Abeceda ramazanskog posta – propisi, pravila, promišljanja

Pripremio: Mr.Semir Imamović
Ramad(z)an je deveti mjesec lunarnog (hidžretskog) kalendara. O tome kako je dobio naziv postoje dva tumačenja: prema jednom od njih ramadan je glagolska imenica glagola remeda / jermudu, što znači spaliti, spržiti, ramadan spaljuje grijehe, kao što vatra spaljuje drva, a drugo tumačenje kaže da je u vrijeme kada su predislamski Arapi davali imena mjesecima bila velika žega i vrućina (ramdā), i tako su mjesecu, u kojem se to dogodilo, dali naziv ramadan. Ramazan ima svoju svetost koju ni na koji način nije dozvoljeno oskrnaviti, činjenjem javnih grijeha u njemu, konzumiranjem hrane i pića na javnim mjestima, pomaganjem drugih u neizvršenju ove vjerske dužnosti, pozivanjem ljudi u grijeh, i bilo čime drugim što ukazuje na njegovo nepoštivanje i nipodaštavanje. Allah, dželle šanuhu, je odabrao ovaj mjesec, između ostalih mjeseci, za jedan od, Njemu, najdražih i najčasnijih ‘ibadeta, post, a odabrao ga je i za  spuštanje i objavljivanje Kur’ana, kao i svih prethodnih nebeskih objava. Vasile ibn el-Eska’, radijallahu anhu, prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ibrahimovi Suhufi objavljeni su u prvoj noći ramazana; Tevrat šeste noći ramazana; Indžil trinaeste noći ramazana, a Kur’an dvadeset i četvrte noći ramazana.” (Ahmed, 4/107.).   
 
