AktuelnoISTAKNUTO

Alarmantna pukotina u našem saffu

67pregledi

Piše: Smail L. Handžić

Ljubav i mržnja na osnovu posljednjeg međudržavnog spora dalekih i nama bratskih zaljevskih zemalja najeklatantniji je primjer naše nesvijesti, džahilijjeta i pogrešnog izbora prioriteta kada su u pitanju naš lokalni rad i globalno djelovanje.

‘Arapsko proljeće na pomolu u Zaljevu’, baš poput svih onih koja su naivno i destruktivno prohujala kroz strateški važne arapske zemlje i donijela im veću štetu nego korist, nažalost, razorilo je i naše bratske veze, otkrilo nam sav primitivizam, nekulturu, neodgoj i neznanje muslimana iz naših džamijskih saffova. Skinulo nam je i maske da znamo šta mislimo jedni o drugima i kakvo, zapravo, mi imamo ružno mišljenje o nasljednicima Allahovih poslanika i njihovom realnom uticaju na aktuelna dešavanja!

Nije mi uopće namjera u ovom tekstu govoriti o zaljevskom problemu. Niti sam politički analitičar niti raspolažem sa pouzdanim informacijama o tom problemu. Ja sam poput mnogih, zabrinut za tamošnje muslimane a svaka nova rana u ummetu i bol moje braće i sestara gdje god da oni bili, i moja je rana i ista ona njihova bol! Od Uzvišenog Allaha molim da se se što prije svi istinski vratimo u jedan čvrsti saff koji će nagovjestiti dolazak sretnijih dana za islam i sve muslimane svijeta!

Međutim, zabrinjava me sve prisutnija pošast naših beskorisnih, besciljnih i štetnih međubratskih rasprava, pa evo i nakon ovog zaljevskog problema. One su tema mojih misli i predmet analize ovog teksta.

MI SMO SEBI NAJVEĆA PRIJETNJA

Naime, iako smo mi malobrojan narod, a historijskim događajima i planiranim procesima desetkovan u svim ključnim segmentima, zbog čega smo vojno, politički, ekonomski, kulturno, i kako još nezaštićeni i ugroženi, te iako nam se i dalje prijeti sa biološkim nestankom našeg naroda, vjere i domovine na ovom balkanskom području, gotovo uvijek i poslije svih aktuelnih dešavanja u zemlji i inostranstvu, spremni smo sa velikim žarom i ogromnom lupom (povećalom) u rukama koju okrećemo jedni na druge ili je stavljamo na svaki pedalj ovog dunjaluka, istraživati i potencirati na sva ona, u ovom trenutku za nas sasvim sporedna ili nevažna pitanja koja će nas kao narod i zajednicu dodatno ugroziti, još više nas oslabiti i učiniti vrlo lahkim plijenom onima koji rade protiv nas i ne žele nam dobro.

Ovakav negativan i nemaran odnos prema aksionima našeg opstanka možda je i očekivan od strane nesvjesnih, raspamećenih ili podmićenih Bošnjaka, onih koji su daleko od naših džamija i načela vjere, ali kako i da li se uopće može opravdati često i ključna uloga onih muslimana iz naših saffova koji znaju za nužnost potrebe, za vrijednost i važnost muslimanskog jedinstva i bratske ljubavi, a koji su, nažalost, među nama najveće kliconoše i generatori unutarbošnjačke mržnje, neprijateljstva i raskola?

Upravo takvim međusobnim odnosom mi srljamo u vlastiti egzodus, a ako ovako nastavimo, neće nam trebati ni strane niti domaće obavještajne agencije, ni brojni špijuni niti vješti arhitekti društvenih problema, pobuna i planski navođenih narodnih revolucija da nas koliko god mognu još usitne, uspješno zavade i okrenu jedne protiv drugih. Uradit ćemo to mi, sami sebi!

KRENIMO PRVO OD NAŠE AVLIJE

Često nam se dešava da aktuelne svjetske probleme sami prenosimo u našu avliju, te da o njima dugo, emotivno, bez prethodnog stručnog znanja, sa poluinformacijama i ne vodeći nikakvu pažnju o aršinima naše vjere, besciljno i beskorisno raspravljamo. Takve rasprave nas redovno umaraju i troše našu dragocjenu energiju. One odvraćaju i našu koncentraciju i pažnju sa primarnih i prioritetnih obaveza. Možda je najveća šteta od njih upravo to što nas ti tuđi problemi udaljavaju jedne od drugih i što oni rastakaju našu kompaktnost i našu bratsku ljubav.

Nažalost, svjetske probleme nismo u mogućnosti rješiti i svi naši razgovori i rasprave na tu temu, ma kako da glasne bile, neće doći ni do ušiju muslimanskih vladara niti njihove uleme. Ali, šta je sa onim problemima koji su naša gorka realnost i svakodnevnica, koji nas na lokalnom nivou usporavaju da zajedno, kao istinska braća i društvo napredujemo?

ČIJE TO MI PROBLEME ŽELIMO DA RIJEŠAVAMO?

