53

16 primjera duplih aršina u slobodi govora

Preveo: Haris Osmanagić

Minber.ba – Ostavimo po strani ono što je bliže našoj avliji, gdje britanske i američke trupe iznova bombardiraju i ubijaju novinare Al-Jazeere. Nećemo sad ni o Moazzam Beggu, koji je na svjetlost dana iznio činjenice o britanskoj saradnji sa sirijskim režimom u mučenjima, niti o “slobodi govora” za Edwarda Snowdena ili Juliana Assangea. Ipak, očito je svim informisanim ljudima da sloboda govora ne postoji nigdje u svijetu ukoliko nije po aršinima vladajuće paradigme ili ideologije.

Tvrdnja Francuske (i Zapada) da je sloboda izražavanja “fundamentalni princip” je mit, opijat za mase, eksplicitno korišten u svrhe antisemitizma u godinama do Holokausta, a u zadnje vrijeme za rasplamsavanje mržnje spram imigranata, etničkih manjina i muslimana. Kao i bilo gdje drugo u “Slobodnome svijetu”, i u Francuskoj, sloboda izražavanja je za neke, ali ne za sve.

1. Jedan francuski sud je zabranio reklamu za odjeću u kojoj se pojavljivao Isus, u sceni koja oponaša Da Vincijevu “Posljednju večeru.” Reklama je ocijenjena kao “bespotrebno i agresivno zadiranje u najosjetljivija vjerska ubjeđenja” od strane sudije[1].

2. 2005. je ‘Aides Haute-Garonne’ organizirao informativnu večer o prevenciji HIV-a/AIDS-a. Prospekt je prikazivao glavu i ramena žene koja nosi odjeću kaluđerice i dva kondoma pink boje. Zasnovano na tome da ovaj prospekt vrijeđa jednu grupu zbog vjere, sud je osudio ‘Aides Haute-Garonne’.

3. 1994. je “Le quotidien de Paris” objavio članak “L’obscurité de l’erreur” kojeg je napisao novinar, sociolog i historičar, Paul Giniewski. Članak kritikuje Papu i tvrdi da je katolička doktrina huškala koncepciju i realizaciju Auschwitza. Sud je podržao tužbu na temelju toga da članak vrijeđa grupu zbog njene vjere i proglasio je časopis krivim.

4. Sam magazin “Charlie Hebdo” je cenzurisao, izvinio se a onda i dao otkaz dugogodišnjem karikaturisti Sinéu za karikaturu u kojoj je predstavio sina bivšeg predsjednika Nicholasa Sarkozyja i Jessice Sebaoun-Darty, dok grčevito brani njihovo “pravo” da vrijeđaju muslimane, manjine i imigrante, npr. Prikazivanjem Muhammeda, sallallahu alejhi ve selleme, bez odjeća i u sagetom položaju, što dovoljno govori o brendu satire koju koriste, te da je u njihovom stilu da u stvari daju instrukcije šta treba da bude pisano[2].

5. Dieudonné M’Bala, francuski komičar i satirista, je proglašen krivim i novčano je kažnjen u Francuskoj, jer je sjećanje na Holokaust opisao kao “memorijalnu pornografiju” [3].

6. Gest rukom “Quennele” je opisan kao čin anti-establišment i anti-cionistički od strane francuske omladine i popularnih fudbalera (npr. Anelke). Zapalio je ozbiljne kontroverze otkako ga je prvi put koristio komičar anti-establišmenta, Dieudonné M’Bala 2005. godine. M’Bali je zabranjen pristup u mnogim teatrima i već je više puta osuđivan zbog njegove “slobode govora”[4].

7. Kao dio donijetih zakona 2003. koji se tiču “unutrašnje bezbjednosti”, zakonski je prestup omalovažavati nacionalnu zastavu ili himnu, sa novčanom kaznom do 9 000 eura ili zatvorskom do šest mjeseci. Restrikcije na “povredu digniteta Republike”, u drugu ruku, uključuju i “vrijeđanje” bilo koga ko služi javnim interesima.