Mudrost kur’anskog podsjećanja
 
Islamski učenjaci složni su u tome da je post mjeseca ramazana propisan druge godine po Hidžri. Iz toga proizilazi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, postio devet ramazana. Propisivanje posta prošlo je kroz dva stadija: u prvom stadiju ljudi su imali pravo birati između posta i it’ama (nahranjivanja siromaha) za svaki propušteni dan, a nakon toga slijedi drugi stadij u kojem se post uspostavlja kao individulna obaveza (fardu-’ajn), a it’am (nahranjivanje, fidja) ostaje važiti samo za one koji nikako nisu u mogućnosti postiti. Mudrost toga je postepenost (tederrudž) u propisivanju, kako bi se ljudi navikli na ovaj propis, slično kao u slučaju postepene zabrane alkohola, koja je prošla kroz četiri etape. Savm (post) u jezičkom smislu predstavlja ustezanje, ostavljanje, suzdržavanje, a u teriminološkom (šerijatsko-pravnom) smislu označava ustezanje od jela, pića, spolnog općenja i svega što kvari post, od pojave zore do zalaska sunca, sa ciljem približavanja Allahu, dželle šanuhu, i sticanja Njegove naklonosti. Primjere za jedno i drugo značenje nalazimo u Kur’anu, jezičko u rječima Allaha, dželle šanuhu, u prijevodu značenja: Pa jedi i pij i budi vesela! A ako vidiš čovjeka kakva, ti reci: “Ja sam se zavjetovala Milostivom da ću šutjeti (savma), i danas ni s kim neću govoriti”, a šerijatsko u rječima Allaha, dželle šanuhu: Dozvoljava vam se da se u noćima dok traje post sastajete sa svojim ženama; one su odjeća vaša, a vi ste njihova odjeća. Allah zna da vam je bilo teško, pa je prihvatio pokajanje vaše i oprostio vam. Zato se sada sastajte sa njima u želji da dobijete ono što vam je Allah već odredio. Jedite i pijte sve dok ne budete mogli razlikovati bijelu nit od crne niti zore; od tada postite sve do noći. Sa ženama ne smijete imati snošaja dok ste u i’tikafu u džamijama. To su Allahove granice, i ne približujte im se! Eto tako Allah objašnjava ljudima propise Svoje da bi se onoga što im je zabranjeno klonili. (El-Bekare, 187.) Odrednica “sa ciljem približavanja Allahu, dželle šanuhu, i sticanja Njegove naklonosti” isključuje post onih koji poste iz navike, ili po uzoru na druge, ili iz zdrastvenih razloga, ili pod prisilom, ili kako bi se pokazali pred ljudima i sl. Njihov post se ne smatra šerijatski ispravnim, za njega neće biti nagrađeni, i njime nisu izvršili vjersku obavezu. Ovu odrednicu nalazimo u rječima Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: “Ko bude postio mjesec ramazana, vjerujući u Allaha, ubijeđen u njegovu obaveznost, i nadajući se Njegovoj nagradi, bit će mu oprošteni prošli grijesi.” (Buharija, 1900., Muslim, 760.) Post je bio propisan i prijašnjim narodima, kršćanima, Jevrejima i drugima, a o čemu govori 183-i ajet sure El-Bekare: O vjernici! Propisuje vam se post, kao što je propisan onima prije vas, da biste se grijaha klonili (da bi ste bogobojazni bili). Podsjećanje vjernika na ovu činjenicu, nosi u sebi dvojaku korist: u njemu je utjeha za vjernike, kako se ne bi osjetili usamljenim u ovom, po svemu, specifičnom ibadetu, i prigovarali kako je propisan samo njima a ne i drugima. Poznata je stvar da čovjek lakše podnosi teškoću kada tu teškoću dijeli sa drugima, što nam, između ostalog, potvrđuju naredni stihovi: “Da nije i drugih koji zajedno sa mnom svoju braću oplakuju, sigurno bi se ubila, oni koje oni oplakuju nisu kao moj brat, ali u njihovoj tuzi pronalazim utjehu.” Ove stihove kazala je poznata sahabijka Hansa, radijallahu anha, dok je oplakivala svoje poginule u Bici na Uhudu. Podsjećanjem se, također, želi poslati nedvosmislena poruka – nema niti jednog dobra kojim je Allah, dželle šanuhu, obdario prijašnje narode, a da to isto dobro nije dao i islamskom ummetu, a ramazanski post je svakako jedno od najvećih dobara koje je ikada ikome dato: on uči čovjeka strpljenju, požrtvovanosti i izdržljivosti, uči ga da ono što mu je milo i drago ostavi radi Božijeg rizaluka, oslanjajući se na Njega i nadajući se Njegovoj neizmjernoj nagradi. Samo Allah zna kolika je ta nagrada! U hadisi-kudsijju se kaže: “Za svako dobro djelo čovjek ima između desetorostruke i sedamstorostruke nagrade, osim posta, koji pripada Meni, i Ja za njega posebno nagrađujem, jer čovjek u njemu ostavlja strasti i jelo samo zbog Mene.” (Buharija, 503., Muslim, 862.).

