Bolesti koje prenose krpelji

Priredio: mr. sci. Faruk Čengić

Krpelji su paraziti toplokrvnih životinja, a iznimno i čovjeka. Značajni su jer mogu biti potencijalni prenosioci nekih bolesti, mada samo mali broj krpelja nosi uzročnike bolesti. Krpelji su rasprostranjeni u prirodi, a najčešće ih nalazimo u prizemnom sloju rubnih područja šuma, sloju grmlja i niskog rastinja, po šikarama i visokotravnatim staništima. Dijele se na dvije velike porodice: Ixodida – šikarni ili tvrdi krpelji, i Argasidae  – stajski ili mehki krpelji. Glava, trup i zadnji dio čine im jednu cjelinu. Krpelj u svom razvoju prolazi kroz tri faze: larva, nimfa i odrasli oblik. Obrok krvi nužan je krpeljima u svakoj od njihovih razvojnih faza, te u toku svog života siše krv tri puta, na tri različita domaćina. Ženka se češće može sresti kao napasnik, jer samo ako se nasiše krvi može snijeti jajašca. Veličina krpelja razlikuje se zavisno o razvojnom obliku: kao larva dugačka je 1 mm, dok je odrasla ženka veličine 4-5 mm, nasisana krvi velika je kao zrno graška. Živi oko godinu dana, međutim može doseći starost i do pet godina. Krpelj ima mali radijus kretanja, a udaljenost koju može prijeći zavisi o razvojnom obliku. Odrasli se može prošetati nekoliko metara u širinu u potrazi za hranom. Krpelj svoju žrtvu ne traži aktivno kao npr. komarac – žrtve moraju pokupiti njih, tj. krpelj se popne na vršak trave ili grančice grmlja i tu nepomično čeka da se približi žrtva. Kada životinja ili čovjek dotakne krpelja, on se svojim nožicama zakači i prijeđe na njih, te traži povoljno mjesto na tijelu gdje se može svojim oštrom rilicom zabosti u kožu i sisati krv. Za aktivnost krpelja vrlo je važna temperatura i vlažnost zbog čega imaju svoju sezonsku aktivnost – najaktivniji su u proljeće i rano ljeto, a u najjačem ljetu se povlače i praktički ih nema, te se u jesen u manjem broju opet pojavljuju. U hladno godišnje doba krpelji se ne sreću, osim ako je zima topla i bez snijega. Prilikom uboda preko sline mogu prenositi različite vrste uzročnika bolesti. Krpelji se zaraze prilikom hranjenja na šumskim životinjama, a zarazu mogu svojim ubodom prenijeti i na čovjeka ako se on nađe u njihovom prirodnom okolišu. Uzročnici bolesti prenose se sa zaraženog krpelja i na nove generacije pa stoga su  krpelji, osim prenosilaca, i rezervoari uzročnika. Krpelji ugrizom mogu na ljude prenijeti nekoliko bolesti, koje su uglavnom bolesti životinja, a samo iznimno se prenose i na ljude. Ljudi se zaraze nakon ugriza zaraženog krpelja koji slinom prenese uzročnike na čovjeka, ali i gnječenjem krpelja preko oštećene kože ili sluznica. Ugrizom krpelja najčešće se prenose borelioza – lajmska bolest, eritema migrans, krpeljni meningoencefalitis, tularemija, erlihioza, babezioza i neke rikecioze.U našim krajevima najčešće se susreću tzv. šumski krpelji vrste Ixodes ricinus. Svaki boravak u šumi, osobito među niskim raslinjem, nosi opasnost od kontakta s krpeljima koji također obitavaju u ovakvim područjima. Opasnost predstavlja i kontakt sa psećim krpeljom Rhipicephalus sanguineus koji prenosi rikecije koje uzrokuju pjegave groznice. Svaki kontakt s krpeljom ne dovodi uvijek do prijenosa zaraznih bolesti. Obično se nakon ugriza krpelja javlja manje crvenilo i otok koji potraje nekoliko dana uz blaže izražen svrbež. Ova promjena nije posljedica infekcije, već iritirajućeg djelovanja stranih tvari koje se ugrizom krpelja unesu u kožu. Tek manji broj ugriza krpelja rezultira i prijenosom nekih mikroorganizama ako je krpelj bio zaražen, što u krajnjem slučaju može rezultirati i zarazom i pojavom simptoma bolesti, najčešće tek 1-2 sedmice nakon ugriza krpelja. Stoga nije potrebno nakon svakog kontakta s krpeljom zatražiti ljekarsku pomoć – dovoljno je samo ukloniti krpelja s kože. Međutim, ukoliko se nakon nekoliko dana od ugriza krpelja pojave simptomi bolesti – poput temperature, bolova u mišićima i zglobovima, opća slabost ili glavobolja, mučnina, povraćanje te promjene na koži u obliku osipa, potrebno je posavjetovati se s ljekarom kako bi se pravovremeno utvrdilo o kojoj se bolesti radi te se provelo adekvatno liječenje. Većina bolesti koje prenose krpelji su blažeg oblika i liječenje se može provesti kod kuće, dok samo manji broj slučajeva zahtijeva liječenje u bolnici, bilo zbog potrebe primjene složenije terapije ili zbog mogućeg nastanka komplikacija i ozbiljnijih posljedica. Treba naglasiti kako se većina bolesti koje nastaju nakon ugriza krpelja može spriječiti samim izbjegavanjem kontakta s krpeljima ili pravovremenim i ispravnim uklanjanjem krpelja s tijela, dok se samo jedna bolest – krpeljni meningoencefalitis može spriječiti i cijepljenjem.

