A šta ako si ti prva uradila…

Piše: Ammara Šabić

Ne znam ko je prvi ogovarao. Nekako mi  kroz misli prolazi da je to bio šejtan, ne bi li insanu pokazao kako da čini još jedan u nizu grijeha, i učinio u momentu slabosti da ga vidi  kao neki   sladak mamac  do bunara otrova. Slatkim korakom do provalije bez dna, sve do Džehennema.

Od početka života na Zemlji  ljudi su imali svoje puteve; jedni su hrlili prema Allahovoj Milosti, jedinom  skloništu od samouništenja, a drugi su slijedili stope svog najvećeg neprijatelja, čije „savjetovanje“ je čovjeka navelo na postupke kojima je uzrokovao izlazak iz Dženneta. Narodi, koji su korak po korak kroz odvratnost, sve dalje i dalje tonuli u besmisao i propast. A  odziv na grijeh  je kao kocka; insan neće da odustane, jer sluša glas zloduha koji mu šapće da je, možda, baš sljedeća „ruka“ dobitna. Da će samo još jednim potezom doći do izbavljenja koje znači kraj gušenja u prljavštini, i, nada se, dobitak  dovoljan za  pokriće svih dotadašnjih gubitaka. Sjena obmane pada naspram prohtjeva nefsa.

Čovječe… neko je nekad uveo u praksu neki grijeh. Neko je nešto uradio prvi. Subhanallah, toliko toga govorimo i činimo svakodnevno. Je li nam baš nad svakim djelom „bismilla“? Je li prethodnica svakog postupka razmišljanje o nijjetu? Je li nam srce svjesno snage svakog otkucaja, i toga da ona nije od njega samoga? Aman, kolika je to snaga…

Misliš li da si ti nekad nešto uradila prva? Ako ne  samu vrstu grijeha, onda ono ponavljanje istog produkta, samo u drugom pakovanju? Jesi li ikad’ počela priču o nekom insanu, koja se kasnije nastavila plesti kao džemper od vatre? Kome si ga zaplela?  Pitaš li se? Pitam li se… Ko je prvi ogovarao, teško li mu se. Gospodaru Milostivi, oprosti nam. Ti si od Milostivih Najmilostiviji.

Preferiram govor i slovo o Allahovoj neizmejrnoj Milosti. O Ljubavi  Stvoritelja Kojemu od nas baš ništa ne treba. O ljepoti Njegovog stvaranja, i ljudskom umu neshvatljivoj cjelokupnosti Njegovog davanja; ono što On daje, daje potpuno. Bez nedostatka. U Njegovoj odredbi NIKAD nema greške. Greška je u našim nezdravim sklonostima, u našem narodu znanim kao ćeifovima,  i u nepovjerenju prema Allahovom  Sveznanju. Ponekad je, ipak, potrebno napomenuti čovjeku (a baš svaki je izrastao iz malog djeteta, ali nije uvijek i dorastao svojoj dobi i nošenju emaneta vjere), baš kao što napominjemo maloj djeci da sve ima svoje granice i da je mama, ma koliko ih voljela, primorana da ih za njihovo dobro odgojno oblikuje kroz primjerene kazne; Allah je Milostiv. Ali i strogo kažnjava.

Zato ću podijeliti jedan momenat sa onima koji žele da razmisle.

Kabil je ubio Habila. Svog rođenog brata. Habil ga je pokušao podsjetiti na Džehennem, na vječni život, ali se Kabil nije sustegao od zle nakane. Ovdje mi uvijek proleti misao, je li vrijedilo, taman da je time dobio i čitav Dunjaluk sve do Sudnjeg dana, da sam sebe uništi ništeći red na Zemlji i tuđi život? Jer, „…samo onaj svijet je – ž‍ivot, kad bi samo oni znali.” /Ankebut, 64./

Ljudi ubijaju svoju vječnost, svoj istinski život, jureći za životom koji svakoga ostavlja u stanju leša. To mu je kraj.

Abdullah ibn ‘Amr, radijallahu anhu, izjavio je: „Ustanovili smo da će Ademov sin ubica u džehennemskoj vatri imati onoliku kaznu, koliku će imati svi drugi ljudi zajedno.“ (Ibn Kesir, Tefsiru-l-Kur’an, 2/72) Potvrdu za riječi ovog ashaba nalazimo u pouzdanom hadisu koji je prenio Abdullah ibn Mes’ud, radijallahu anhu, a u kojem se kaže: „Budući da je Ademov sin počinio prvo ubistvo na Zemlji, on će za svako nepravedno ubistvo snositi dio grijeha.“ (et-Tirmizi, Ibn Madže i en-Nesai) Ovako navodi uvaženi Hani el-Hadž, u „Knizi o nepravednim ljudima“.

Šta ako se mi nađemo u takvoj knjizi kod plemenitih Pisara koji bilježe naša djela? Šta ako sam nešto uradila prva… Šta ako si nešto uradila prva? Svako djelo ima prvi korak. Čuvajmo svoje korake „bismillom“.

Print Friendly  A šta ako si ti prva uradila... pf button both



X