Put ka bogobojaznosti

 
Ovome bi mogli dodati i treću korist, koju je spomenuo Ibn Kesir u svome Tefsiru. Naime, on pojašnjava da podsjećanje u sebi nosi poruku natjecanja i konkurencije, kao da im želi reći: post je propisan i vama i onima prije vas, kako bi ste dobili jednaku priliku za natjecanjem u dobru, ali i kako bi ste pokazali da ste vi bolji od njih, i da ovaj ibadet izvršavate revnosnije, predanije i potpunije.
Riječi Uzvišenog: le’allekum tettekūn / kako biste bogobojazni bili, kako biste se grijeha sačuvali, pojašnjavaju mudrost propisivanja posta, a ona je postizanje bogobojaznosti i straha od Allaha, dželle šanuhu, koji opet udaljavaju čovjeka od grijeha i sužavaju put šejtanu do ljudskog srca. Et-Takva je zaštita kojom se čovjek štiti od vatre (ar. el-vikaje, zaštita), a post je siguran vodič ka toj zaštiti. Upravo je to i najpreciznija definicija bogobojaznosti (takve), da između sebe i džehennemske vatre postaviš zaštitu, perdu, izvršavajući ono što ti je naređeno i propisano, i ostavljajući ono što ti je zabranjeno. Da post štiti i udaljava od grijeha i nemorala, i sužava prilaz šejtanu, govori i sljedeći hadis: “O skupino mladića, ko do vas bude u stanju, neka se oženi, a ko nema mogućnosti, neka posti, jer post je zaštita (vidžā’).” (Muttefekun alejhi). Post u kojem nema bogobojaznosti (čuvanja od grijeha, ružnih riječi, izvršavanja onoga što je Allah, dželle šanuhu, naredio, prije svega namaza) i koji ne čini čovjeka bogobojaznim, je poput tijela bez duše. U tom smislu su Poslanikove, sallallahu alejhi ve sellem, riječi: “Allah, dželle šanuhu, nema potrebu za tim da neko ostavlja hranu i piće (gladuje), ako prije toga nije ostavio lažno svjedočenje, postupanje po njemu i prepirku sa ljudima.” (Buharija, 1903., Buharija 2345., Tirmizi, 702.). Postizanje bogobojaznosti je, dakle, osnovna svrha i cilj posta, dok su ostale koristi, bile one individulane ili kolektivne, popratne.  Propisivanje posta otkriva nam još jednu veoma važnu dimneziju islamskog zakonodavstva: Allah, dželle šanuhu, pokornost i odanost Svojih robova iskušava na različite načine, nekada kroz izvršavanje određenih djela, kao što je u slučaju namaza, zekata i hadždža, a nekada jednostavno kroz ustezanje i suzdržavanje od duševnih prohtjeva, kao što je u slučaju posta.