Krpeljni meningoencefalitis KME

Krpeljni meningoencefalitis KME je upalna bolest središnjeg nervnog sistema uzrokovana virusom krpeljnog meningoencefalitisa. Infekcija ovim virusom u nekih osoba uzrokuje samo blagu bolest praćenu povišenom temperaturom, općom slabošću, bolovima u mišićima i drugim nespecifičnim simptomima, dok se samo u manjeg broja zaraženih razvije klasična slika meningitisa odnosno encefalitisa koja se manifestira glavoboljom, mučninom, povraćanjem i drugim neurološkim simptomima. Krpeljni meningoencefalitis ubraja se u skupinu bolesti prirodnih žarišta jer se pojavljuje samo na određenim područjima koja odgovaraju prirodnom staništu prenositelja. Najveći broj oboljelih su osobe koje su profesionalno povezane uz prirodna staništa krpelja kao što su poljoprivrednici i šumski radnici. Isto tako povećanom su riziku izloženi i izletnici te druge osobe koje povremeno ili stalno borave u prostorima na kojima ima zaraženih krpelja.
 
Klinička slika
Rezervoar zaraze u prirodi za virus krpeljnog meningoencefalitisa su šumski glodari, ptice, velike životinje koje žive u divljini, a značajniji domaćini su jež i krtica. Sekundarne izvore infekcije čine domaće životinje: koze, ovce, goveda, psi – koje se inficiraju ubodom zaraženoga krpelja. Čovjek se zarazi ubodom šumskog ili običnog krpelja Ixodes ricinus koji prenosi virus između životinja ili sa životinje na čovjeka. Prijenos virusa krpeljnog meningoencefalitisa s čovjeka na čovjeka nije poznat. Inkubacija odnosno vrijeme od zaraze do pojave prvih simptoma bolesti traje od 8 do 14 dana. Za bolest je karakterističan bifazičan tok. U prvoj fazi bolesti se u oko 90% bolesnika javljaju simptomi slični gripi kao što su opća slabost, povišena temperatura, glavobolja, bolovi u cijelom tijelu, povraćanje. Ta faza obično traje od 4 do 5 dana, nakon čega nastupa razdoblje bez simptoma od 7 do 10 dana. Druga faza počinje naglo s visokom temperaturom, povraćanjem, glavoboljom te ukočenim vratom, uz meningitične, encefalitične ili mijelitične simptome upale moždanih ovojnica, mozga ili kičmene moždine. Isto tako javlja se slabost mišića, vrtoglavica i pospanost. Bolest ne mora nužno imati bifazičan tok, nego može biti prisutna samo prva faza ili može odmah započeti drugom fazom. U najtežim slučajevima može doći do paralize disanja, poremećaja svijesti ili smrtnog ishoda. Rekonvalescencija odnosno faza oporavka obično je produžena i praćena glavoboljom i općom slabošču. Dijagnoza se postavlja na temelju epidemioloških podataka i kliničke slike, a potvrđuje se izolacijom virusa i serološkom dijagnostikom. Specifičnog liječenja nema, provode se isključivo simptomatske terapijske mjere.
 
