Biografija šejha Bekra Ebu Zejda

Preveo: Ersan Grahovac

Biografija šejha Bekra Ebu Zejda ALIMISvijet je izgubio velikog autoriteta, vrsnog pisca i istaknutog fakiha, koji je ljubomorno čuvao tevhid, Allahove svetinje, čast muslimana i muslimanki, i jezik Kur’ana. Vodio je veliku brigu o stjecateljima znanja, o tome da učenjaci ne ustuknu pred naletom zapadnog utjecaja, o odgoju mladih generacija muslimana u internacionalnim školama, o čuvanju jezika muslimana od nedozvoljenog i nedostojnog govora, o menhedžu prvih generacija – selefa, o časti učenjaka i daija, čuvao je ummet od razjedinjavanja i sektašenja. Šejh Bekr Ebu Zejd, Allah mu se smilovao, bio je stručnjak za cijeli niz nauka: fikh, usuli fikh, lingvistiku, genealogiju, hadis i književnost. Ponosio se jezikom Kur’ana i nepokolebljivo branio tevhid i sunnet. Šejh Bekr, rahimehullah, odigrao je mnogo značajnih uloga, ne ostavivši nijedno polje koje se tiče muslimana, učenjaka i učenika, mladih i starih, a da u tome nije dao svoj doprinos pišući djela i dajući smjernice, iznoseći istinu na vidjelo, pojašnjavajući ono što je smatrao ispravnim, kao što je upozoravao na opasnosti onako kako to čini iskusni i samilosni učenjak koji brine o svojoj vjeri, svom ummetu, svom jeziku, mladim generacijama muslimana, časti muslimanki i učenjaka. Zato su njegova djela sveobuhvatna, jer sadrže veliki broj nauka, vodeći računa o stvarnosti muslimana, njihovim potrebama i novonastalim pitanjima.

 

Osvrt na neka njegova djela

Šejh Bekr Ebu Zejd je svoje pero oprobao u raznim poljima, u nekima je branio tevhid i akidu, kao u djelima El-IbtalDer’ul-fitne, u nekima je davao potporu sunnetu, kao u djelu Et-Tahdis, u nekima odgovarao onima koji iskrivljuju vjeru, kao u djelima El-Bera’etu, Et-TahrifEt-Tahzir, a osnovu toga je sastavio djelo Er-Redd alel-muhalif, mada nije bio prvi ko je to učinio. Zatim se djelom El-Harase suprotstavio zagovaračima vesternizacije i ”oslobođenja” žene, a onima koji olahko druge osuđuju i etiketiraju kao grješnike i novotare posvetio je djelo Et-Tansif. Odgojio je mlade i starije učenike djelom Hiljetu talibil-ilm i sačuvao je jezike od olahkog ocjenjivanja stvari haramom i mekruhom u djelu Mu’džemul-menahi. Djelom Et-Tagrib upozorio je učenjake, koji su vođe ljudi, da ne ustuknu pred naletom zapadnih naziva za naučne titule, a doprinos ummetu dao je i svojim djelom Fikhun-nevazil, kao što je svoju briljantnost pokazao sakupljanjem djela hanbelijskog mezheba, njegovih usula, pravnika i simbola u vrijednoj enciklopediji El-Mufessal. Zatim je djelom Tashihud-dua’ učinio daije i pobožnjake sigurnim od novotarija u dovi, koja predstavlja veličanstven ibadet, kao što je djelom Et-Te’alum razotkrio kvaziučenjake.