Nema posta bez nijjeta

 
Post se sastoji od dviju komponenti: unutarnje namjere (nijjet) i ustezanja (suzdržavanja, ostavljanja, imsak), izostanak bilo koje od ove dvije komponente čini post nevažećim, osim u iznimnim situacijama, koje ćemo naknadno spomenuti. Nijjet podrazumijeva četiri stvari: a)čvrsto uvjerenje (da je sutrašnji dan, kojeg namjerava postiti, od ramazana), što je suprotno kolebljivosti i nesigurnosti; b)namjeru određene vrste posta (post ramazana, ili zavjetni post, ili iskupni post, ili napaštanje i sl.), nije dovoljna uopćena namjera; c) donošenje nijjeta u toku noći, u periodu između zalaska sunca i nastupanja zore, što je mišljenje većine islamskih pravnika, koji svoj stav temelje na riječima Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: “Ko u toku noći ne učini nijjet za post, njegov post je neispravan.’’ (Ebu-Davud, 2454., Tirmizi, 730., Nesai, 4/196., Ibn Madže, 1700. Vjerodostojnim ga je ocijenio Nasiruddin el-Albani u Sahihul-džami’u, 6538.); d) obnavljanje nijjeta za svaki dan ramazana, što potvrđuje prethodno citirani hadis. Ovo je, također, mišljenje kojeg zastupa većina islamskih učenjaka. Kao dokaz za ovo mišljenje navodi se i sljedeće obrazloženje: svaki dan ramazana je zaseban ibadet, koji nije u uzročno-posljedičnoj vezi sa onim prethodnim niti narednim, ispravnost jednog ne povlači za sobom ispravnost drugog i obrnuto, a razdvaja ih period u kojem je dozvoljeno činiti ono što kvari post. (El-Medžmu’u, 6/302., Redul-muhtar, 2/87., Keššaful-kina’i, 2/315.). Nasuprot ovom je mišljenje malikijskih učenjaka, Zufera i Ahmeda prema jednom predanju, da je nijjet na početku ramazana dovoljan za cijeli ramazan, i da postač nije dužan obnoviti nijjet za svaki dan ramazana, analogno namazu: kao što onaj koji obavlja namaz nije dužan obnoviti nijjet na svakom rekatu, tako postač nije dužan obnoviti nijjet svaki dan. Potporu ovom mišljenju dali su i neki savremeni učenjaci, kao što je šejh Muhammed ibn Salih el-Usejmin, Allah mu se smilovao, koji je rekao: “Ovo je, po meni, ispravnije mišljenje, jer ako upitaš bilo kojeg muslimana šta je zanijetio na početku ramazana, reći će ti da je zanijetio post cijelog mjeseca, a ne samo jedan njegov dio.’’ (Eš-Šerhul-mumti’, 6/356.). Nijjet u toku noći ostvarujemo na jedan od tri načina: srčanom odlukom da ćemo postiti sutrašnji dan, ustajanjem na sehur i uzimanjem jela i pića (ustajanjem u periodu u kojem inače ne ustajemo potvrđujemo da smo ustali radi posta), samopodsjećanjem da ćemo sutra postiti ukoliko nas u tome ne spriječi validan šerijatski razlog. (Fetava-s-sijam, 37.). Donošenje nijjeta u toku noći uvjet je za ispravnost obaveznog posta, dok je dobrovoljni post ispravan ukoliko se nijjet za njega donese u toku dana, pod uvjetom da onaj ko želi postiti dobrovoljni post, prije toga nije učinio ništa što kvari post. Dokaz za to je hadis u kojem se navodi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ušao jednog dana kod Aiše, radijallahu anha, i pitao je da li ima šta za jesti. Pošto je od nje dobio negativan odgovor, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao: “Onda, danas postim.’’ (Muslim, 1451.). U slučaju da nijjet za dobrovoljni post bude donešen u toku dana, nagrada za post počinje važiti od onog momenta kada je nijjet donešen. Ali, ako se radi o određenoj vrsti dobrovoljnog posta, kao što je post ponedjeljkom i četvrtkom, ili bijelim danima u mjesecu, onome, ko u vezi s ovom vrstom posta, donese nijjet u toku dana, neće biti upisan post tih dana, jer se za njega ne može reći da ih je postio u cjelosti. Dakle, gore spomenuti propis odnosi samo na onoga ko posti opću nafilu, a ne neku određenu vrstu nafile, jer je za ovo drugo potreban nijjet od početka dana. Onaj ko donese srčanu odluku o prekidu posta u ramazanu, time je pokvario svoj post, makar ne učinio ništa što kvari post, jer Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: “Djela se vrjednuju prema namjerama, i svakom čovjeku pripada ono što je naumio.” (Buharija, 1., Muslim, 1907.).  Također, post ne iziskuje nikakvu posebnu aktivnost, izuzev srčane odluke, isto se može reći i za prekid posta, dovoljno je samo donijeti srčanu odluku i na taj način prekinuti post. (Sahihu fikhi-s-sunneti, 2/106.). Za razliku od prethodne situacije, onaj ko zanijjeti da će učiniti nešto što je zabranjeno u vrijeme posta (što kvari post), pokvarit će post samo ukoliko to učini, a ne i samom namjerom. Ovdje islamski pravnici spominju pravilo: “Ko zanijeti prekid (napuštanje) ibadeta, time je pokvario taj ibadet, a onaj ko zanijjeti da će učiniti nešto što je zabranjeno u toku tog ibadeta, i to ne učini, nije pokvario ibadet.’’ (Eš-Šerhul-mumti’, 6/364.).