8. Francuska reperska zvijezda se nalazi pred zatvorskom radi vrijeđanja francuske države, Napoleona i de Gaullea[9], kao što se moglo pročitati u naslovima medija. Ilegalno je vrijeđati Francusku a izgleda da su historijske ličnosti poput Napoleona i Charlesa De Gaullea sveti. Ali, Muhammed, sallallahu alejhi ve selleme, svijetla vodilja i ideal božanske pravde za 1,5 milijardu ljudi je otvoren teren za kritiku?

9. Nicolas Sarkozy, tadašnji ministar unutrašnjih poslova i bivši predsjednik Republike do 2012., je naredio davanje otkaza direktoru magazina “Paris Match”, jer je objavio slike njegove žene, Cécilie Sarkozy, sa drugim čovjekom u New Yorku.

10. 2006. je reper Joestarr dobio cenzuru na svoju pjesmu protiv predsjednika Sarkozyja[10].

11. Slijedeći filomovi su cenzurisani u Francuskoj zbog izazivanja nasilja L’Essayeuse (1976), Romance(1999), Le Mur (2011).

12. Po “Kodeksu javnog zdravstva” od 31.12.1970. “predstavljanje droga u pozitivnom svjetlu” te “podsticanje na njihovo konzumiranje” za sobom povlače zatvorske kazne do pet godina i novčane kazne do 76 00 eura. Časopisi poput Libération, Charlie Hebdo te udruženja, političke partije i razne publikacije koje su kritikovale trenutni zakon o drogama i zalagale se za reformu korištenja druga u Francuskoj su više puta kažnjavane velikim novčanim kaznama, što ovaj zakon i propisuje[7].

13. Muslimankama je zabranjena edukacija (i ne samo od strane talibana) u Francuskoj, ukoliko praktikuju svoju vjeru noseći maramu, iako samo škole u Francuskoj nemaju nikakve ograničenja na uniforme; krstovi na ogrlicama također nisu dozvoljeni.

14. Francuski zakon protiv “vjerskih simbola na javnim mjestima” specifično cilja muslimanke koje nose hidžab – što je ironično s obzirom da sad ushićeno uzvikujemo kako je Charlie Hebdo simbol francuske čvrste posvećenosti civilnim slobodama[8].

15. U Francuskoj je ilegalno zauzeti turski stav po pitanju civilnog rata u kojem su bili uključeni i Armeni. Nije dozvoljeno negirati da su turske trupe sa genocidom u naumu ubijale Armene.

16. 2007. je sud u Lyonu osudio Bruna Gollnischa i kaznio ga sa 5 000 eura zbog osporavanja nekih informacija vezanih za Holokaust i naredio naknađivanje štete tužitelju u iznosu od 55 000 eura, te da plati objavljivanje presude u časopisu koji je prvobitno i objavio njegove primjedbe.

 

Izgleda da su britanski evanđelisti slobode govora tihi kada se radi o slobodi govora muslimana:

Tako, npr., kada je jedan musliman odlučio da spali jedan cvijet na ulicama Londona – dakle, čin koji nije nikoga fizički povrijedio – tražili su da taj pojedinac bude kažnjen (što i jeste), ali su bili nečujni kada se radilo o prijetnjama smrću upućenih njemu zato što je koristio svoje pravo slobode govora. Slično tome, kada je jedna grupa muslimana održala miran, skoro pa nečujan, protest protiv britanskih vojnika koji su se vraćali iz Afganistana i odjednom je ličilo kao da “pravo sloboda govore, makar to nekoga i uvrijedilo” više nije bilo neprikosnoveno.”[9]

Kako bi bilo kristalno jasno šta je, ustvari, magazin Charlie Hebdo, želio bih da citiram nekoliko ljevičarskih, liberalnih, socijalističkih ateista, jer sam siguran da je ovo ispod jedan islamista rekao, da bi se našao na nekoj listi kandidata za britanski stasi “PREVENT” program špijuniranja i oblikovanja mišljenja:

