Biografija šejha Abdurrahmana el-Vekila

Priredio: Ersan Grahovac

Biografija šejha Abdurrahmana el-Vekila ALIMIOvo je priča o jednom u nizu učenjaka kome je istina bila iznad svega, a pomaganje istine glavna životna zadaća. On je Abdurrahman ibn Abdul-vehhab el-Vekil, učenjak koji je svoj život posvetio borbi protiv sujevjerja, a pogotovo zabluda sufijskih tarikata, kojima je nekada i sam pripadao. Rođen je u Egiptu 1332. h.g., što odgovara 1913. godini po Isau. Odrastao je uz stjecanje znanja, u gradu čiji su stanovnici u to vrijeme vodili računa o podučavanju svoje djece Kur’anu i šerijatskim znanostima. Naučio je Kur’an, a zatim se upisao na vjerski institut u gradu Tanta, koji je pripadao univerzitetu Al-Azhar, gdje je učio devet godina, što znači do kraja srednje škole. Njegov je otac također bio hafiz, a svog sina je podučio i zbirci hadisa imama Malika – El-Muvetta’, što je bio jedan od uvjeta za upis na spomenuti institut u Tanti. Zatim je upisao Fakultet usulid-din na Al-Azharu, gdje je završio osnovne studije i započeo postdiplomske, ali se teško razbolio, što ga je spriječilo da ih dovrši. Bio je izuzetno načitan, rječit i upućen u islamske znanosti, jer se nije ograničavao samo na univerzitetsku literaturu, što mu je pomoglo da spozna istinu i krene njenim putem, iako je prije toga lutao tminama sufijskih tarikata. Spoznao je da savršenstvo islama ne ide zajedno sa praznovjerjima sufijskih tarikata i da čisti islamski monoteizam nikako ne može ići zajedno sa raznim vrstama širka. Dopustit ćemo šejhu da nam sam ispriča priču o svom preobraćenju iz stanja lutanja tminama zablude u stanje upute spomenuto u hadisu: “…poput bijele staze, koja je podjednako jasna i danju i noću, i sa koje ne skreće osim onaj ko je propao”.