Ostavlja strasti i jelo zbog Mene

 
Druga komponenta posta je imsāk (ustezanje, suzdržavanje) od svega što kvari post, prije svega hrane i pića i spolnog općenja, koji kvare post prema konsenzusu islamskih učenjaka i pravnih škola. O obavezi ustezanja od jela, pića i spolnog općenja govori 187. ajet sure El-Bekare: Zato se sada sastajte sa njima u želji da dobijete ono što vam je Allah već odredio. Jedite i pijte sve dok ne budete mogli razlikovati bijelu nit od crne niti zore; od tada postite sve do noći, kao i hadis: “Ko u danu ramazana, iz zaborava, nešto pojede ili popije, neka nastavi postiti, to ga je samo Allah nahranio i napojio.” (Buharija, 1923., Muslim, 1155.). Propis jela i pića ima sve ono što ima funkciju hrane, kao što su hranjive injekcije, te ono što se uobičajenim putem (kroz usta i nos) unese ili dospije u tijelo (želudac), poput raznih vrsta lijekova (tableta, kapi, sirupa i sl.). Na to ukazuje hadis Lekita ibn Sabireta, radijallahu anhu, u kojem se kaže: “I dobro isperi nos, osim kada budeš postio.” (Ebu-Davud, 142., Nesai, 1/66., Tirmizi, 788. Vjerodostojnim su ga ocijenili Ibn Hibban, 1087. i Ibn Huzejme, 150.). “Hadis, kao što vidimo, traži od postača da se ustegne od prekomjernog ispiranja nosa, kako to ne bi bilo uzrokom dospijevanja vode u unutrašnjost tijela (želudac), a samim time pokvarilo post. Na temelju toga kažemo da sve što dospije u unutrašnjost tijela oralnim ili putem nosa, kvari post.” (Eš-Šerhul-mumti’, 6/368.). Ovdje dolazimo do veoma važnog principa kada su u pitanju muftirati (stvari koje kvare post), a koji bi se mogao formulisati na sljedeći način: post kvari namjerno konzumiranje hrane i pića, i onoga što ima funkciju hrane i pića, kao i ono što se unese u tijelo uobičajenim putem, na usta i nos, makar nemalo tu funkciju. Ovo mišljenje zastupaju pravnici sve četiri poznate pravne škole (Tebjinul-hakaiki, 1/326., El-Medžmu’, 6/317., Šerhu zerkani ‘ala halil, 1/207., Šerhu muntehal-iradat, 1/448.). Nasuprot tome, sve što nije hrana i piće, i nema funkciju hrane i pića, ili se unese u tijelo analnim, venoznim, kožnim, mišićnim ili nekim drugim putem, koji se ne smatra uobičajenim putem unosa, i ne dospije u želudac, kao što su razne vrste lijekova (injekcije koje ne sadrže hranjive sastojke, pumpica za astmu, čepići za temperaturu, kapi za uši i oči ukoliko ne postoji mogućnost njihovog dospijevanja u želudac, primanje oksigena, lokalna anestezija, potpuna anestezija pod uvjetom da ne traje cijeli dan, razne kreme, mirisi, i sl.), sve to ne kvari post. (Pogledaj detaljnije: Muftiratu-s-savmi el-mu’āsire, Ahmed ibn Muhammed el-Halil, 33. – 99.).

