenje ima loše konotacije, ali se u jeziku ili običaju nekih ljudi koristi i u drugim značenjima, mi ne znamo da li je onaj ko ga je izgovorio njime htio bukvalno i primarno značenje ili pak neko drugo koje nije tako loše ili je pak dobro.

– Da druga djela i stavovi dotične osobe ukazuju da je veća šansa da se datim govorom ili djelom želi ono negativnije značenje. U ovom slučaju sva bolesna srca izabiraju onu negativniju opciju, samo se razlikuju u stepenu negativnog značenja koje će da izaberu za tumačenje nekog djela ili govora osobe o kojoj donose sud, pa što je srce bolesnije, to je značenje kojim tumače djela negativnije. Uglavnom uz to ide i preuveličavanje tog negativnog značenja, zatim izmišljanje drugih aspekata negativnosti bez ikakvog osnova, makar dotična osoba imala druge govore ili djela koja ukazuju da u ovom slučaju nije htjela baš ta negativna značenja, već druga djela i govori ukazuju upravo na suprotno od toga.            

Po ovom pitanju kaže Ibnul-Qajjim, rahmetullahi ‘alejhi: „Jedna riječ koju kažu dvojica ljudi, jedan njome može željeti najveću zabludu (batil), a drugi njome želi čistu istinu. Izražavanje je shodno putu i životopisu onoga koji ga izgovara, i shodno njegovom pavcu, i onome čemu poziva, i u svrhu čega se raspravlja…“ (Vidjeti: Medaridžu-s-saalikiin, 3/521., Darul-kitabil-’arebijji, Bejrut, 1973.) Doista je imao jezgrovit govor i doista možemo sve nabrojano sažeti u ovim riječima Ibnul-Qajjima, rahmetullahi ‘alejhi, koje je u praksi sprovodio, kao i njegov Šejh Ibn Tejmijje, rahmetullahi ‘alejhi, ehli sunnetsku metodologiju u tumačenju tuđih djela i govora, i koje je tumačio u najpozitivnijem mogućem svjetlu, dok je god za to imao makar nekog osnova u životopisu onoga ko je to izgovorio ili uradio. Tek onda kada bi cijeli nečiji život i pravac i drugi govori ukazivali da on tim višesmislenim riječima hoće upravo ono loše značenje, onda bi ovi imami na to ukazali.

Ovo nam ukazuje da značenje neke višesmislene riječi, djela ili govora ovisi o halu čovjeka i njegovim intencijama, o tome da li u njegovom govoru ima nešto što ukazuje direktno ili indirektno na dobro značenje, ili pak cijeli njegov život, put, pravac kojem poziva, ukazuje na to da je time želio ono loše značenje.

Ukoliko je u poodmaklijem stadijumu bolesti srca, onda će ući u nijjet dotične osobe, i izmišljati ružne nijjete koji mogu biti produkt tog djela, poput ulizivanja, ili nifaka, ili kufra, ili nekog drugog zla, bez jasnog i nedvosmislenog dokaza koji ukazuje na nijjet čovjeka i da se baš o tome radi, pa tako okreće dobro djelo u loše.

Ovo sve može biti produkt zavisti, mržnje, bolesti srca u traženju tuđih mahana, ili pak nepoznavanja samog islama i njegovih intencija, misleći pri tome da je neko djelo haram, a ono je halal, ili tome slično. Ukoliko se radi o bolesti srca, onda je to veliko zlo, a ukoliko se ne radi o tome već o nepoznavanju islama, onda je takodjer zlo, ali manje od prethodnog, a ukoliko se radi o oboje, onda je tek pravi problem. Takodjer, tu puno toga zavisi od težine ili lahkoće same bolesti srca, kao i od težine ili lahkoće zla onoga o kome se govori, tako da tu ima nebrojeno puno kombinacija i situacija. Tako se može desiti da onaj koji donosi sud ima lakšu bolest srca po tom pitanju, koja je lahka poput blage prehlade, a onaj o kome se donosi sud ima pri sebi lakšu grešku, ili novotariju ili grijeh, pa da i ne bude nekih problema, ali se može desiti i to da obojica imaju pri sebi puno teže bolesti, pa da nastane katastrofa. Kombinacija je puno, a možemo ih vidjeti svuda oko nas. Na nama je da iskorijenimo ove bolesti, uz Allahovu pomoć, i na tome trebamo raditi.