Šejh Abdurrahman el-Vekil pripovijeda: “Bio sam povezan sa tesavvufom i to je bila tragična veza iz koje se mogu izvući pouke. Šejhovi su ponavljali svoje himne, a među njima i ja kao dječak, učeći idolopokloničke zikrove pod zracima zore. I dalje se sjećam da su im salavati Ibn Mešiša i Kadisa Ibn Derdira bili najomiljeniji zikrovi, kao što se još uvijek sjećam kako bi glasovi šejhova postali prigušeni zbog plača i uzdaha kada bi izgovarali riječi prvog zikra: ‘Allahu, izbavi me iz blata tevhida’, i riječi drugog zikra: ‘I podari mi istinsko spajanje blagodarnošću Svojom’, a obmanuto i jadno dijete nije znalo da ovim vatropokloničkim salavatima traži da on bude Allah, svojim identitetom, bićem i svojstvima, niti je znalo šta je to tevhid iz čijeg blata traži izbavljenje, niti šta je to istinsko spajanje koje ponizno traži od Allaha. Zatim taj dječak postaje mladić i odlazi u Tantu da se poduči vjeri i tamo sam čuo velike šejhove kako nam govore da je Bedevi kutb svih kutbova, kako upravlja svemirom, uređujući njegove sudbine i njegove tajne. Jedanput sam se usudio i pitao, uplašen i uzdrhtao: ‘A šta radi Allah?’, kad šejh srdito  poče vikati, te se uplaših i ućutah. Mjereći po stepenu šejhove srdžbe, imao sam osjećaj da sam jezikom počinio zločin za koji nema oprosta. A kako i ne bih tako pomislio? Pa ovaj šejh je veoma važan, učen i utjecajan i nikako nisam mogao početi shvatati da bi neko poput ovog sijedog šejha, kome se smrt približila, mogao biti zadovoljan kufrom ili biti upetljan u zabludu i laž. Zato je mladić (tj. autor, op. prev.) povjerovao svom šejhu, a porekao Allahove ajete koje je učio, a koji glase: Gospodar vaš je Allah, koji je nebesa i Zemlju za šest vremenskih razdoblja stvorio, a onda se nad Aršom uzdigao. Niko se neće moći zauzimati ni za koga bez dopuštenja Njegova’ (Prijevod značenja Junus, 3). U knjigama koje smo izučavali, čitao sam kako su tog i tog sufiju gasulili meleki, zatim kako je taj i taj klanjao sve namaze u Kabi iako je istovremeno stanovao na planini Kaf ili na ostrvima El-Vak, zatim kako je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, pružio ruku iz kabura Rifa’iju (osnivaču rifa’ijskog tarikata), zatim kako su tog i tog čovjeka kažnjavali meleki jer je naučio Kur’an i sunnet, i radio po onome što je u njima, ali nije naučio knjigu El-Džeuheretu fit-tevhid (metn iz eš‘arijske akide, op. prev.). Zatim, učili smo da je naš fikhski mezheb jedina istina, jer su to ustvari hadisi kojima su oduzeti senedi. Sve ovo čitao sam iskreno vjerujući u to, i to je sve što sam mogao učiniti. U sebi sam govorio: ‘Da ove knjige nisu istina, ne bi se učile na Al-Azharu, niti bi ih učili ovi starci pobožnjaci, niti bi ih štampale štamparije!’ U Tantu su dolazile skupine ljudi sa svih strana, koje su se gužvale oko čuvara najvećeg taguta, dok je mladić sjedio u halki u kojoj su sufije uz brujanje, igranje i defove, spominjale nečije ime. Slušao sam pjevača kako povišenim tonom govori: ‘U samostanu imam svog kipa kojeg obožavam…’, pa bi se podigli glasovi derviša od radosti, izjavljujući: ‘Počini kufr, o odgajatelju!’, a ja posmatram na njihovim licima idolopokloničku radost, i kako igraju od radosti zbog onog što su čuli od pjevača kafira. Zatim sam upitao našeg šejha: ‘A koji je to kip koji se obožava?’, pa bi mi rekao: ‘Prekini, mali!’ Zaćutao sam na trenutak, ali riječi kufra su se i dalje glasno uzvikivale, pa začuh pjevača kako govori: ‘Išao sam putem samostana ka vječnosti (i spoznao da) pas i svinja nisu ništa drugo do naš Bog.’ Zapitao sam se, začuđen, zbunjen i zapanjen: ‘Šta je pas? Šta je svinja? Šta je samostan?’, sve dok nisam vidio neke svoje velike šejhove kako tavafe po blatu, piju cimet i čestitaju ebdalima i eutadima (ljudi na veoma visokom stepenu u sufijskoj hijerarhiji) rođenje stuba tarikata i vođe – Sejjida Ahmeda el-Bedevija.