Veza između imama Ibnul-Kajjima i šejha Bekra Ebu Zejda, Allah im se smilovao

Pošto je drugi šejhul-islam i imam odgajatelj Ibnul-Kajjim napisao izuzetno vrijedna djela, koristeći svijetle metode, šejh Bekr, Allah mu se smilovao, dugo je vremena živio promišljajući o njegovim djelima, studirajući ih, valorizirajući, pročišćavajući i približavajući široj publici. To je zato što osoba poput Ibnul-Kajjima zaslužuje mnogobrojne i raznovrsne studije, zbog čega je šejh Bekr tome bio posvećen dugi niz godina. O tome je govorio u svojoj izvrsnoj knjizi Takribu ulumi-Ibnil-Kajjim, na jedanaestoj stranici: “Dugo sam vremena živio sa Ibnul-Kajjimom, čitajući većinu njegovih štampanih djela čiji broj dostiže, kako je to do mene došlo, trideset i dva djela, od kojih neka imaju više tomova, a neka su poslanice u nekoliko listova, dok su ostala između to dvoje. Allah me je počastio da sva ta djela pročitam u spojenom vremenskom periodu, a u to spada i čitanje na početku traženja znanja.” Na rukama Ibnul-Kajjima je ”diplomirao” i ”specijalizirao” poslije dodatnih nekoliko godina življenja sa njim, dobivši titulu el-alimijjeh, i pišući djelo u kojem je sakupio govor Ibnul-Kajjima i nazvao ga El-Hudud vet-ta’zirat inde Ibnil-Kajjim. Međutim, nije se zadovoljio time, a kako bi se i zadovoljio zaustavljanjem kod neke granice u traženju šerijatskog znanja neko čije su ambicije uzvišene i čija duša teži visinama? Zato je živio još jedan niz godina sa djelima Ibnul-Kajjima, a plod toga je dragocjeni biser, knjiga pod nazivom Ahkamul-džinajeti alen-nefs ve ma duneha inde Ibnil-Kajjim el-Dževzijje, čime je dostigao titulu el-alimijjetul-alije, koja je poznata u akademskim krugovima kao doktorat, ali šejh nije volio da se koristi tim zapadnim terminima. Šejh Bekr Ebu Zejd postao je stručnjak za Ibnul-Kajjima, pa je počeo sa projektom približavanja Ibnul-Kajjimovih djela svojim dragocjenim biserom – Takribu ulumi Ibnil-Kajjim, a zatim je napisao izvanredno djelo o Ibnul-Kajjimu pod naslovom Ibnul-Kajjim el-Dževzijje – hajatuhu, asaruhu, mevariduhu, u kojem je sakupio odlomke i bisere iz njegovog životopisa i nabrojao njegova djela. Mnogi koji su došli poslije šejha Bekra vraćaju se na ono što je on napisao, što spada u njihovu objektivnost, da ih Allah nagradi. Ovu knjigu je štampala izdavačka kuća El-Asime, a šejh je obećao da će novo izdanje biti štampano u okviru projekta Asaru Ibnil-Kajjim el-Dževzijje ve ma lehikaha min e’amal, i to je sljedeće izdanje u kojem se nalaze dodaci kojih nije bilo u prvom izdanju.

Karakteristike ličnosti i djela šejha Bekra Ebu Zejda

Ličnost i djelo šejha Bekra Ebu Zejda odlikuju se karakteristikama na koje smo naišli čitajući njegovu kratku biografiju, slušajući njegova predavanja dok je bio živ i čitajući o njemu nakon njegove smrti. Od karakteristika i istaknutih osobenosti njegovih djela su:

Prvo: Revnosno čuvanje jezika Kur’ana, muslimanske omladine, časti muslimana i muslimanki, časti učenjaka i daija.

a) Njegovo revnosno čuvanje jezika Kur’ana – arapskog jezika, jedna je od istaknutih karakteristika u njegovom metodu i stilu pisanja. Vodio je računa o izrazima i riječima po kojima skoro da je bio jedinstven, a osim toga upozoravao je učenjake na popuštanje pred najezdom zapadnih termina za titule, poput ”magistar” i ”doktor”, i pisanje skraćenice ”dr.” prije imena na prednjoj strani knjige i početku članaka. Povodom toga je napisao poznatu poslanicu Tagribul-elqabil-imijje – Vesternizacija naučnih titula.

b) Revnosno vođenje brige o muslimanskoj omladini, kako ne bi odrasli na pogrešnim idejama i principima, koje bi negativno utjecale na njihovo vjerovanje i ponašanje. Ta njegova briga mogla se vidjeti u njegovim predavanjima koja je držao u internacionalnim školama, i povodom toga je napisao poslanicu El-Medarisul-edžnebijjetul-alemijje – Internacionalne škole.

c) Sa velikim žarom je branio čast muslimana, a posebno čast muslimanki, radi čega je napisao jedno od najdivnijih i najljepših djela koje je široko prihvaćeno: Harasetul-fadile, koje je doživjelo četiri izdanja u 500.000 primjeraka, kako je to spomenuo sam šejh u uvodu petog izdanja koje je štampala izdavačka kuća El-Asime, 2000. godine (knjiga je do sada dostigla tiraž od nekoliko miliona primjeraka i preko jedanaest izdanja, op. prev.)

d) Branio je čast učenjaka i daija, pa se smutnji kaljanja njihove časti suprotstavio svojim vrijednim djelom Tasnifun-nasi bejnez-zanni vel-jekini. Zbog svog profesionalizma i predostrožnosti nikog nije kritizirao poimenično, već je kritizirao taj put i način djelovanja, upozoravajući na to visokim stilom. Molimo Allaha da ljude okoristi njegovim djelima.