Budimo otvoreni! Često polemišemo o velikim temama koje su daleko iznad naših intelektualnih kapaciteta i dometa. Spremni smo bez ikakvog ustručavanja na svaki problem iznaći rješenje, udariti pečat i bestidno staviti svoj lepršavi potpis, kao da smo mi svestrani eksperti i najbolji poznavaoci svih rješenja za svaku životnu oblast. Umišljamo se da bismo čak znali i voditi tuđu državu, i stručno, odgovorno, i kao najiskusniji diplomati nositi se sa svim njenim političkim izazovima! Ipak, naša zbilja nam govori da ne znamo ni lijepo razgovarati a da nas taj razgovor ne udalji!

Ako smo baš toliki eksperti, pa zašto se ne bavimo i ne iznalazimo rješenja za naše lokalne probleme? Mnogo ih ima. Ako nas interesuju naši lokalni problemi, a trebali bi, zašto sa istim žarom ne razgovaramo, recimo, o ugroženosti naših povratnika u tzv. područjima Herceg-Bosne i Republike Srpske, o postrojavanju četnika i ustaša, o poniženoj armiji heroja naše slobode i mira u kojem uživamo, o iznemoglim penzionerima koji po kontejnerima u smeću za sebe traže neki iskoristivi predmet, odjeću, obuću i hranu, o dugim kolonama obrazovane omladine koja priliku za svoje prvo zaposlenje i normalan život želi ili već traži u inostranstvu… Zašto su nam još uvijek nedovoljno artikulisani nacionalni prioriteti i zbog čega su odsutni moral i patriotizam u našoj politici, ekonomiji, kulturi… Zašto su nam podmitljivi i korumpirani političari, doktori, sudije, policajci, profesori… Mnogo toga mi imamo da očistimo u našoj avliji ako želimo da se bavimo konkretnim problemima, ali pod uslovom da smo im dorasli i stručni!

Međutim, mi bismo se radije bavili i rješavali tuđe probleme iako ne ispunjavamo ni svoj emanet brižnog roditelja, voljenog supružnika, iskrenog brata, pouzdanog komšije, uzoritog sugrađana, odgovornog poslodavca, marljivog uposlenika, i sl., ali zato dobro znamo kritikovati i drugima pojašnjavati koliki je to emanet i šta bi sve trebalo da bude uloga i obaveza čak i islamskih učenjaka i da’ija, onih lokalnih, regionalnih ili svjetskih.

Autoritativnu islamsku ulemu i da’ije rijetko ko od nas želi i da konsultuje ili o nečemu važnom da ih pita, a uvijek su nam oni glavni i dežurni krivci za sve naše probleme u koje sami strmoglavo, zbog vlastitog džahilijjeta, upadamo! Spremni smo generalizirati i svrstavati ih sve u isti koš i poltrona i ulizica, kaljati im njihovu čast i nazivati ih pogrdnim imenima, a uopće ništa i ne znamo o njima niti njihovim aktivnostima u koje su, direktno ili indirektno uključeni!

‘Napad na čast muslimana ubraja se u VELIKE GRIJEHE koje neće obrisati ni pokajanje koje uputimo Uzvišenom Allahu,’ pa kakav li je tek grijeh da ljude odvraćamo i omrzimo im ulogu i vrijednost nasljednika Allahovih poslanika – uleme, kaljanjem njihove časti?! Nije li to upravo i velika želja prokletog Iblisa i svih njegovih šejtana, od prvog do zadnjeg?!

DO KADA ĆEMO SE PRAVITI SLIJEPIM PRED SOPSTVENIM OGLEDALOM

Pogledajmo se u vlastito ogledalo i sami sebi iskreno odgovorimo, koje su to reference koje nam daju za pravo da o tuđim problemima toliko vješto pričamo i na osnovu čega se smatramo stručnim i sposobnim da govorimo o svim onim oblastima o kojima toliko javno i štetno raspravljamo? Koliko to uspješnih projekata već imamo iza sebe i koje iskustvo u radu imamo koje nas delegira da budemo dunjalučki spasitelji? Čemu nas vodi ta naša pohlepa da se u sve miješamo, da dadnemo svoj komentar ili da nastojimo da naša analiza i naši osvrti budu prihvaćeni kao najispravniji? Da li smo svjesni da smo upravo mi, sa svojim huškanjima, beskorisnim piskaranjima i raspravama, gorivo za širenje smutnje i razdora, da sa tim postajemo otvarači i pokretači zla a zatvarači dobra u sopstvenim redovima?! Čemu nas vode te besciljne, beskorisne i štetne rasprave nakon kojih redovno bivamo još udaljeniji jedni od drugih?

Allah neka se smiluje onoj osobi koja je svjesna svojih realnih mogućnosti i shodno tome se i ponaša u društvu!  Zbog toga, ‘neka govori dobro ili neka šuti svaki onaj koji istinski vjeruje u Allaha i u Sudnji dan!’ U protivnom, ako je toliki ekspert i znalac, eno mu onih naših golemih problema kojih je ‘na pretek’, pa neka nas čupa iz njih i neka nam iznađe konkretna rješenja i rastjera nam, brate, ove crne oblake koji su se nadvili nad našim napaćenim narodom i posrnulom državom!

X