Prošle su godine od tog mladalačkog doba i postao sam student na Fakultetu usulid-dina, učio sam najopširnije knjige o tevhidu, kako ih nazivaju, i u njima sam našao sve osim suštine tevhida. Štaviše, studiranje tih knjiga povećalo mi je samo brigu i tugu, te sam i dalje bio zbunjeni jadnik. Vrijeme je prolazilo, pa sam postao student na Odsjeku za tevhid i filozofiju, gdje sam studirao tesavvuf. U knjizi koju je napisao jedan od mojih profesora pročitao sam mišljenje Ibn Tejmijje o Ibn Arebiju, pa sam svoju dušu malo približio Ibn Tejmijji, premda sam ga ranije smatrao zabludjelim čovjekom koji druge odvodi u zabludu, jer ga je tom izmišljotinom opisao Ed-Derdir! Imao sam neke Ibn Tejmijjine knjige, mada sam se sustezao od njihovog čitanja, bojeći se da ne posumnjam u tzv. evlije, jer su me na to upozorili neki moji šejhovi. Bojao sam se da ne skrenem u Ibn Tejmijjinu zabludu! Međutim, ovog puta sam se usudio i pročitao te knjige, i to dubiozno, pa mi je Allah kao blagodat podario sjajnu zoru koja skida zastore noći ispred mojih očiju. Poslije toga sam našao smiraj u džematu Ensarus-sunnetil-Muhammedijje, u kojem kao da sam našao svježu oazu nakon vrele popodnevne žege. Pozvan sam od strane osnivača džemata, cijenjenog šejha Muhammeda Hamida el-Fekijja, da razmislim o istini kroz Kur’an i sunnet, ali u razumijevanju prvih, odabranih generacija – es-selefus-saliha, radijallahu anhum. Ovog puta počeo sam čitati uz promišljanje i razmatranje, i malo-pomalo, zastor se podigao sa mojih očiju i nebeska svjetlost me je zabljesnula! Vidio sam svjetlost svjetlošću, iman imanom, istinu istinom i zabludu zabludom, dok sam ranije, pod magijom tesavvufa, stvari vidio suprotno od onoga što su one bile. Za ono što je bilo širk mislio sam da je tevhid, za ono što je ustvari bilo kufr, mislio sam da je ispravno vjerovanje, a neživu materiju (kipove) smatrao sam uzvišenom duhovnošću. Tada sam shvatio da je tesavvuf vjera mnogoboštva i vatropoklonstva, vjera koja rububijjet (svojstvo gospodarenja) i uluhijjet (božanstvenost) pripisuje svakom otpadniku i zločincu! To je vjera koja u Iblisu, faraonu i teletu koje je Izraelćanima napravio Samirija vidi gospodare i bogove koji upravljaju sudbinom oduvijek i zauvijek! To je vjera koja u svemu vidi boga koji se obožava i gospodara koji stvara šta hoće i upravlja kako hoće! To je vjera koja potvrđuje da je najuzvišenija istina tevhida – vjerovanje u to da je Allah u svim stvarima! Vjera koja o smrdljivoj lešini i bakterijama koje uznemiravaju čovječanstvo kaže da su bog! Uzvišen je naš Gospodar, kako je samo strpljiv!”

Poslije svog preobraćenja iz sufizma u sljedbenika sunneta, upoznao je šejha Hamida el-Fekkijja, osnivača organizacije Ensarus-sunnetil-Muhammedijje u Misru. Šejh Abdurrahman el-Vekil postao je član ove organizacije koja je okupljala učenjake ehlis-sunneta, baveći se pozivanjem na pravi put, put Kur’ana i sunneta, put odabranih generacija, put selefa, i boreći se svojim perom protiv rušitelja Allahove vjere, posebno sufija kojima je nekada i sam pripadao i čiju  je zabludu dobro poznavao. Na putu intelektualne borbe protiv širka, kufra i novotarija, napisao je i valorizirao brojna vrijedna djela. Vremenom je napredovao na pozicijama unutar organizacije, dok nije postao njen predsjednik, nakon što je šejh Abdurrezzak Afifi otputovao u Saudijsku Arabiju 1960. godine, a zamjenik mu je bio šejh Muhammed Halil Herras. Bio je glavni urednik časopisa El-Hedjun-nebevijj, koji je izdavala organizacija Ensarus-sunneh, pisao je u odjeljku za tefsir sve do zadnjeg broja. Zatim je otputovao u Mekku, gdje je postavljen za profesora akide na postdiplomskim studijama, i tu je proveo ostatak života, dok ga nije savladala bolest te je preselio na ahiret, 1971. godine.

Šejhova autorska djela

Hazihi hijes-sufijje – Ovo su sufije

El-Beha‘ijje, tarihuha, akidetuha ve siletuha bil-batinijje ves-sahjunijje – Sekta beha‘ijja, njena historija, akida i povezanost sa batinijama i cionistima

Da‘vetul-hakk – Poziv istine

Es-Sifatul-ilahijje – Božanska svojstva

Sufijjaat – Sufizmi

Zendekatul-Džejli – Džejlijevo otpadništvo

Min dalalatis-sufijje – Neke od sufijskih zabluda

Sejjidul-halk, s.a.v.s., bešeruun – Prvak svih stvorenja – Muhammed, s.a.v.s., je samo čovjek