3. Gledanje spoljašnjosti ukoliko je to na štetu čovjeka

Među nekim krugovima muslimana se proširilo pogrešno shvatanje pravila da mi čovjeku sudimo na osnovu njegove spoljašnjosti, pa su počeli suditi o ljudima na osnovu tog pravila u svakoj situaciji, bilo da je to na štetu čovjeka ili na njegovu korist. To je usko povezano sa tumačenjem višesmislenih djela kod neke osobe, ili je pak njegov ogranak, i bolesna srca uvijek izabiraju onu goru opciju, pa ako vide čovjeka da radi neko djelo koje je na prvi pogled loše, iako može značiti i nešto pozitivno, ili nešto što nije grijeh, bolesna srca će izabrati sud o toj osobi upravo na osnovu onoga kako im na prvi pogled i izgleda dotično djelo. Pa ako vide, recimo, čovjeka koji ide sa ženskom osobom ulicom, presudiće mu da je griješnik, umjesto da najprije pretpostave da je on toj osobi mahrem, sve dok se ne dokaže suprotno.

4. Bolje je nevinog kazniti, za svaki slučaj, da se ne desi da krivog oslobodimo

Kod bolesnih srca je takodjer zastupljena praksa „iksiranja“ ljudi i njihovo odbacivanje „za svaki slučaj“. Mnogi razmišljaju, svjesno ili nesvjesno, po principu „Bolje je nevinog kazniti, za svaki slučaj, da se ne desi da krivog oslobodimo“, jer, kako kažu, treba Allahov propis primijeniti, radujući se pri tome kada za nekog „otkriju“ da je novotar, ili pak nevjernik, ne pridržavajući se pri tome nikakvih islamskih principa.  Tako npr., ako se pri nekome nadje neka novotarija, bolesna srca će odmah osuditi tu osobu kao novotara, bez obraćanja pažnje na uslove i prepreka spuštanja propisa na konkretnu osobu, vrstu novotarije, vrstu osobe, pod izgovorom „ljubomore radi vjere“. Ili će stvar ići čak do vadjenja riječi iz konteksta, u želji da se neko osudi kao griješnik ili novotar, ili će pak pribjeći izmišljanju i potvaranju i izvitoperivanju tuđih riječi i postupaka, kako bi bili u skladu sa zacrtanim ciljem, a to je „križanje“ osobe i njeno odbacivanje, bilo kao novotara, griješnika ili nevjernika. Uz to može još doći i mržnja prema onome ko nije zaslužio mržnju ili bojkot onoga ko nije zaslužio bojkot, dodajući na pogrešno donešeni sud o nekoj osobi i pogrešna osjećanja, a zatim i pogrešno postupanje prema toj osobi, promašivši pri tome suštinu i cilj svega toga u potpunosti.

5. Neobjektivnost, nepravda

Jedna od bolesti srca jeste i neobjektivnost pri ocjeni neistomišljenika, čiji je uzrok upravo u neiskrenosti i pristrasnosti prema nečemu, kada se koriste dupli standardi pri ocjeni nekog djela i osobe. Tako će se desiti da nepravedno nekog osudimo za neko djelo, a kada je u pitanju druga osoba prema kojoj smo pristrasni mi je nećemo osuditi zbog dotičnog djela i tražićemo joj opravdanja. Tako, ako kod nekog ima 90% hajra, i pri njemu se nadje 10% negativnog, on će biti odbačen, i pored njegovih grešaka neće se osvrćati na toliki hajr, već će se zanemariti sav hajr pri toj osobi, dok, ako kod onoga prema kome smo pristrasni bude i više negativnosti, mi to nećemo vidjeti i bićemo neobjektivni i nerealni u donošenju sudova o konkretnim osobama. Takodjer se ovo ogleda i u svrstavanju svih ljudi u isti koš, pa se dešava da se svi novotari svrstaju u isti koš, ili svi griješnici, ili svi nevjernici, i sklonost gledanja na stvari „crno-bijelo“, što je velika nepravda, i vidjećemo kako je kod uleme muslimana prisutna upravo suprotna osobina od ove, i kako su učenjaci bili daleko od toga da sve stavljaju u „isti koš“, te kako su bili objektivni u prihvatanju istine, ma od koga došla, i u ocjeni ljudi shodno njihovim dobrim i lošim djelima, a ne samo na osnovu grešaka i negativnosti.

Uzrok svega ovoga jeste neiskrenost i neispravnost, jer svako djelo mora biti iskreno, radi Allaha, i ispravno, onako kako je to regulisano Sunnetom Poslanika, sallallahu ‘alejhi we sellem, u suprotnom će biti neiskreno – radi nefsa, pod izgovorom da je radi Allaha, i neispravno – regulisano prohtjevima duše, misleći pri tome da radimo dobro djelo.

Nastavlja se inšallah…

Iz serijala: Poslanička metodologija donošenja sudova o drugima

Print Friendly  Bolesti naših duša pf button both



X