Krimsko-kongoanska hemoragijska groznica
Krimsko-kongoanska hemoragijska groznica je teška bolest koja se uz opće simptome ispoljava poremećajem koagulacije s posljedičnim nastankom krvarenja.
 
Borelioza – lajmska bolest
Borelioza – lajmska bolest je bakterijska bolest koja se na čovjeka može prenijeti ubodom zaraženog krpelja. Klinički, to je multisistemna infekcija u kojoj možemo razlikovati tri stadija razvoja bolesti. Bolest je uzrokovana bakterijom Borrelia burgdorferi, spirohetom iz roda Borrelia. Glavni izvor zaraze su šumske životinje i krpelj Ixodes ricinus. Uzročnik se prenosi s jedne generacije krpelja na drugu. Bakterija uzročnik bolesti nalazi se u probavnom sistemu krpelja, a na čovjeka se može prenijeti ubodom zaraženog krpelja.
 
Klinička slika
Od uboda krpelja do pojave prvih znakova bolesti prođu u prosjeku 2 – 3 sedmice. Prvi znakovi bolesti su promjene na koži tzv. migrirajući eritem – na mjestu uboda krpelja nastaje crvenilo koje se postepeno širi, a sredina postaje sve bljeđa, što može biti popraćeno svrbežom, bolovima i pečenjem. Uz to se mogu pojaviti i opći znakovi zarazne bolesti: povišena temperatura, glavobolja, malaksalost, umor, bolovi u mišićima i zglobovima i povećani regionalni limfni čvorovi. Nakon nekoliko sedmica većinom kožne promjene nestaju i time bolest završava. Nakon više mjeseci ili godina mogu se pojaviti upale zglobova – upala zahvata jedan ili više velikih zglobova koji su otečeni i bolni. Na kraju nastaju teške degenerativne promjene uz gubitak zglobne hrskavice. U ovom stadiju mogu nastati i hronične promjene na koži. Liječenje se provodi antibioticima. Liječenje u ranom stadiju bolesti je učinkovito, međutim ako se bolest ne liječi može imati ozbiljne posljedice. Zbog toga je važno bolest na vrijeme dijagnosticirati i što prije započeti s liječenjem.
 
Erlihioza
Erlihioza je akutna zarazna bolest koju uzrokuje mikroorganizam iz porodice Rikettsiaceae, rod Erlichia. Prvi put je opisana 1987. godine. Uzrokuje bolest kod ljudi i kod životinja. Prenosi se ubodom zaraženog krpelja. Erlichia Chaffeensis uzročnik je humane monocitne erlihioze – HME, a Anaplasma Phagocytophila i Erlichia Ewingii uzrokuju humanu granulocitnu erlihiozu – HGE. Erlihioza se razvija 7 do 10 dana nakon uboda krpelja i manifestira se nespecifičnim znakovima infektivne bolesti: povišena temperatura, glavobolja, malaksalost, bolovi u mišićima i zglobovima, umor, mučnina, povraćanje, promjene na koži u vidu ružičastog osipa. U težim slučajevima dolazi do upale središnjeg nervnog sistema, oštećenja bubrega i poteškoća s disanjem. Kod nekih zaraženih uopće nema znakova bolesti, ili su oni vrlo blagi. Liječi se antibioticima. Preventivne mjere sastoje se od općih mjera zaštite od krpelja.
 