Drugo: Najistaknutije karakteristike njegove ličnosti su pravednost, objektivnost, pomno istraživanje i utvrđivanje činjenica. Ovo možemo jasno vidjeti u jednom slučaju koji se dogodio između šejha Bekra i jednog od šejhova koji je napisao knjigu u kojoj je sakupio prigovore na račun jednog daije koji je uložio velike napore i napisao mnoga djela u službi islamu. Ovaj šejh je tražio od šejha Bekra mišljenje po pitanju te knjige, da li treba da se objavi i šta u njoj treba da se ispravi. Knjiga je dugo vremena ostala kod šejha Bekra, da bi naposljetku napisao odgovor na četiri lista, riječima koje uče čovjeka pravednosti, objektivnosti, opreznosti i utvrđivanju činjenica. Šejhovo dugo poznanstvo sa autorom knjige o prigovorima nije ga spriječilo da on lično provjeri činjenice koje su navedene u toj knjizi, jer je ona sadržavala krupne optužbe na račun tog daije, rahimehullah. Šejhu Bekru je bilo žao što niko od učenjaka nije obratio pažnju na te greške sve ove godine dok nije došao taj šejh i ispoljio ih. Zatim je zaključio svoje pismo mišljenjem da knjigu ne treba štampati, uz iskreno izvinjenje zbog kašnjenja sa odgovorom. Uzrok kašnjenja je bio to što je šejh Bekr lično ponovo iščitavao knjige tog daije više puta, iako je ta djela poznavao od ranije, mada ih ranije nije detaljno istraživao, a ljudi su iskazivali zainteresiranost za njih i bile su veoma raširene.

Treće: Istaknute karakteristike šejha jesu skromnost i poniznost, što su osobine istinskih učenjaka. Šejh Bekr je dostigao titule el-alimijjeel-alimijjetul-alije, i u svojim je djelima zagovarao da se upotrebljavaju ovi termini, umjesto zapadnih titula, sinonima ”magistar” i ”doktor”. Uprkos svom naučnom stepenu, nikada nije isticao svoje titule, niti ih je stavljao ispred svog imena u knjigama, kao što nije stavljao titulu ”doktor” ili njenu skraćenicu ”dr.” ispred imena, s tim da je u posebnom djelu Tagribul-elkabil-ilmijje – Vesternizacija naučnih titula upozorio na korištenje tih zapadnih termina, želeći da se ono zaustavi.

Četvrto: Uzvišene ambicije u naučnom napredovanju krasile su ličnost šejha Bekra. Šejh je počeo svoje sistemsko školovanje na Fakultetu šerijata u Rijadu gdje je diplomirao, a zatim je imenovan za kadiju u Medini. Međutim, nije se zaustavio tu, iako je posao kadije ispunjen teškoćama, već je nastavio studiranje dok nije dobio titulu el-alimijje (magistar), a u svojoj disertaciji je obradio jedan od aspekata djela Ibnul-Kajjima, koje je volio i za koje je postao stručnjak. Naslov disertacije bio je El-Hudud vet-ta’zirat inde Ibnil-Kajjim, koju je u jednom tomu štampala izdavačka kuća Darul-Asimei, 1415. h.g. Međutim, po uzoru na Ibnul-Kajjima, duša šejha Bekra nastavila je gajiti uzvišene ambicije, pa su se u njoj probudile nade da će nastaviti baviti se istom oblašću, kao što je to decidno rekao u uvodu svoje knjige (doktorske disertacije) Ahkamul-džinajeti alen-nefs ve ma duneha inde Ibnil-Kajjim el-Dževzijje, koja je štampana od strane Mu’essesetur-risale, 1416. h.g. Šejh Bekr je nastavio pisati studije i biti kreativan u širenju znanja, u šta spadaju autorska djela, valorizacija i vođenje brige o izdavanju knjiga iz raznih oblasti unutar šerijatskih nauka. One su bile posvećene raznim kategorijama društva: običnim ljudima, studentima, obrazovanim, učenjacima, specijalistima. Onaj ko razmisli o bibliografiji šejha, zadivit će se toj sveobuhvatnosti i raznovrsnosti na raznim poljima koju mu je Allah podario. Šejh se nije ovdje zaustavio, već je nastavio raditi na polju služenja znanju i usmjeravanja učenika kroz mentorstvo za magistarske i doktorske disertacije, od kojih je jedan broj štampan. Kaže Dr. Abdurrahman el-Atrem u uvodu svoje doktorske disertacije El-Vasitatut-tidžarijje, str. 117., za koju mu je mentor bio šejh Bekr Ebu Zejd: “On je taj koji mi je predložio da ovu temu uzmem za disertaciju i ukazao mi na koje izvore da se obratim, širokogrudno prihvatajući mentorstvo. Kada god bi našao pitanje vezano za disertaciju, ukazao bi mi na to, pa sam iz druženja sa njim postao bogatiji u znanju i odgoju, dobijajući od njega smjernice i upute, i uočavajući kod njega iskreno savjetovanje i ljubomoru za Allahovu vjeru. Molim Allaha da mu poveća nagradu.”