Vesa‘ilut-tevhid – Sredstva koja vode tevhidu

Eserut-tesavvuf fil-akide – Utjecaj tesavvufa na akidu

Nezaratun fit-tesavvuf – Pogledi na tesavvuf

Tavagit – Taguti

El-Gazali inde ehlis-sunneti wel-džema’ah – El-Gazali u očima ehlis-sunneta

Mufterejatun – Izmišljotine

Haulel-kadijanijje – O kadijanijjama

Tefsirul-Kur’an: El-Kehf, Merjem, El-Isra’ – Tefsir sura El-Kehf, Merjem i El-Isra’

Medžmu‘ul-mekalat – Zbirka tekstova

‘Iber ve zikrajat – Pouke i uspomene

Lemhatun an džihadi šejhil-islam Ibn Tejmijje, rahimehullah – Pogledi na borbu šejhul-islama Ibn Tejmijje, rahimehullah

Divanul-eš‘ar – Divan poezije

 

Valorizirao je i komentirao sljedeća djela:

Er-Revdul-enif fi šerhis-siretin-nebevijjeti libni Hišam, lil-Imam Abdurrahman es-Suhejli

I‘lamul-muvekki‘in ‘an rabbil-‘alemin – Ibnul-Kajjim el-Dževzijje

Masre’ut-tesavvuf – Burhanuddin el-Buka’i

Vilajetullahi vet-tariku ilejha – Ibrahim Ibrahim Hilal

Et-Teberrudž – Ni‘met Sidki

Sira‘un bejnel-hakk vel-batil – Sa‘d Sadik

Pohvale učenjaka

Šejh Muhammed Hamid el-Fekijj, rahimehullah, u uvodu valorizacije knjige Nakdul-mentik rekao je: “Zatim sam cijenjenom bratu Abdurrahmanu el-Vekilu, predstavniku džemata Ensarus-sunnetil-Muhammedijje, dao da napiše predgovor za ovu knjigu, jer je on specijalista na polju filozofije i veoma je upućen u nju, a istovremeno je istinski ljubitelj šejhul-islama Ibn Tejmijje, rahimehullah.”

Šejh Muhammed Halil Herras, upozoravajući na sufije, rekao je: “Na ovako suženom prostoru ne možemo izložiti sve sramote i skandale ove skupine, pa zato upućujem čitaoca na veoma vrijednu knjigu: Telbisu Iblis od Ibnul-Dževzija, kao i na knjige našeg cijenjenog kolege šejha Abdurrahmana el-Vekila, predsjednika džemata Ensarus-sunnetil-Muhammedijje, jer je on na ovom polju dao veliko učešće kojim je Allah pomogao istinu i uništio spletke sihirbaza.” (Da‘vetut-tevhid, 221.)

Šejh Muhammed Ali Abdurrahim, bivši predsjednik džemata Ensarus-sunnetil-Muhammedijje, u uvodu knjige Da‘vetul-hakk, kaže: “Šejh Abdurrahman el-Vekil bio je izuzetno učen u arapskom jeziku, veoma rječit, jasno se izražavao, poznavao mnoge znanosti i imao častan cilj. Sakupio je znanje čisto od natruha novotarija i izmišljotina…”

Šejh Muhammed Sadik Arnus, rahimehullah, rekao je: “Doista je naš brat i genije Abdurrahman el-Vekil, koji je kod čitalaca časopisa El-Hedjun-nebevijj bio poznat kao uništavač taguta, postao specijalista za anatomiju tijela sufijske ideologije, koji dobro poznaje zadatke svih dijelova tog tijela. On je učio kako bi drugima bio sebeb izlječenja.”

Šejhova smrt

Šejh Abdurrahman el-Vekil proveo je svoj život u borbi na putu pozivanja u tevhid i svoj je život okončao u plemenitom gradu Mekki, kao profesor na Fakultetu šerijata i predavač u Svetom hramu. Preselio je na ahiret 1970. godine i ukopan je na groblje Hadžun. Molimo Allaha da se smiluje šejhu i uvede ga u društvo njegovih prethodnika muvehhida: poslanika, vjerovjesnika, iskrenih i dobrih Allahovih robova i šehida. Amin!

 

 

El-Asr, br. 53.

Print Friendly  Biografija šejha Abdurrahmana el-Vekila pf button both



X