Kao što je propisan imsak (ustezanje) od spolnog općenja, isto tako je propisano ustezanje od strasti uopćeno, a o čemu govori ranije citirani hadisi-kudsijj: “Za svako dobro djelo čovjek ima između desetorostruke i sedamstorostruke nagrade, osim posta, koji pripada Meni, i Ja za njega posebno nagrađujem, jer čovjek u njemu ostavlja strasti i jelo samo zbog Mene.” (Buharija, 503., Muslim, 862.). Mišljenje je većine islamskih pravnika da se pod strašću ovdje prvenstveno misli na izbacivanje sjemena, bilo onanisanjem (samozadovoljvanjem), bilo prilikom ljubavne igre među supružnicima, ili usljed gledanja u ono što je zabranjeno, ili na bilo koji drugi način, s izuzetkom polucije u snu. (Ed-derrul-muhtar, 2/104., El-Kavaninul-fikhijje, 81., Revdatu-t-talibin, 2/361., El-Umm, 2/86., El-Mugni,  3/48.). Da je namjerno izbacivanje sjemena strast potvrđuje i drugi hadis u kome Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: “I za spolno općenje bit će vam upisana sadaka”, a kada je priupitan: “Zar će, ako udovolji svojoj strasti, imati sadaku?”, odgovorio je: “Ako će mu, u slučaju da to učini na zabranjen način, biti upisan grijeh, zašto mu onda, ako to učini na dozvoljen način, ne bi bila upisana sadaka?” (Muslim, 1006.). Hadis pojašnjava da se zadovoljavanje strasti ostvaruje icbacivanjem sjemena prilikom spolnog odnosa. (Sahihu fikhi-s-sunneti, 2/106.). Neki učenjaci smatraju da post, također, kvari izlazak mezja (sluzi koja se luči prije sjemena pri spolnom nadražaju), no ispravno je mišljenje da mezj ne kvari post, jer između njega i sperme postoje stanovite razlike u efektima koje uzrokuju (intenzitetu strasti, opuštanju tijela), i u pravnim posljedicama (izlazak sperme iziskuje obredno kupanje – gusul, dok je u slučaju izlaska mezja dovoljno oprati spolni organ i poprskati odjeću, kao što to sugeriraju vjerodostojni hadisi). (Eš-Šerhul-mumti’, 6/374.). Osim navedenih muftirata, koji se tiču nijjeta, jela, pića i strasti, u pravnim knjigama se spominju: namjerno povraćanje (povraćanje punim ustima); nastupanje menstrualnog i postporođajnog ciklusa; odmetništvo od islama; gubitak svjesti; hidžama (puštanje krvi). Dokaz da namjerno povraćanje kvari post su riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: “Koga nadvlada povraćanje, nije dužan napostiti dan u kome mu se to dogodilo, a ko namjerno povrati, neka naposti.” (Ebu-Davud, 2380., Tirmizi (716.), Ibn Madže, 1676., Ahmed, 2/468. Vjerdostojnim ga je ocijenio El-Albani u El-Irvau, 923.). Nastupanje menstrualnog i postporođajnog ciklusa i odmetništvo od islama kvari post po jednoglasnom mišljenju islamskih učenjaka. (El-Mugni, 3/25.). Većina islamskih učenjaka (hanbelijski, malikijski i šafijski mezheb), na stanovištu je da gubitak svijesti tokom cijelog dana ramazana kvari post, dok je mišljenje hanefijskih i nekih šafijskih učenjaka da gubitak svijesti, nakon što je učinjen nijjet za post, ne utječe na post, kao što je slučaj sa spavanjem. Međutim, postoji razlika između spavanja i gubitka svijesti, jer spavač reaguje na poziv, dok osoba koja je izgubila svijest, ne reaguje. Stav je hanefijske, malikijske i šafijske pravne škole da hidžama (puštanje krvi) ne kvari post, suprotno hanbelijskim učenjacima koji hidžamu ubrajaju u muftirate. Dva su temeljna dokaza na koja se oslanja prva grupa učenjaka: prvi je hadis Ibn Abbasa u kojem se jasno kaže: “Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je u vrijeme posta, puštao krv (činio hidžamu).” (Buharija, 1939., Ebu-Davud, 2372., Tirmizi, 776.), a drugi je hadis Ebu-Se’ida, radijallahu anhu: “Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je dopustio (dao olakšicu) postaču da pušta krv.” (Sahih li gajrihi: Nesai, 3241., Darekutni, 2/182., Bejheki, 4/264, El-Irva, 4/74.). Hadis: “Pokvarili su post i onaj koji pušta i onaj kome se pušta krv.’’ (Tirmizi, 774., Ebu-Davud, 2367.), sugerira da bi njih dvojica u konačnici, zbog efekata koje prouzrokuje hi¬džama, mogli pokvariti svoj post, što potvrđuje predaja koju je Abdurrahman ibn Ebi Lejla prenio od nekih ashaba: “Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je zabranio puštanje krvi i neprekidni post do sehura, ne sa ciljem njihovog oharamljivanja, nego kako bi sačuvao svoje ashabe od onoga što im može naškoditi u vrijeme posta.’’ (Ebu-Davud, 2374., Abdurrezzak, 7535.). Analogno puštanju krvi, post neće pokvariti: dobrovoljno davanje krvi, uzimanje krvi u svrhu laboratorijske pretrage, dijaliza ukoliko u sebi ne sadrži ubrizgavanje hranjivih sastojaka u krv, curenje krvi iz nosa. (Muftiratu-s-sijamil-mu’asire, Ahmed ibn Muhammed el-Halil, 75., 76., Sahihu fikhi-s-sunneti, 2/113., 114.).