Svoje služenje znanju nastavio je i na drugom polju, a to je nadziranje vrijednih naučnih projekata koje je radio Naučni institut za islamsko pravo, čiji je sponzor bio Sulejman er-Radžihi. Šejh Bekr je bio nadzornik tih projekata, pratio je njihov tok i davao smjernice onima koji vode brigu o tim blagoslovljenim naučnim projektima, a u čemu je i on sam učestvovao. Od toga je izdato sljedeće:

a) Zaostavština šejhul-islama Ibn Tejmijje, koja je štampana u jedanaest tomova. Šejh Bekr je u tom projektu učestvovao sa jednim od svojih posljednjih djela koje je napisao pred bolest zbog koje je bio onemogućen obavljati mnoge svoje poslove. To njegovo djelo je Uvod u zaostavštinu Šejhu-islama Ibn Tejmijje, čiji je obim jedan manji tom. (Ovaj projekat je nastavljen i poslije smrti šejha, tako da je zasad izašlo preko 25 tomova, op. prev.)

b) Zaostavština Ibnul-Kajjima el-Dževzijje, koja je štampana u osamnaest tomova. Šejh Bekr je napisao koristan uvod u taj projekat koji je veoma bitan za učenika. O tome pogledati prvi tom djela Beda’iul-feva’id, koje je u sklopu ovog serijala (i ovaj projekat je nastavljen i poslije smrti šejha, tako da je zasad izašlo preko 25 tomova, op. prev.).

c) Zaostavština šejha Muhammeda el-Emina eš-Šenkitija, koja je štampana u devetnaest tomova. Ovaj projekat sadrži zaostavštinu i djela tog velikog učenjaka. Šejh Bekr je htio da zabilježi dio znanja, edeba i raznih koristi koje je naučio od šejha Šenkitija u toku svog prisnog druženja sa njim kada je bio kadija u Medini, što je trajalo deset godina. Tako je učenik učinio dobročinstvo prema svom učitelju, Allah im se obojici smilovao.

Šesto: Od istaknutih karakteristika njegove ličnosti jesu sabur i postojanost u stjecanju znanja. Doista je malo onih koji su na putu traženja znanja spojili sistemsko školovanje na šerijatskim fakultetima i druženje sa učenjacima na naučnim halkama i njihovim predavanjima u džamijama. Među onima koji su to uspjeli je i šejh Bekr Ebu Zejd. Bio je poznat po svom druženju sa šejhom Eminom eš-Šenkitijem, autorom tefsira Adva’ul-bejan, tako da se nije odvajao od njega, niti je propuštao njegova predavanja.