Charlie Hebdo je doprinijeo rastu jednog oblika ispolitiziranog antimuslimanskog sentimenta koji ima uznemirujuće mnogo sličnosti sa ispolitiziranim antisemitizmom koji se pojavio kao masovni pokret u Francuskoj 1890-ih. Svojim korištenjem primitivnih i vulgarnih karikatura koje hrane mračne i stereotipne slike o muslimane, Charlie Hebdo priziva sjećanje na jeftine rasističke publikacije koje su imale značajnu ulogu u kultiviranju antisemitske agitacije koja je uzela maha u Francuskoj tokom afere Dreyfus, koja je buknula 1894. nakon što je jedan jevrejski oficir optužen i pogrešno proglašen krivim za špijunažu u korist Njemačke. U rasplamsavanju mržnje narodne mase spram Jevreja, La Libre Parole (Slovodni govor), publiciran od strane neslavnog Edoarda Adolfea Drumonta, je vrlo efektivno koristio karikature koje su upotrebljavale poznate antisemitske elemente. Karikature su korištene da se ‘zapali’ javno mišljenje, podstaknu rulje protiv Dreyfusa i njegovih branitelja, poputa Emila Zole, velikog noveliste i autora J’Accuse.”[10]

I na kraju, o ulozi satire, treba biti rečeno da ta uloga mora biti odgovorna:

Jedini razlog zbog kojeg se koncept odgovorne satire sumira kao “udri jačeg, ne udari slabijeg” jeste priznanje da nisu sve vaše “mete” jednake. Francois Hollande nije na istom nivou kao i djevojčice koje su kidnapovane kako bi bile odvedene u seksualno ropstvo, i ne možete isti onaj stav “bez restrikcija” spram njih smatrati ravnopravnim tretiranjem. {Charlie Hebdo je na naslovnici imao karikaturu nigerijanskih muslimanskih djevojčica, trudnih uslijed silovanja od strane terorista sa naslovom “prosjaci za socijalu trudni sa prosjacima za socijalu”, hraneći na taj način sada već popularni stereotip da imigrancti crnci “isušuju” finansije “bijele” države.}

Situacija muslimana u Francuskoj je sada više tužna nego bilo šta drugo. Ožiljci od nemira prije devet godina su i dalje svježi ta mnoge; 60-70% zatvorske populacije čine muslimani, iako ih je u ukupnoj populaciji manje od 20%; a francuski zakon protiv “vjerskih simbola na javnim mjestima” specifično cilja muslimanke koje nose hidžab – što je ironično s obzirom da sad ushićeno uzvikujemo kako je Charlie Hebdo simbol francuske čvrste posvećenosti civilnim slobodama.”[11]

Izvor: http://www.islam21c.com/politics/freedom-of-speech-in-france-for-the-powerful-by-the-powerful-with-the-powerful/, pristupljeno 11.1.2015., 20:40

 

Bilješke:

[1] http://news.bbc.co.uk/2/hi/europe/4337031.stm

[2] http://www.thedailybeast.com/articles/2015/01/09/trolls-and-martyrdom-je-ne-suis-pas-charlie.html

[3] http://www.mirror.co.uk/sport/football/news/nicolas-anelka-anti-semitic-gesture-quenelle-2966787

[4] www.mirror.co.uk/sport/football/news/nicolas-anelka-anti-semitic-gesture-quenelle-2966787

[5] http://www.nme.com/news/Monsieur-R/23193

[6] http://en.wikipedia.org/wiki/Censorship_in_France#List_of_censored_songs

[7] http://www.legifrance.gouv.fr/affichCodeArticle.do?idArticle=LEGIARTI000006688178&cidTexte=LEGITEXT000006072665

[8] http://www.thedailybeast.com/articles/2015/01/09/trolls-and-martyrdom-je-ne-suis-pas-charlie.html

[9] https://maskedavenger1.wordpress.com/2015/01/09/le-mort-de-charlie-hebdo-quel-dommage/

[10] http://www.wsws.org/en/articles/2015/01/09/pers-j09.html

[11] http://www.thedailybeast.com/articles/2015/01/09/trolls-and-martyrdom-je-ne-suis-pas-charlie.html

Print Friendly  16 primjera duplih aršina u slobodi govora pf button both



X