Napomena: Navedene stvari pokvarit će post samo ukoliko ih postač učini svojevoljno (‘amden), svjesno (fi hāli-z-zikri) i sa znanjem (‘ilm). Svojevoljnost isključuje ono što se dogodi mimo čovjekove volje, kao na primjer, da mu uđe prašina u usta, ili dim, ili proguta mušicu, ili pljuvačku, ili mu prilikom ispiranja usta i nosa uđe voda u usta, i ono što čovjek učini pod prisilom (prijetnjom smrću, ili fizičkim maltretiranjem). U tom smislu su riječi, Allah, dželle šanuhu, u prijevodu značenja: Nije grijeh ako u tome pogriješite, grijeh je ako to namjerno učinite; a Allah prašta i samilostan je., Onoga koji zaniječe Allaha, nakon što je u Njega vjerovao, – osim ako bude na to primoran, a srce mu ostane čvrsto u vjeri -, čeka Allahova kazna. One kojima se nevjerstvo bude mililo stići će srdžba Allahova i njih čeka patnja velika.(En-Nahl, 106.). Svjesnost isključuje ono što se učini iz zaborava, bez obzira da li se radilo o jelu i piću, spolnom općenju, ili bilo čemu drugom što kvari post. Dokaz za to su riječi Allah, dželle šanuhu, u prijevodu značenja: “Gospodaru naš, na kazni nas ako zaboravimo ili što nehotice učinimo!” (El-Bekare, 286.). U hadisu kojeg je zabilježio Muslim navodi se da je Allah, dželle šanuhu, uslišio njihovu dovu. Ajet je općeg karaktera i svojim značenjem obuhvata ono što se, u vrijeme posta, uradi iz zaborava. Na to da je zaborav opravdan razlog, koji postača amnestira od odgovornosti za konzumiranje hrane i pića u danu ramazana, ukazuje i hadis: “Ko u danu ramazana, iz zaborava, nešto pojede ili popije, neka nastavi postiti, to ga je samo Allah nahranio i napojio.’’ (Buharija, 1923., Muslim, 1155.). U Hakimovoj verziji ovog hadisa kaže se: “Ko u danu ramazana učini nešto što kvari post, iz zaborava, nije dužan napostiti taj dan.” Znanje isključuje ono što se učini zbog nepoznavanja propisa i nepoznavanja stvarnog (činjeničnog) stanja. Onaj ko iz neznanja prekrši neku od zabrana posta, ili zbog nepoznavanja činjeničnog stanja (da li je još uvijek dan ili je nastupilo vrijeme iftara), prekine post, nije pokvario svoj post, i nije dužan napostiti taj dan. Esma bint Ebi Bekr, radijallahu anhuma, pripovijeda: “Jednom smo, u Poslanikovo vrijeme, u oblačnom danu prekinuli post, misleći da je nastupio iftar, ali se uskoro nakon toga pojavilo sunce.” Nije zabilježeno da im je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, naredio da naposte taj dan. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije zahtijevao ni od Adija ibn Hatima da naposti dan u kojem je, zbog pogrešnog razumijevanja ajeta: Jedite i pijte sve dok ne budete mogli razlikovati bijelu nit od crne niti zore; od tada postite sve do noći, jeo duže nego što mu je dopušteno, i tako prekoračio vrijeme predviđeno za sehur. (Eš-Šerhul-mumti’, 6/384. – 390.).

Nastavit će se …

Saff br. 274

Print Friendly  Abeceda ramazanskog posta – propisi, pravila, promišljanja pf button both



X