Tularemija
Tularemija je akutna bolest koja se uglavnom manifestira lokalnim promjenama na mjestu ulaska uzročnika, uz razvoj promjena na koži i sluznicama, povećanje limfnih čvorova, pneumoniju te druge rjeđe oblike bolesti. Tularemija je zoonoza od koje obolijevaju divlji glodari i zec. Ukoliko se čovjek zarazi, na mjestu ulaska uzročnika javlja se regionalna upala, te širenje uzročnika krvlju s metastazama u udaljenim organima. Uzročnik tularemije je gram negativna bakterija Francisella tularensis. Postoje dva tipa F. tularensis označena kao A i B. Tip A je virulentniji za čovjeka i nalazimo ga kod zečeva, dok je tip B manje virulentan i uglavnom ga nalazimo kod manjih glodara.
 
Bolest se među životinjama širi direktnim i indirektnim kontaktom, hranom vodom i insektima. Čovjek se najčešće zarazi kontaktom sa zaraženom životinjom, jedenjem zaraženog mesa, ugrizom životinje ili insekta, vodom, zrakom itd. Ugroženi su lovci, mesari, krznari i laboratorijski radnici. Prijenos s čovjeka na čovjeka još nije zabilježen. Uzročnik može u organizam ući na više mjesta, najčešće su to koža šaka i podlaktice, konjuktivama, sluznica usne šupljine i jednjaka, rjeđe pluća i crijeva. Na mjestu ulaska nastaje primarni afekt, ulceracije na koži i sluznici probavnog trakta, ulceromembranozna angina, upalne promjene na plućima, jednostrani konjunktivitis, dok na nekim mjestima ne dolazi do vidljivih promjena. Iz primarnog žarišta infekcija se širi limfnim putevima do regionalnih limfnih čvorova. Limfni čvorovi oteknu, može doći do razmekšavanja i perforacije na koži. Francisella tularensis može dugo preživjeti unutar stanica, tako da na kraju dolazi do njegovog hematogenog širenja i metastaza u udaljene organe. Iz prikazanog je vidljivo da je patogeneza tularemije slična onoj kod tuberkuloze, a i promjene na organima su slične. Dijagnoza se postavlja na temelju kliničke slike, epidemioloških podataka i mikrobioloških pretraga. Prognoza tularemije zavisi od kliničkog oblika bolesti, vanjski oblici obično imaju bolju prognozu, komplikacijama i o vremenu kada je započeta terapija. Kada se liječenje započne na vrijeme smrtnost je blizu nule, dok u neliječenim slučajevima može dosegnuti 5%. Kod težih unutarnjih oblika liječenje se provodi davanjem  streptomicina 2×1 g dnevno, dok se kod lakših oblika, zbog toksičnosti streptomicina, daju stariji tetraciklinski preparati 4×0,5 g dnevno, tijekom 10 – 12 dana. Mogu se također davati gentamicin i kloramfenikol. Uspjeh antibiotske terapije je najbolji u akutnoj fazi bolesti, dok je u kasnijem toku uspjeh samo djelimičan. Ostale opće mjere uključuju mirovanje, imobilizaciju zahvaćenih dijelova tijela, punkciju u slučaju razmekšavanja te dijetetske mjere u slučaju zahvaćenosti probavnog sistema. Preventiva od ove bolesti je komplicirana, uključuje uništavanje zaraženih životinja i insekta prenosilaca, dezinfekciju i aktivno cijepljenje izloženih osoba. Također zbog visoke infekcioznosti uzročnika osoblje dijagnostičkih laboratorija ne bi smjelo pokušavati izolaciju F. tularensis bez zaštitnih maski i druge opreme.