Sedmo: Od istaknutih karakteristika njegove ličnosti jeste uključenost u stvarni život i savremena događanja. Stvarnost muslimana je promjenljiva, i dešava se puno novonastalih situacija i događaja, od kojih neke stvari treba osuditi, neke usmjeriti, a neke istražiti i o njima studije pisati, kroz koje će se sljedbenicima zla dati odgovor, a vjernicima povećati iman i jekin. Time bi se odgovorilo i novotarima na njihove novotarije, a kako vrijeme prolazi, tako i fitne nadolaze, i s vremena na vrijeme se obnavljaju, tako da čovjek vidi i čuje mnoge čudnovate stvari. Šejh Bekr bio je čovjek koji je živio sa stvarnošću oko sebe, koji je pratio događaje, i nije bio udaljen i izolovan od tih novonastalih situacija koje se pojavljuju s vremena na vrijeme. Na razne načine je učestvovao u društvenim zbivanjima i zauzimao ispravna stajališta, pomno istražujući i analizirajući sve što se događa u društvu, iako je bio poznat po izbjegavanju čestih druženja sa ljudima. Naravno, tako nije postupao iz oholosti, nego je to smatrao najkorisnijim za svoju dušu i da tako može dati najviše doprinosa. Čak ni u vrijeme svoje bolesti nije volio da mu dolazi puno ljudi kući ili u bolnicu, bježeći tako od ljubavi prema reputaciji. Zato se za njega govorilo da je neprijatelj reputacije, jer ju je odbacivao i od nje bježao. Uprkos svojoj zauzetosti zvaničnim i ličnim naučnim poslovima, u šta spada i traženje znanja, valoriziranje i čitanje, nije bio isključen iz društvenih događanja odnosno bio je dobro upoznat sa novonastalim situacijama, događajima i spletkama koje se dešavale u njegovoj zemlji ili muslimanima općenito. Tako vidimo da su mnoga njegova djela ustvari odraz i posljedica određenog događaja, prilike ili fenomena koji su od njega iziskivali da zauzme stav i kaže svoju riječ. Primjera radi, kada se digla hajka protiv nekih učenika i daija, gdje su ih pojedinci počeli kvalificirati kao novotare i grješnike, šejh se tome suprotstavio knjigom Pisanje ljudi između mišljenja i ubjeđenja.

Zatim, kada su pozivači u ”oslobođenje” žene počeli napadati svim snagama i govoriti o ženi i njenom statusu u zemlji Dvaju harema, šejh je hrabro i vješto ustao protiv toga, braneći istinu i odgovarajući sljedbenicima zablude svojim vrijednim djelom Harasatul-fadileČuvanje morala. To je imalo toliki utjecaj da su šejha u toku njegovog života i poslije smrti, kroz poeziju i prozu, prozvali čuvarom morala, i to je samo rezultat velike koristi koju je Allah dao ovoj njegovoj knjizi. Kada su se raširile i povećale lažne optužbe na račun zemlje Dvaju harema, kada se počela promovirati vesternizacija i kada su svi njeni promoteri stali na jednu stranu, i kada je globalizacija bila na vratima i alarm za opasnost počeo zvoniti, šejh je napisao djelo Hasa’isul-džeziretil-arebijjeti, spominjući bitne garancije koje važe za ovo blagoslovljeno poluostrvo, posljednji bastion islama, tevhida i sunneta.

Kada se raširila fitna tekfira, šejh je na nju odgovorio korisnom knjigom Der’ul-fitneti an ehlis-sunneh, a kada je vidio kako neki ljudi šire obmane u vezi šerijata i kako lažno optužuju akidu tevhida i islamski šerijat, i kakva mišljenja plasiraju  ljudi koji pate od duhovne inferiornosti i koji pozivaju u zbližavanje među vjerama, šejh je stao poput čvrste brane, glasno govoreći šta je to čime Allahu ispovijeda vjeru, šta je istina, a šta zabluda. Pobio je njihove teorije knjigom koja je došla poput brzog groma i prodirućeg meteorita – El-Ibtal li nazarijjetil-halti bejne dinil-islami ev gajrihi minel-edjanPobijanje teorije miješanja islama sa drugim vjerama.

Zatim, kada je vidio zbunjenost nekih tragatelja za znanjem i nejasnoću njihove vizije i naučne metodologije, a bio je na početku svog spisateljskog života, napisao je svoju poslanicu Hiljetu talibil-ilmUkras učenika, u kojoj daje smjernice, odgaja i savjetuje učenike.

Kada je vidio da strani nadimci, pogotovo zapadni, postaju sve više zastupljeni među ljudima i da su Arapsko poluostrvo preplavila imena i nadimci koji ne dolikuju muslimanima, i kako ta pridošla imena potiskuju originalna arapska imena, i imajući u vidu negativan utjecaj te pojave na vjeru i psihu novih generacija, i u sadašnjosti i u budućnosti, napisao je svoju vrijednu poslanicu Tesmijetul-meulud.