Erlihioza
Erlihioza je bolest koja je najčešće slična gripi uz mogućnost pojave nekih komplikacija.
Babezioza
Babezioza je primarno bolest životinja koju uzrokuju Babesia divergens i Babesia microti. U većine osoba zaraženih babezijama bolest prolazi bez simptoma ili kao blaža bolest nalik gripi, dok se teži oblici bolesti razvijaju uglavnom u  starijih osoba.

 
Opće mjere zaštite od krpelja
U prirodi je poželjno hodati obilježenim stazama daleko od žbunja. Potrebno je izbjegavati  provlačenja kroz grmlje, ležanje na tlu, odlaganje odjevnih predmeta na grmlje, preporučuje se i nošenje prikladne odjeće dugih rukava i nogavica, svijetlih boja iz razloga lakšeg uočavanja krpelja, kao i zatvorene obuće. Krpelji se lahko prihvate na vunenu odjeću i odjeću od flanela pa takvu odjeću treba izbjegavati prilikom odlaska u prirodu. Koristite zaštitna sredstva koja odbijaju krpelje i sprečavaju njihovo prianjanje na čovjeka. Otkrivene dijelove tijela i odjeću valja poprskati  nekim od zaštitnih sredstava. Pri povratku iz prirode presvucite odjeću i pažljivo pregledajte cijelo tijelo po mogućnosti uz pomoć druge osobe radi neuočljivih dijelova tijela. Važno je pregledati mjesta gdje je koža najtanja – ispod pazuha, prepone, kožu na glavi i iza uha. Kod djece će se često naći na glavi – to je zbog toga što je dijete nisko i više se igra u travi nego odrasli, pa glavom odnosno gornjim dijelom tijela lakše pokupi krpelja. Eventualno otkrivenog krpelja treba što prije odstraniti sa kože.
 
Šta učiniti sa krpeljom koji se učvrstio u koži?
Uklanjanje krpelja je najvažnija preventivna mjera ako se krpelj već učvrstio u koži. Važno je krpelja ukloniti što prije – rizik od infekcije je veći što je boravak krpelja na tijelu duži. Dobro je znati da krpelj nakon što dospije na domaćina, oko 6 h traži mjesto za hranjenje, neko vrijeme buši kroz kožu, te je potrebno da najmanje 10 h siše krv da bi ta osoba bila zaražena. To ukazuje da ima vremena za djelovanje prije nego što krpelj prenese zarazu. Krpelja je lakše odstraniti u prvih nekoliko sati nakon uboda. Treba ga izvaditi cijelog, skupa sa rilicom  kojom se drži u koži, što nije uvijek lahko jer rilica ima po sebi više nizova sitnih zubića usmjerenih u suprotnom pravcu od uboda. Najbolje ga je uhvatiti pincetom neposredno uz kožu te smireno i lagano povlačiti u različitim smjerovima dok ga ne izvučemo. Treba izbjegavati naglo povlačenje, stiskanje ili gnječenje, a nakon odstranjivanja mjesto uboda i ruke potrebno je oprati vodom i sapunom te potom dezinficirati. Ako u koži zaostane rilica, možemo je pokušati odstraniti sterilnom iglom, a ako nam to ne uspije, nije potrebna nikakva naknadna hirurška intervencija jer će se ono resorbirati ili će ga koža odbaciti.
 
Imunološka zaštita
Ako se ubod krpelja dogodio na području s visokim rizikom za razvoj KME i on je ostao na koži duže vrijeme, naprimjer preko noći, moguće je pasivnom imunizacijom – hiperimuni gamaglobulin odnosno davanjem gotovih protutijela zaštititi osobu od KME.
Osobe koje su profesionalno vezane uz prirodna staništa krpelja te izletnici koji često odlaze na izlete u ta područja mogu se od KME zaštititi i cijepljenjem. Zaštita se postiže cijepljenjem dva puta u razmaku od tri do četiri sedmice, a docjepljivanje radi održavanja postignute zaštite provodi se nakon godinu dana, a zatim svakih tri do pet godina po jedna doza.

Print Friendly  Bolesti koje prenose krpelji pf button both



X