Zaslijepljenost ljudi zapadnim naučnim titulama i povođenje za tim nazivima, navelo ga je da napiše svoju risalu Tagribul-elkabil-ilmijjeVesternizacija naučnih titula. Strahujući od širenja zabranjenih i pokuđenih izraza u jeziku, i uočavajući da ljudi olahko shvataju to pitanje i da nedolični nazivi i termini postaju sve zastupljeniji, napisao je jedno od svojih najljepših djela Mu’džemul-menahil-lafzijjeRječnik zabranjenih izraza.

Što se tiče šejhove uže specijalizacije, fikha, udario je temelje za razumijevanje novonastalih pitanja, dajući svoj doprinos i svoje učešće u toj oblasti djelom Fikhun-nevazil. U njemu je govorio o jednom broju pitanja koja raniji učenjaci nisu obradili, tako da je bio jedan od prvih koji je razmatrao ova pitanja.

Kada je u pitanju veoma opasna i važna oblast u kojoj je potrebna hrabrost, znanje, razumijevanje, dugoročno istraživanje i naučni emanet, a to je suprotstavljanje onima koji se igraju sa naučnim naslijeđem muslimana i iskrivljuju ga, čineći tako nepravdu, on je bio neprobojna brana pred njima. Ti njegovi napori sakupljeni su u velikom djelu koje sadrži nekoliko njegovih knjiga, a koje nosi naziv Er-Rudud – Odgovori, i onaj ko ga prouči, primijetit će u njemu veliku preciznost, sveobuhvatnost, ustrajnost i revnost u odbrani vjere. Na kraju s pravom možemo reći da je djelo koje među svim šejhovim djelima najbolje odslikava, po mojoj procjeni, kroz koje mnogi aspekti šejhove ličnosti postaju jasni, u kojem do izražaja dolazi njegovo iskustvo, znanje, inteligencija, učenost i erudicija, kao i čvrsto poznavanje hanbelijskog mezheba, jeste knjiga El-Medhalul-mufessal fi fikhil-imam Ahmed i njen dodatak Ulema’ul-hanabile minel-imam Ahmed.

Zaključak

Šejh Bekr Ebu Zejd, Allah mu se smilovao, ostavio je ummetu veliko naslijeđe i bogatstvo, koje se ogleda u skoro pedeset knjiga, u koje je uložio veliki trud, pohranio svoje iskustvo, znanje, razumijevanje, odgoj, istraživanje i svoju široku naobrazbu. Malo je ljudi poput njega u vremenima u kojima su ambicije oslabile, pa zato oni koji traže znanje, šejhovi, ljubitelji i sljedbenici menhedža selefa, trebaju što prije učiniti dvije stvari:

Prvo: Proučavati, pratiti i sakupiti ova djela koja se nalaze u izdavačkim kućama i ona koja još nisu štampana kako bi se potpomoglo njihovo štampanje, a šejh je u djelu En-Nezair spomenuo nekoliko knjiga koje još nisu ugledale svjetlo dana.

Drugo: Uloga onih koji aktivno i vrijedno čitaju i proučavaju šejhova djela, druge njima podučavaju, čineći da se ljudi okoriste njegovim metodama u pisanju, njegovom vrsnom naučnom metodologijom, bilo da se radi o istraživanju ili elaboriranju neke tematike, gdje do izražaja dolazi njegova preciznost, odgoj, lijep način izlaganja tematike i jasnoća kojom je pojašnjava. Šejh je, bez pretjerivanja, bio škola koja je mnoge ljude podučila svojim životom, knjigama i postupcima, i uz Allahovu dozvolu, on će to i ostati. Možda se potpuna korist još uvijek nije upotpunila, možda će poslije njegove smrti biti poznatiji nego prije, i možda će se vrijednost njegovih djela koja je napisao i metoda koje je primjenjivao tek spoznati, te će se tako okoristiti učenici, muslimanska omladina, mnogi pisci i drugi, Allah mu se smilovao.

Autor: Muhammed ibn Abdullah ez-Zijab

Print Friendly  Biografija šejha Bekra Ebu Zejda pf button both



X